Ekonomska situacija u Bosni i Hercegovini već duže vrijeme izaziva zabrinutost. Ili bi bar trebalo da izazove. Rast cijena osnovnih životnih namirnica, stagnacija plata, visoki doprinosi, te razlike u životnim standardima širom zemlje stvaraju svakodnevne strahove i dileme za većinu stanovništva – kako preživjeti i ne preći liniju siromaštva?
Nova odluka Vlade Federacije BiH o uvođenju tzv. “minimalnih primanja” naišla je na brojne kritike, budući da ne obećava značajna poboljšanja standarda građana. Dok cijene osnovnih proizvoda, poput mlijeka i mesa, dostižu evropske nivoe, prosječna plata daleko zaostaje za onima u razvijenim zemljama.
Kroz razgovor sa Marinom Bagom, predsjednikom Udruženja za zaštitu potrošača “Futura” analiziramo šta će radnicima donijeti minimalna primanja, koliko smo malo plaćeni i šta sve (ne)možemo sa prosječnom platom.
BUKA: Vlada Federacije BiH je umjesto minimalne plate od 1.000 KM donijela odluku da od nove godine imamo nešto što oni zovu minimalna primanja. Može li to uopšte imalo popraviti životni standard građana?
Taj prijedlog poprilično je razočaravajući. On daje volju poslodavcima ako žele platiti više da to i mogu bez oporezivanja. To ništa ne bi bilo obvezujuće za poslodavca, i vjerujem da bi plaće ostale više-manje iste. Ono što se mora uraditi je poreska reforma. Doprinosi na plaće u BiH su među najvišim u Evropi, samo su manji od Švedske. Dakle, to je ono što se treba mijenjati. Pa vidimo da nemamo stranih investicija, vidimo da nam ljudi odlaze. Previše se daje doprinosa na plaću, a da automatski imamo probleme sa zdravstvom, imamo probleme s mirovinskim fondom. Dakle, ništa mi nismo riješili, niti smo dali ljudima kvalitetniju povratnu uslugu od strane institucija s obzirom na velike doprinose.
Smanjenje doprinosa će donijeti automatizmom do više novca u novčaniku radnika i smatram da je to onaj pravac u kojem trebamo ići.
Druga stvar, svaka lokalna zajednica može utjecati na smanjenje pojedinačnih iznosa u potrošaškoj košari i jednostavno nisu isti troškovi življenja s obzirom na mjesto u kojem živite.
BUKA: Za radnike se odlukom o minimalnim primanjima skoro ništa ne mijenja jer će minimalac sa 619 KM skočiti na 700 KM i neće se promijeniti niti njihova kreditna sposobnost, niti će imati veću penziju. Kako onda posmatrati ovaj potez vlasti?
Zaista bih volio znati čiji je to bio prijedlog jer mi ne izgleda nimalo optimistično niti vjerujem da će dovesti do nekih promjena. Dakle, sve ono što se ne mora, ne možete računati da će biti tako. Dakle, u startu mi se ne čini dobro. Ako je nešto obvezujuće i ako generira određene podatke, možemo s tim računati. Ako računamo samo na nečiji dobru volju, ne vjerujem da će to baš ići u dobrom smjeru. Mislim da će se samo ta zona sivog poslovanja povećati raznim manipulacijama i organizacijama.
BUKA: Kafa u pojedinim objektima u Sarajevu i Mostaru košta 4,5 KM, porcija ćevapa i do 20KM. Kako porodica u kojoj članovi domaćinstva rade za minimalnu platu može preživjeti, a da ne živi baš na liniji siromaštva? Da imaju minimum nekog društvenog života.
Ne mogu to uraditi ni ljudi koji imaju prosječna primanja. Ako u jednoj obitelji imamo dvoje koji imaju prosječna primanja, njima nedostaje 600KM da pokriju osnovne troškove iz potrošačke košare, a tu nije uračunata kirija ili kredit za stan.
Dakle, i ljudi s prosječnom plaćom moraju se odricati svega i svačega. Ako imamo dvoje u obitelji s minimalnom plaćom, oni ne mogu prehraniti obitelj u skladu sa standardima u prehrani jer košara za četveročlanu obitelj samo za hranu je 1.400 KM.
BUKA: Koliko onda košta sveukupna potrošačka korpa?
Ona je oko 3.100 KM, s tim što morate znati jednu stvar, 3.100 je prosjek u BiH. U Mostaru je 3.700KM, u Sarajevu 3.800KM, u Banjaluci oko 3.750KM. Ovisi gdje živite. U Banjaluci i Posušju nije isto, razlika je u nekoliko stotina maraka.
BUKA: Da bismo zadovoljili potrošačku korpu, kolika bi onda trebala da budu primanja?
