Životopis
banjalučkog biskupa Franje Komarice je obiman. Imenovan je pomoćnim biskupom
banjalučkim 1985. godine, a 1989. godine je nakon penzionisanja monsinjora
Alfreda Pichlera postao i najmlađim biskupom u tadašnjoj Jugoslaviji. Utemeljio je
1986. biskupijski Caritas, a 1989. župna pastoralna vijeća i banjalučki Institut
za teološku znanost, koji je radio do 1995. godine. Biskup Komarica je 2004. godine nominovan za Nobelovu
nagradu za mir i postao prvi građanin BiH koji je nominovan i prihvaćen
kandidat za tu prestižnu nagradu. Povodom nominacije izdana je njegova knjiga “U
obrani čovjekova dostojanstva”.
U razgovoru za Buka magazin od biskupa Komarice smo saznali kakav je položaj
katolika u Banja Luci i čuli njegovo mišljenje da li se građani Bosne i
Hercegovine mogu nadati boljoj budućnosti.
Gospodine Komarica, da li je teško vršiti dužnost biskupa
u Banja Luci?
Po
mnogo čemu specifično životno ozračje u kojem su se tijekom zadnja skoro tri
desetljeća našli pripadnici moje biskupije i mene i moje biskupske zadaće i dužnosti
snažno uvjetuje svojim brojnim, neuobičajenim problemima i barijerama, ali i s
određenim mogućnostima i šansama.
Nije mi
poznato da se u ovom spomenutom vremenu pod kraj 20. i s početkom 21. stoljeća
u bilo kojoj od brojnih biskupija na europskom kontinentu ovako postupalo s
katoličkim miroljubivim svećenicima, redovnicama i miroljubivim vjernicima, kao
na području moje biskupije. Toliko ih je tijekom rata u BiH na najbrutalniji
način ubijeno, mučeno i protjerano iz njihovih domova i župa, iako su se uporno
trudili oko prakticiranja praštanja i pomirenja te oko ispunjavanja najteže
zapovijedi, zapovijedi ljubavi prema neprijatelju. Ja sam sa svima njima cijelo
ovo vrijeme, više od 30 godina, neposredno dijelio i dobro i zlo, zalažući se
osobito za svakog obespravljenog i u nevolji čovjeka te za pravedni mir za sve
ljude i narode, a što je jedna od nezaobilaznih proročkih zadaća svakog
biskupa.
Činjenica je da je u Banja Luci mnogo
manje katolika nego što ih je bilo prije 30 godina. Znamo da je za to kriv rat.
Međutim, da li je broj katolika baš morao da bude u tolikoj mjeri umanjen u
našoj banjalučkoj Biskupiji.
Ratnih sukoba u Banja Luci
nije bilo, jer smo se cijelo ratno vrijeme kao katolici trudili oko očuvanja
mirnog suživota s drugim našim sugrađanima. Držali smo se Svetopisamskih
riječi, koje sam nebrojeno puta ponavljao pred svojim župljanima: radije ćemo
nepravdu i zlo podnositi nego drugima činiti. Mi smo nemilosrdno kažnjeni i
iskorijenjeni, ne zato što smo našim sugrađanima bilo čime ugrožavali njihove
živote ili imovinu, nego što smo se trudili voljeti ih i spašavati im i živote
i imovinu. To su, uostalom, priznavali u više navrata i u raznim prigodama i
službeni predstavnici, politički i vojni, našeg komšijskog srpskog naroda. Iz
samog pak vojnog vrha mi je izrijekom rečeno, da iako mi Katolici ni u čem
nismo krivi, mi ipak moramo napustiti Banju Luku, odnosno svoja ovdašnja
višestoljetna ognjišta i svoje korijene „jer je tako naređeno“. Ratni
gradonačelnik našeg grada je pred službenom delegacijom Europskog parlamenta na
njihovo pitanje: Što su ovdašnji Katolici odnosno Hrvati zlo učinili da ih je
toliko stotina ubijeno u njihovim domovima, a toliko desetaka tisuća brutalno
protjerano iz njihovih domova dao jasan odgovor: Moji Hrvati i Katolici se nisu
ni u čemu ni o koga ogriješili.
