Do rata omiljen, u ratu pogubljen. Tako, u najkraćem, izgleda sudbina Abdurahmana Filipovića Brace, ljekara iz Kalinovika. On je 31. jula 1992. iz Doma zdravlja otjeran kući sa svog radnog mjesta, a potom je ilegalno uhapšen, zatvoren i strijeljan… Njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Porodica više od 30 decenije ne može doći do informacija o lokalitetu na kojem se nalaze njegove kosti. U nadi da bi mogla imati više sreće od svoje porodice njegova sestričina i novinarka Aida Duratović (Hadžimusić) krenula je u snimanje dokumentarnog filma „Daidžin prsten“ koji će premijerno biti prikazan na AJB Doc Film Festivalu u nedjelju. Film, koji je nastao uz podršku njemačke fondacije Konrad Adenauer, je priča o traganju za nestalim, o suočavanju sa prošlošću, odnosu Kalinovika prema Braci te izostanku katarze. Duratović o filmu govori u intervjuu za Buku.
BUKA: Koliko si ti radeći na ovom dokumentarnom filmu naučila: o ratu, o brutalnosti, o ljudskoj prirodi, zlu u ljudima, pokajanju…?
Film “Daidžin prsten” je bio moja potraga za istinom o strijeljanju i nestanku mog daidže Abdurahmana Filipovića Brace, ljekara iz Kalinovika. Željela sam odgovoriti na pitanja koja su me opterećavala – zašto njegove komšije i prijatelji nisu spriječili njegovo i druga ubistva, kako je moguće da je uopće ubijen ljekar koji je služio zajednici i prije svega – kako se ljudi u Kalinoviku danas određuju prema ubistvu Brace, ratnim zločinima i zločincima. Za ljude koji su poznavali Bracu, njegove najbliže prijatelje iz Kalinovika, teško je ignorisati strahotu tog zločina i uvjerila sam se da je to nešto što ih najdublje proganja. Jedan sagovornik (koji u kući ima sliku Ratka Mladića) rekao mi je – “Bracu sam sanjao bar deset puta.” Upravo zato je razgovor s tim ljudima bio najbolja pozicija za propitivanje društvenih fenomena kao što su veličanje ratnih zločinaca, negiranje zločina i apsurd vremena u kojem živimo. Ovaj film mi je “crno na bijelo” taj raskol u ljudima. S jedne strane, na individualnoj razini – patnja, možda i grižnja savjesti, nemogućnost pomirenja sa zlom, nešto je što ljudi najdublje osjećaju. Međutim, ono što određuje kolektivni identitet – veličanje Ratka Mladića, nešto je čega se ljudi u toj sredini teško odriču.
BUKA: Film će biti prikazan u nedjelju, ali možeš li sa nama podijeliti domete tvoje istrage, jesi li saznala detalje nestanka i ubistva svog daidže?
Nisam saznala gdje su daidžini posmrtni ostaci, ali u konačnici – ovim filmom sam nastojala kompenzirati tu potragu. S druge strane, saznala sam mnogo o ljudskoj prirodi. Željela sam da nepravedno ubijeni kalinovački ljekar dobije simboličan spomenik, ukoliko mu se nikad ne podigne onaj nadgrobni. Na neki način, to nije priča samo o doktoru Braci, već o više od 7.600 nestalih u BiH. Ja sam željela da ovaj film bude suočavanje i za mene i za moje sagovornike. Živo me je zanimalo šta će se dogoditi kada se suočim s ljudima koji su bili dio tih zločina 90-ih. Tražila sam neku vrstu katarze. Vjerujem da će mnogi u mojim riječima pročitati naivnost, ali ja duboko vjerovala u mogućnost empatije na razini individualne ljudske priče. Svi su bili spremni reći sve najljepše o doktoru Braci, ali većina nije bila spremna na katarzu u pravom smislu te riječi, osim medicinske sestre iz Kalinovika koja govori u filmu i koja je osudila ratne zločince i koja mi je bila tračak nade u cijeloj priči.
