Iza njega je bogata poslovna karijera u predratnom Energoinvestu Sarajevo u kome je obavljao poslove potpredsjednika zaduženog za naftu, prirodni plin i hemiju. Obavljao je funkciju ministra trezora u Vijeću ministara i bio je zastupnik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Osam godina je bio direktor Ekonomskog instituta Sarajevo. Član je Odbora za društvene nauke ANUBiH. Objavio je kao autor, koautor i redaktor 34 knjige i 140 istraživačkih studija, naučnih i stručnih članaka. Uskoro će biti publicirana knjiga „Ekonomija u okovima politika – novo normalno u BiH“ u izdanju NDI u kojoj se profesor Domazet pojavljuje kao urednik i jedan od autora zajedno sa sedam drugih eminentnih autora koji istražuju mogućnosti ubrzanja održivog razvoja u BiH u uvjetima nove postkrizne normalnosti.
Sa profesorom Domazetom razgovaramo o javnim politikama za postizanje društvenog razvoja, ekonomskog rasta i socijalne održivosti u uvjetima rastuće uinflacije u BiH.
BUKA: Kako razumjeti inflaciju u Bosni i Hercegovini?
Inflacija u ekonomiji BiH je spoj faktora na strani ponude i tražnje koji uvjetuju rast cijena. Na strani ponude uglavnom se radi o faktorima iz vanjskog okruženja, a rezultat su geopolitičke nestabilnosti koje su dodatno povećane nakon agresije Rusije na Ukrajinu, ograničenja u ponudi energije i hrane i poremećaja u funkcioniranju globalnih lanaca vrijednosti i opskrbe. Na strani tražnje radi se opet o faktorima iz vanjskog okruženja a vezani su za ogromne monetarne intervencije za oporavak i rast ekonomije nakon krize COVID-19 (prema nekim procjenama obim od 15 do 20% BDP u zemljama OECD). Ekspanzivna monetarna politika u EU (quantitative easing) dovodi do toga da članice EU plivaju u novcu. Mi u BiH se moramo osjećati hendikepiranim što nas ne zapadaju ni mrvice takvih velikodušnih politika, a žrtva smo rasta cijena koje su te i slične politike pokrenule i održavaju ih.
BUKA: Koliki je nivo inflacije?
Inflacija se po statističkim podacima kreće u svijetu oko 7%, a i kod nas je na tom nivou. Najnovije procjene Centralne banke BiH idu i do rasta od 9,2% u prvom polugodištu do ekstremnih 12,3%. Pojedini sektori, kao energija i hrana su više izloženi inflaciji. Isto tako, društveni slojevi, posebno oni sa nižim dohocima i oni iz urbanih područja koji su ovisni o tržišnim nabavkama hrane, su više izloženi negativnim udarima infacije.
BUKA: Da li je inflacija kratkoročni fenomen?
Buduća očekivanja inflacije vezuju se za objektivne ekonomske faktore, ali sve više jačaju psihološki faktori koji se ogledaju u inflatornim očekivanjima potrošača i proizvođača i to je ono što zabrinjava. Percepcija je da će inflacija biti barem srednjoročna pojava koja će ipak imati kraću akutnu fazu (sa inflacijom iznad 6-7%) u trajanju do kraja ove godine. Nažalost, faktori koji su je uvjetovali, neće prestati da djeluju još dugo vremena, neki se mogu pogoršavati (oblast hrane i energije), a neki popravljati (normalizacija lanaca snabdjevanja).
BUKA: Hoće li rast javnih izdataka dodatno povećati inflaciju?
Poseban je izazov da inflacija ne uđe u spiralu zbog potrebe indeksiranja plaća i socijalnih naknada. Dodatno, velike transformacije svjetske ekonomije u pravcu energetske tranzicije, dekarbonizacije, ozelenjavanja ekonomije, digitalizacije i inovacija tražit će velike državne intervencije, a to će podgrijavati inflatorne pritiske. Posebnu opasnost vidimo u rastu troškova naoružanja. Nastojat će se osporiti logika izreke „više topova, manje maslaca“, to je moguće, ali posljedica je inflacija.