Nama treba čitava prosječna plaća da prehranimo četveročlanu obitelj. Uzima se da je jedno dijete u srednjoj školi, jedno u osnovnoj. U Njemačkoj 35% od prosječne plaće je dovoljno da prehrani četveročlanu obitelj. Dakle, jasno je da mi imamo jako malo novca da smo mizerno plaćeni jer to možemo zaključiti na osnovu bilo kojih podataka. Dakle, ako želimo preživjeti mjesec bez kirije i bez kredita, da zadovoljimo osnovne potrebe obitelji, ukupna primanja moraju biti 3.100KM. S tim da je to dovoljno da se preživi, bez ikakvih luksuza, bez ikakvih putovanja, dakle puko preživljavanje. Ako računamo o razvoju jedne obitelji da se zdravoj hrani, da djeca konzumiraju kulturu i sport, da imamo zdrave navike, kvalitetnu naviku ona treba sigurno neki 4.500-5.000 KM mjesečno. Ako želimo živjeti ko ljudi istim standardom kao što žive ljudi u Evropi.
BUKA: Recite mi, da li su cijene, prije svega cijene osnovnih životnih, namirnica u BiH realne?
Nisu, naravno da nisu, jer recimo mlijeko u Bosni i Hercegovini je skuplje nego u pola evropskih zemalja. Je li to realno sad? Neko će reći jeste jer nemamo svog mlijeka, moramo ga uvoziti, vani je skuplje i tako dalje. Dakle, to ima svoju logiku. Ali s druge strane, najobičnije, logično pitanje zbog čega mi nemamo svoju proizvodnju mlijeka, da možemo ostvariti potrebe domaćeg stanovnika.
BUKA: Imamo mi mnogo mljekara koje imaju svoju proizvodnju, svoje lokalne dobavljače.
Jeste, ali to nije blizu dovoljno da se zadovolje potrebe za mlijekom.
BUKA: Ali ne vidimo ni da je to mlijeko nešto jeftinije.
Poljoprivreda, mjesna industrija, stočarstvo, voćarstvo, ni u jednoj zemlji na svijetu se ne razvija bez državnih subvencija. Kad se subvencionira od strane države na najvišim razinama, recimo kad je mlijeko u pitanju, mi možemo imati projekte subvencioniranja gdje bi se institucije i mljekari dogovorili o cijeni mlijeka za iduću godinu, koliko institucija treba subvencionirati itd. da vi ne ovisite o stranom trgovačkom lobiju i burzama, onda bismo mi odredili cijenu mlijeka i znali bismo koliko idućih godina košta litar mlijeka.
To ne ide bez subvencija, bez investicija. Ako stavimo mljekare same da se bore na tržištu, oni neće moći da se izbore pored proizvođača iz drugih zemalja. Kod nas je slobodno formiranje cijena. A ako bismo željeli imati mlijeko po pristupačnim cijenama onda će se morati uključiti država svojim kvalitetnim subvencijama. Dakle, mora se razviti jedna infrastruktura od proizvodnje do konzumacije. Isto se odnosi na pšenicu, za brašno.
To je ozbiljan posao i treba se time ozbiljno baviti. Mislim da se recimo više subvencije dobije u Njemačkoj za jedno tele nego u Bosni i Hercegovini za dijete.
BUKA: Ko onda gospodine Bago, kad znamo koliko zarađujemo, kako nam je kupovna moć slaba, kupuje stanove u BiH? Cijene nekretnina “lete u nebo”, cijena kvadrata u novogradnji, košta 7.000 KM. Ko to može platiti?
Mi to trebamo povezivati i sa jednom činjenicom koja nam je svima poznata – Bosna i Hercegovina je najkorumpiranija zemlja u Evropi, među najkorumpiranijim na svijetu.
A to znači da puno novca ilegalno završi u rukama brojnih pojedinaca. I sigurno je velik broj takvih ljudi koji kupuju stanove. Čovjek kupi stan, a ne znamo ni gdje radi ni šta radi. Naravno da je to sumnjivo. Postoje naravno i određen broj ljudi koji to zarade. Ali nije to veliki postotak. Ili su kreditna zaduženja ili je crni novac. Nema šta biti rjeđe.
BUKA: Mogu li ljudi, mladi, pa i oni malo stariji, sa nekom prosječnom platom, o minimalnoj da i ne govorim, razmišljati da će jednog dana od svog rada uspjeti kupiti nekretninu?
Pa evo, ako vam treba 3.600KM za potrošačku košaru bez kredita, onda zamislite koliko vam treba sa kreditom. Ako imate taj novac, to opet nije povoljno. To znači da ćete 30 godina čitav svoj radni vijek biti rob stana i da ćete čitav život raditi za stan.