Da li je po vašim saznanjima možda bio i
neki “tajni” politički dogovor između političkih strana u Banja Luci,
odnosno Beogradu i Zagrebu da se izvrši “zamjena” stanovništva?
Meni je
osobno, još prije izbijanja ratnih sukoba u našoj zemlji došao jedan od
ministara u tadašnjoj bosanskohercegovačkoj vladi i rekao sa suzama u očima:
Biskupe, Tvoja je biskupija otpisana. Bio sam na sastanku gdje je tako
dogovoreno.
Nakon
rata su me posjetila zajedno dva ministra iz entiteta Vlade RS i saopćila kako
su se u Zagrebu dogovorili da ovdje smije biti samo 7000 Hrvata, a isto toliko
da smije vratiti na područje Republike Hrvatske. Oba puta sam upozorio da se ne
smiju igrati životima ljudi i naroda. Kao i inače – nisu me poslušali!
Kakav je položaj katolika danas u
Banja Luci i imate li saznanja koliko katolika živi ovdje?
Na
području grada i općine Banja Luka prema našim službenim podacima, koje župnici
uzimaju svake godine, sada živi u 9 župa oko 2000 župljana, ogromnom većinom
starija populacija, a ne rijetki i bolesni, nemoćni i osamljeni jer su im djeca
i rodbina tko zna gdje u progonstvu. Sve dosadašnje poratne godine smo se, osobito
putem biskupijskog i župnih Caritasa, trudili oko pomaganja mnogim u njihovim
različitim i brojnim potrebama, osobito materijalne odnosno fizičke naravi.
Da li postoje indicije da će se katolici,
a većinom se radi o Hrvatima, ikada vratiti ponovno na ove prostore i šta bi
bio uslov njihovoga povratka?
Dakako
da ima indicija i uporne želje za povratkom osobito onih obitelji, koji su do
sada uspjeli ne prodati svoju imovinu. Ali nema još uvijek ni nakon 22 godine
iza rata za sve te voljne povratnike. Nikoje službene strane: ni gradske ni
entitetske, ni državne, pa ni međunarodne prijeko potrebne pomoći, ni političke,
ni pravne, a pogotovo ne materijalne pomoći, kako su to dobivali brojni drugi
naši sugrađani stari i doseljeni. Svatko iole upoznat u nedavnu prošlost ovog
grada i ovih krajeva vrlo dobro zna kako su se vlasti ovdje prema kojem od
naroda ponašale i kako se kontinuirano sve do sada ponašaju. Prođite kroz
nekadašnja gradska ili prigradska naselja ili pak sela gdje su do rata živjeli
katolici odnosno Hrvati pa pitajte tko tu sada živi i gdje su domicilni
stanovnici? A svaki političar mora znati da je pravo na vlastitu imovinu i na
rodni kraj neupitno, jedno od temeljnih ljudskih prava, koja mora svatko
poštovati, ako ne želi biti zločinac, krivac prema međunarodnom i svakom
domaćem normalnom zakonu.
Da li ste vi kao Biskup dužni da
kritikujete ono što u jednom društvu nije korektno ili bi trebali da se bavite
samo religijskim pitanjima?
U više
službenih dokumenata Drugog Vatikanskog Koncila, kao i poslije koncila
potvrđena je uzajamna neovisnost političke zajednice i Crkve. Također je
naglašena odgovornost i zadaća Crkve da političko područje podvrgne etičkoj
prosudi ako su temeljna prava ljudske osobe, spasenje čovjeka ili društvena
pravda u opasnosti. Crkva se snagom Duha Svetog, koja joj stoji na raspolaganju
trudi i mora truditi da učini ljudski život što čovječnijim i da spriječi sve
ono što bi takvom razvitku i ljudskom dostojanstvu bilo na putu.
Ako sam
ja kao rođeni Banjalučanin i dugogodišnji katolički biskup u ovom gradu i u
ovoj zemlji jedan od brojnih svjedoka da se brojnim stanovnicima naše predugo
gažene zemlje, pa tako i brojnim našim katolicima od strane državnih struktura
osporava pravo na izgradnju sigurne budućnosti i na razvitak njihova
dostojanstva, onda je moja moralna dužnost i pravo donositi u duhu crkvenog
nauka moralnu prosudbu o takvom ponašanju tih struktura.