Mi smo otvoreni prema globalnoj ekonomiji i nisko smo otporni na vanjske šokove koji nas stavljaju u dilemu nestašica roba ili prihvatanja rastućih cijena. Zato će se udari globalne inflacije prenositi na nas i tražiti prave odgovore kako se s njom nositi.
BUKA: Mnogi govore o stagflaciji. Koliko je to izvjesna alternativa budućeg razvoja inflacije?
Ne bismo mogli reći da je stagflacija izvjesna. To je stanje u kome je inflacija na visokom nivou, a ekonomski rast stagnira, odnosno odvija se na niskim stopama, recimo u našoj situaciji oko stope godišnjeg rasta od 2%. Ne možemo vjerovati ni u novu recesiju. Faktori na strani ponude djeluju dosta snažno kroz prilike koje pružaju energetska tranzicija, dekarbonizacija, zelena ekonomija, digitalizacija, inovacije i reindustrijalizacija i prilike koje pružaju EU fondovi, multilateralne financijske institucije i privatni kapital.
BUKA: Može li politička nestabilnost uzrokovati stagflaciju?
Stalna prijetnja pojavi stagflacije, međutim, sadržana je u tome da politička nestabilnost nastavlja svoj razarajući hod, što su reforme zastale, pogotovo one na putu ka Europskoj Uniji i što institucije ne ostvaruju svoju ulogu u ovim turbulentnim vremenima. Dok su pred građanima, narodima i ekonomijom prisutni brojni izazovi održivosti društva, ekonomije i životnog standarda građana, etnonacionalne političke elite i klijentela koja ih prati su zabavljeni pitanjima kako ostvariti vlastite interese dok su interesi i potrebe građana i ekonomije u drugom planu.
BUKA: Kakve su socijalne posljedice inflacije u BiH?
Danas svjedočimo efektima histereze (negativni efekti COVID-19 koji se nastavljaju i nakon što se bolest corona virusa primirila). Histereza pogađa i građane među kojima raste siromaštvo i ekonomija koja trpi posjedice u likvidnosti i smanjenju kapaciteta za investiranje, uz nedostatak radne snage i rast troškova poslovanja. U najtežem položaju su prekarijat, nezaposleni i građani iz donjeg dijela društvene ljestvice prema visini dohotka. Gubitnici su svi oni koji imaju fiksne dohotke, tako da inflacija ugrožava i donji srednji i srednji sloj, posebno mnogobrojnije obitelji. Gubitnici su i svi oni koji imaju štedne uloge, neovisno o njihovoj visini. Građanima pogoduju niske kamate, ali ne vidimo ekspanziju potrošačkih kredita, jer oni kojima treba novac za preživljavanje nemaju kreditnu sposobnost.
BUKA: Možemo li očekivati rast siromaštva?
Siromaštvo će nastaviti rast i prijeti opasnost da se u njen ponor surva jedna trećina populacije. Prijeti i radničko siromaštvo, posebno u firmama i obrtima koji se nisu oporavili od krize COVID-19. To će svakako ovisiti o tome kako će se kretati ekonomija, zaposlenost i transferi javnog novca prema društvenim grupama najviše pogođenim inflacijom. Neizvjesno je koliko će politike dohodaka u javnom sektoru i kapaciteti privatnog sektora osigurati održanje realne vrijednosti plaća i fiksnih socijalnih transfera. Treba očekivati i povećano iseljavanje, a transferi doznaka dijaspore mogu biti umanjeni zbog pogoršanja ekonomske situacije u zemljama imigracija.
BUKA: Sve to je i rezultat pozicije u kojoj se nalazi ekonomija. Kakve su ekonomske posljedice inflacije?
Ekonomske posljedice inflacije odražavaju se i na polu ponude i na polu tražnje. Ponuda je izložena rastu troškova što traži podizanje cijena proizvoda i usluga od strane proizvođača- ponuđača. Kriva ponude se pomjera na gore, što implicira viši nivo cijena i manji obim proizvodnje (BDP). Međutim, kako se istovremeno pomjera kriva tražnje na više, a poznato je da se tražnja poslije krize brže oporavlja od ponude, uspostavlja se nova ravnoteža između ponude i tražnje na višem nivou cijena, ali i višem nivou BDP u odnosu na predinflacijski period.