BUKA: Mnogi tragaju za istinom, a posmrtnim ostacima svojih najbližih. Koliko je teška ta potraga i ko je otežava: država, svjedoci koji ćute ili neko/nešto treći?
Svjedoci smo poteškoća u tom smislu. Mnogo je neotkrivenih masovnih grobnica, a svjedoci zločina o tome šute. Kako vrijeme prolazi, potraga je sve teža. Poznato mi je i da potragu otežava nedostatak vještaka koji moraju biti nazočni prilikom ekshumacija i da se ponekad na te ekshumacije čeka mjesecima. Na individualnoj razini, u porodicama je to otvorena rana koja ne zarasta. Ja se daidže ne sjećam, ali mogu govoriti iz perspektive moje majke koja je preživjela bol gubitka brata, njegovog nestanka i kontinuiranog negiranja zločina. Na primjer, kada je prikupljala dokumentaciju o ubistvu Abdurahmana Filipovića Brace, u općini u Kalinoviku ustanovila je da je napisano da je „umro prirodnom smrću“. U Domu zdravlja gdje je radio, u dokumentaciji je napisano da je još na proljeće ‘92 prestao dolaziti na posao, iako je 31. jula te godine otjeran kući, a potom ilegalno uhapšen, zatvoren i strijeljan…
BUKA: Iz trejlera filma vidimo i dijelove vaše potrage za istinom. Sagovornik s kojim si razgovarala putem telefona ti je rekao da je Braco bio dobar čovjek, na šta si odgovorila – znam da je bio dobar čovjek, ali zašto su ga onda ubili. Jesi li dobila odgovor i postoji li uopšte „valjan“ odgovor na to pitanje?
Taj sagovornik je jedan od osuđenih ratnih zločinaca – Đorđislav Aškraba koji je bio čuvar logora Barutni magacin u kojem je daidža proveo posljednje dane života. U prvih nekoliko minuta razgovora rekao je “doktor Braco nije bio kod mene”, da bi kasnije rekao da ipak jeste. Moj poziv ga je iznenadio. Sebe ne doživljava kao ratnog zločinca, već kao koleteralnu štetu okolnosti i tvrdi da je sve učinio da spasi civile i da nije znao da će ih odvesti na strijeljanje. Dakle, eksplicitne odgovore na moja pitanja nisam dobila, ali mi je postalo jasnije da društvu u kojem živimo treba još mnogo vremena za katarzu.
BUK: Film se, nezaobilazno, bavi i veličanjem ratnih zločinaca. Iz tvoje perspektivne šta su „nama“ ratni zločinci i koliko smo daleko od katarze i prihvatanja istine da je zločinac zločinac, heroj nikako?
Ono što je za mene bilo fascinantno je da većina mojih sagovornika ne povezuje uzrok i posljedicu. U tom međuprostoru je cijeli apsurd koji „Daidžin prsten“ pokazuje. S jedne strane, o Braci su svi spremni reći sve najljepše, ali veličanje ratnih zločinaca je crvena linija koju je malo ko spreman preći.
BUKA: Koliko su veličanje ratnih zločinaca, negiranje zločina, višedecenijska potraga za nestalim i slični okovi rata prepreka stvarnom i konačnom pomirenju?
Vjerujem da jesu. S jedne strane, za porodice žrtava ključno je da se stvari nazovu pravim imenom, a s druge strane je veličanje ratnih zločinaca narativ koji se nametnuo kao odrednica kolektivnog identiteta dijela građana Bosne i Hercegovine. Što je to više tako, utoliko je kod žrtava potreba za osudom ratnih zločina veća. Mislim da nam treba novi okvir za razmišljanje i potpuno novi narativ koji će definisati društvo u kojem živimo. Ja sam to pokušala pričajući jednu individualnu ljudsku priču koja ipak gradi neku vrstu mosta između mene i mojih sagovornika – koliko god narativi u kojima živimo bili drugačiji.