Imate li nekih zajedničkih projekata sa
drugi vjerskim zajednicama i, ako imate, o kojim projektima se radi?
Međusobni
odnosi između službenih predstavnika Banjolučke biskupije s jedne i Srpske
Pravoslavne Crkve i Islamske zajednice na području moje biskupije su uglavnom
korektni, a u ne rijetkim slučajevima i puno bolji od toga. Postoje međusobni
pohodi u prigodama raznih vjerskih svečanosti, u karitativnom ispomaganju, u
djelovanju Međureligijskog vijeća pa čak i u materijalnom pomaganju ponovne
izgradnje porušenih vjerskih objekata. Ima slučajeva i zajedničkog rada oko
odgoja i izobrazbe mladih.
Osobno
sam kratko nakon rata dao izričite naredbe svećenicima i redovnicima na
području moje biskupije da ponovno ožive tradicionalno dobre odnose i suradnju
s predstavnicima SPC i IZ. Koliko je dakle do nas, naš je stav jasan.
Mislite li da je moguće da Bosna i
Hercegovina krene u srećnu budućnost te da narod koji u njoj živi postane
optimističniji?
Naša je
zemlja već više od 25 godina unesrećeni talac međunarodnih međusobno različitih
pa i suprotstavljenih interesa. Mnogi njeni stanovnici su prisilno predugo
izranjavani i na duši i na tijelu, umorni, razočarani i beznadni, a ne rijetko
i međusobno posvađani bez pravog povoda i osobne krivice.
Predugo
se u našoj zemlji sakriva prava istina o njoj i njenim stanovnicima, gazi se
i ruglu izvrgava pravda i ravnopravnost.
A skromni pokušaji oko praštanja i pomirenja omalovažavaju se i onemogućavaju
se od strane onih struktura, koje kod nas djeluju u duhu proklamiranog gesla:
„Što gore, to bolje“.
Nesređena
i nezdrava društveno politička i pravna situacija u našoj zemlji onemogućava
ogromnoj većini ovdašnjih stanovnika da izgrađuju sretniju i mirniju budućnost
za ovu i buduće generacije. Ovakva nepovoljna situacija u BiH je ujedno trajna
opasnost za druge zemlje u našem okruženju. Ostaje ipak, za mene tajna određene
uočljive bezvoljnosti kod ne malog broja naših sugrađana da i sami učine ono
što doista mogu, kako bi njihov vlastiti životni okoliš bio što humaniji i
sretniji. Isto tako je uočljiv oportunizam kod ne malog broja naših sugrađana,
očekivanje da netko drugi pa i tuđin nama sve spremi i uradi, a mi da i dalje
idemo „linijom manjeg otpora“.
Vjerujete li da je put u Evropsku
uniju jedina mogućnost da naši narodi žive bolje ili postoji alternativa?
Vjerujem
da je najbolji i najsigurniji put za budućnost naše zemlje priključenje onom
životnom ambijentu, kojem po mnogo čemu i pripadamo i da se potrudimo oko
kvalitetnog doprinosa istinskoj kvaliteti te zajednice europskih naroda. U tome
duhu se neumorno i osobno trudim sve protekle godine.
Vaše mišljenje o Papi Franji. Možete
li da uradite usporedbu njega i Benedikta 16., ali i Ivana Pavla Drugog? Da li
dostojno obavlja svoju dužnost misionara i da li će uspjeti da barem malo
doprinese da ohladi užarene glave i svjetske moćnike, koji svijet neminovno
vode u propast?
Svaki
poglavar Katoličke Crkve, pa tako i sadašnji papa Franjo, Božji je dar Crkvi, a
time i cijelom čovječanstvu. I papa Franjo svakodnevno u svome obavljanju
povjerene mu prevažne službe. On računa na pomoć Božju kao i na molitve mnogih
vjernika. Njegovo je, kao i svakog od nas, raditi neumorno u duhu Evanđelja
Isusa Krista. A rezultati toga rada nisu u našoj, nego u Božjoj ruci.
Vaša poruka vjernicima i građanima
Bosne i Hercegovine.
Trudimo
se svi još više jedni druge poštovati i pomagati.
Razgovarao:
Ernest Bučinski