BUKA: Zaključujete da rast može ići uporedo sa inflacijom?
Svakako. Moguće je ostvarivati ekonomski rast i u uvjetima inflacije, ali to traži sposobnost vlada da efikasno upravljaju što bi značilo da se održava realan rast vrijednosti proizvodnje.
BUKA: Kakvi su izgledi za ekonomski rast u uvjetima inflacije?
Utjecaj inflacije na ekonomski rast je kompleksan. Ako uzmemo u razmatranje model bruto domaćeg proizvoda po rashodnom pristupu, rast BDP podrazumjeva rast potrošnje na jednoj strani i smanjenje deficita međunarodne razmjene. Realan rast osobne potrošnje je jako ugrožen, investicijske potrošnje još više i to dodatno zbog političke neizvjesnosti i lošeg poslovnog okruženja, a vladina potrošnja trebalo bi da bilježi dinamičan rast. Međutim, deficit razmjene rast će zbog visokih cijena uvozne energije, hrane i niza sirovina i opreme iz inozemstva. To nam ukazuje na visoku izloženost izvoznika negativnim efektima uvozne inflacije koji povećavaju troškove i zahtjevaju rast izvoznih cijena čime se rizikuje gubitak inozemnih kupaca.
BUKA: Kako će rast uvoznih cijena utjecati na ekonomski rast?
Takozvani „terms of trade“ odnos uvoznih i izvoznih cijena u razmjeni će ići na teret ekonomije BiH i otuda će inflacija obarati stopu ekonomskog rasta u BiH u ovoj i narednim godinama. Po mojoj procjeni taj efekt će u ovoj godini biti između 1,5% i 2,0% BDP, ali mislim da će rast od 3,5% u ovoj godini biti ostvariv (u protivnom bio bi moguć rast od 5%). Inače, potrošnja u BiH je posljednjih godina za oko 13-15% veća od proizvodnje, pa je sigurno da će se taj jaz povećati. To će utjecati i na valutni odbor i na nivo deviznih rezervi, ali mislim da će se osnovni monetarni agregati kretati u granicama dosadašnje održivosti.
BUKA: Možemo li se i kako boriti protiv inflacije?
Mi kao mala otvorena ekonomije niti bi trebali niti se možemo uspješno boriti protiv inflacije. To je vrlo neizvjesna i skupa borba i plaća se padom ekonomskog rasta, zapošljavanja i drugih ekonomskih aktivnosti. Javne politike treba usmjeriti u borbu za ublažavanje posljedica inflacije i ostvarenje društvenog razvoja i ekonomskog rasta u uvjetima inflacije. Nakon rasta od 7% u 2021. godini, rast u 2022. se očekuje na nivou od oko 3,5%, ali je pravi problem to da zaposlenost stagnira.
BUKA: Može li ublažavanje inflacije ići mimo razvoja?
Borbu za ublažavanje posljedica inflacije treba staviti u kontekst srednjoročnog i dugoročnog razvoja, jer se kroz razvoj i zapošljavanje osiguravaju realni uvjeti za ublažavanje posljedica inflacijskih udara za građane i ekonomiju. U tom smislu želim posebno da istaknem potrebu intenziviranja aktivnosti na istraživanju nafte i prirodnog plina u BiH za šta su prethodnim istraživanjima stvorene dosta pouzdane podloge.
BUKA: Šta podrazumijevate pod borbom za ublažavanje udara inflacije?
PodrazumIjevamo tri seta mjera. Prvi se odnosi na mjere kojima će se ublažiti vanjski inflacijski šokovi. Tu prevenstveno mislimo na javnu potporu za povećanje proizvodnje hrane i mjere za povećanje električne energije iz vlastitih resursa (uz sve kontroverze oko nedefiniranih politika energetske tranzicije). Drugi set mjera se odnosi na intervencije na tržištu za vitalne životne namirnice i smanjenje PDV za jedan limitirani broj esencijalnih životnih potrepština (daleko uži od onoga što se sada predlaže od strane političkih partija).
BUKA: Čini se da fokus stavljate na direktne transfere?
Treći set obuhvata mjere za direktne transfere pojedinim društvenim grupama pogođenim inflacijom (penzije, socijalna primanja, invalidnine, naknade demobiliziranim borcima, gotovinske isplate trajnije nezaposlenim, jednokratne isplate bez opterećenja porezima i doprinosima radnicima u poslovnom sektoru, korekcije plaća uposlenim i drugi ciljani transferi). Taj set mora imati obilježja posebno fokusirane borbe protiv siromaštva, ne libeći se toga da stvari nazovemo pravim imenom kad već pred očima vidimo rastući broj konzumenata javnih kuhinja kao pouzdanog indikatora rastućeg siromaštva.
BUKA: Za te intervencije potrebno je dosta novca?
Potpuno ste u pravu. Ali, tako se ciljevi ublažavanja posljedica inflacije svakako efikasnije i potpunije ostvaruju nego kada se poduzimaju horizontalne mjere kao što su ukidanje akciza ili utvrđivanje sniženih stopa PDV za veliki broj roba.
BUKA: Zašto bi horizontalne mjere bile manje prihvatljive?
Često se pitamo zašto ljudi ne osjećaju posljedice ekonomskog rasta u kvalitetu svog života. Razlog je u tome što se efekti rasta kroz blagodeti za pojedince ili društvene grupe ne raspoređuju ravnomjerno. Dakle, trickle down efekt kao postulat neoliberalizma po kome će društvo ići naprijed ako se smanjuju porezi i daju stimulusi biznisima i da će blagodeti ekonomskog rasta svi pojednako uživati je velika zabluda. U savremenoj ekonomiji najveće koristi ekonomskog rasta uživaju najbogatiji i oni koji su najsposobniji, kreatori inovacija, a posebno oni iz visokih tehnologija. To je produkt neoklasičnog modela rasta i njega se ne treba odricati jer pokreće produktivne snage progresa.
BUKA: Izgleda da horizontalne mjere ne stvaraju koristi za siromašne?
Moramo djelovati kroz javne politike redistribucije dohodaka i progresivnog oporezivanja da oni najslabiji, posebno u ovakvim situacijama kao što je kriza COVID-19 i inflacija, budu u fokusu transfera kojima će se ublažavati posljedice tržišne distribucije dohodaka koje ne osiguravaju egzistenciju najslabijima. Horizontalne mjere smanjivanja akciza, poreza i slične intervencije ne rješavaju problem, one obično najviše koriste najbogatijima, a time cilj intervencija ostaje promašen.
BUKA: Koga treba ciljati tim mjerama subvencija?
Treba ciljati one koji ne mogu u uvjetima tržišne utakmice na tržištu rada osigurati posao ili plaće potrebne za egzistenciju njihovih obitelji. Treba ciljati one koji su socijalno isključeni i čak i nemaju nade da se mogu uposliti, dakle potpuno svrstane u prekarijat kao društveni sloj koji ne vjeruje u bilo koga i potpuno se povlači iz društvenog života. Treba ciljati one kojima se subvencijama osiguravaju jednake početne šanse u društvu i u tržišnoj konkurenciji. Dakle, pasivne i aktivne mjere podrške u ovoj situaciji plamteće inflacije. U prva dva slučaja subvencioniranja direktni novčani transferi se vrše od strane države u korist onih koji prema dohodovnim (nizak ili nikakav dohodak) i imovinskim kriterijima (ne raspolažu vrijednom imovinom) osiguravaju status socijalno ugrožene osobe ili obitelji.
BUKA: Kako utvrditi status osobe kojima treba pomoć?
To se utvrđuje tzv. socijalnom kartom koju treba uključiti u ukupan sistem socijalne zaštite u društvu. Za zaposlene je posebno značajno osigurati adekvatan nivo minimalne plaće i u tom smislu se bilježe neki blagi pomaci koji bude optimizam da je moguće savladati i granska i regionalna ograničenja da minimalna plaća bude zakonski određena. Do izrade pouzdanih socijalnih karata postoje drugi pouzdani kriteriji za te direktne transfere.
BUKA: Koliko su ozbiljne nejednakosti u distribuciji dohodaka u Bosni i Hercegovini?
Za BiH postoje podaci o distribuciji dohodaka iz 2011. godine u bazi podataka Svjetske banke. Bazirano na tim podacima projicirali smo distribuciju dohodaka u aktualnom vremenu, iako je uočljiv trend blagog smanjenja nejednakosti u distribuciji dohodaka sa njihovim rastom (primjer Hrvatske).
BUKA: Koliko dohotka ostvaruju pojedini društveni slojevi?
Prema tim podacima u BiH petina stanovništva sa najnižim dohotkom prisvaja 7,5% društvenog dohotka (najsiromašnijih 10% prisvaja 2,9% dohotka), petina sa nižim srednjim dohotkom prisvaja 12,3 % dohotka, petina sa srednjim dohotkom prisvaja 16,7 % dohotka, petina sa višim srednjim dohotkom prisvaja 22,7% % dohotka i petina sa najvišim dohotkom prisvaja 40,6 % dohotka (10% populacije sa najvišim dohotkom prisvaja 25,1% dohotka). Nejednakost u distribuciji dohodaka je u BiH relativno umjerena i iskazuje se Gini koeficijentom od 0,26.
BUKA: A kakva je to realna snaga u kupovnoj moći za te društvene slojeve?
Postoje podaci iz kojih se mogu izvesti i ti pokazatelji koji izražavaju dohodak u eurima prema paritetu kupovne moći (PPP) iz 2020. godine. Preračunato u KM petina odraslih osoba u BiH sa najnižim dohotkom ima prosjek dohotka od 8.910 KM, petina iz nižeg srednjeg dohotka ima prosjek od 14.612 KM, petina iz srednjeg dohotka ima prosjek od 19.840 KM, petina iz višeg srednjeg dohotka prosjek od 26.966 KM i petina iz najvišeg dohodnog razreda ima prosjek od 48.231 KM. Prosjek 10% odraslih stanovnika sa najvišem dohotkom je 80.780 KM, a 1% sa najvišim dohotkom 213.830 KM. Dakle, raspon između najvišeg i najnižeg dohotka je 5,4:1 (u međunarodnim razmjerima umjeren).
BUKA: Takvom distribucijom dohotka koristi od smanjenja akciza idu u korist bogatih?
Vidimo kako će svaka horizontalna mjera smanjenja indirektnih poreza najviše pogodovati onima sa najvišim dohotkom jer su oni po pravilu i najveći potrošači roba koje se subvencioniraju. U slučaju prijedloga za ukidanje akciza na gorivo to je sasvim očigledno. Tu je važna napomena da je potrošnja goriva progresivna u odnosu na dohodak iznad prosjeka, a degresivna u odnosu na dohodak ispod prosjeka, pa koristi od smanjivanja cijena oni sa višim dohotkom uživaju u višoj proporciji od svog udjela u dohotku i obrnuto.
BUKA: Šta to znači u procjeni koristi od ukidanja akciza za vozače?
U ekonomsko-socijalnom smislu vožnja osobnim automobilom i odgovarajuća potrošnja goriva su povezane sa stilom života. Guru marketinga Filip Kotler definira životni stil kao način života neke osobe koji se izražava u njenim aktivnostima, interesiranjima i mišljenjima. Za svaki stil života plaća se neka cijena i za svaki stil života po pravilu postoji korelacija sa raspoloživim dohotkom. Stil života u kome je zastupljena intenzivna vožnja automobila i s tim povezana potrošnja goriva stvara negativne eksternalije u zakrčenosti ulica, parkinga i efektu staklene bašte ( jedan kilometar vožnje proizvede 150 grama CO2). Zbog toga se postavlja pitanje otkud cijena goriva kao društveni prioritet i otkud inicijativa da se javne politike bave sniženjem cijene goriva i za to žrtvuje oko 250 miliona KM za 9 mjeseci trajanja mjere ukidanja akciza i alikvotnog smanjenja PDV za osobnu potrošnju (ukupne efekte ukidanja akciza i alikvotnog dijela PDV za BiH procjenjujemo na 511 miliona KM). Dodatno, ukidanje akciza stvara čitavu lepezu socijalno nepravednih efekata distribucije koristi od te mjere.
BUKA: Na čemu temeljite te ocjene?
Naime, petina stanovništva sa najvišim dohotkom osjetiti će korist od 119 miliona ušteđenih akciza, a petina onih sa najnižim dohotkom korist od 6,7 miliona KM. Odnos je 17,8:1 u korist najvišeg dohotka. Očigledan nesklad između namjere i njenog efektuiranja. Brojni analitičari koji su se zadržali na vrhu ledenog brijega akciza kažu da će prosječan BH građanin imati koristi od jednog rezervoara od 60-tak litara od 25 KM. Kada zagrebete ispod vrha ledenog brijega vidite da petina sa najnižim dohotkom zasigurno neće ni kupiti gorivo, a kamoli pun rezervoar, dok će ga oni najbogatiji napuniti ko zna koliko puta. Ako građanin iz grupe sa najnižim dohotkom ostvari 25 KM ušteda, onaj iz grupe sa najvišim dohotkom ostvarit će 263 KM, a onaj iz grupe 1% najbogatijih u BiH ostvarit će 600 KM ušteda. Dakle, odnos je 24:1 u korist najvišeg dohotka. Sve to je duboko socijalno nepravedno, duboko u korist onih koji ekonomski mogu da snose udar inflacije cijena goriva, duboko protiv logike da se javni novac preraspoređuje u korist siromašnih.
BUKA: A šta je sa komercijalnom i proizvodnom potrošnjom goriva?
Na tu potrošnju odnosi se umanjenje akciza i alikvotnog dijela PDV od 263 miliona KM. Očekivanja su da ova mjera doprinese smanjenju troškova prijevoza, kako u drumskom, tako i teretnom prometu. To je dobra namjera, ali ekonomski nesvrsishodna jer ulazi širokim frontom u borbu protiv inflacije za šta ova država nema resurse. Dodatno, radi se o mjeri sa velikim obimom negativnih eksternalija koje stvara drumski transport u odnosu na željeznicu. Dakle, umjesto da se takve eksternalije smanjuju, ekonomska politika ustaje u podršku zagađivačima i daruje im 263 miliona KM.
BUKA: A zar ne bi trebalo dati podršku prevoznicima?
Protiv sam takvih direktnih podrški drumskom prevozu. Svjedoci smo da je gradnja autoputeva u BiH najveća podrška drumskom transportu. Za njega radi i tržište i zato prepustimo tržištu da uređuje odnose ponude i tražnje za uslugama drumskog transporta. Tržište je to dobro radilo u smislu da ponuda zadovoljava tražnju i tu ništa ne treba mjenjati, imajući u vidu da je neizbježno povećanje cijena usluga prijevoza (one su imale rast od 3,7% u januaru 2022. u odnosu na januar 2021.).
BUKA: A šta je sa plavim dizelom?
Neki specifični slučajevi traže javne intervencije, ali tu samo treba primjeniti direktive EU o oporezivanju naftnih derivata koje predviđaju da se različito oporezuju različite svrhe potrošnje goriva. Tako se po tim direktivama (sublimirane u Council Directive 2003/96/EC) standardno visokim akcizama opterećuje dizel kao pogonsko gorivo (minimum 33 eurocenta po litri), a znatno nižim akcizama oporezuje potrošnja za grijanje i za komercijalne i industrijske svrhe, uključujući i poljoprivredu (minimum od 2,2 eurocenta po litri). Dakle, ima mjesta za plavi dizel kao trajno rješenje podrške farmerima i njega ne treba mješati sa ad hoc rješenjima za ukidanje akciza.
BUKA: Mnogi ekonomisti opravdavaju i stoje iza prijedloga o iznesenom načinu ukidanja akciza?
Ekonomija je društvena nauka i rijetko kada imamo dobru informacijsku osnovu za kvantitativnu procjenu određenih ekonomskih mjera, a sem toga i sami ekonomisti različito percipiraju ekonomsku i društvenu stvarnost. U slučaju akciza smo razvili pouzdanu osnovu za nalaze koje iznosimo. Ne želimo negirati stavove drugih autora i ne dajemo sebi pravo da jedini govorimo istinu. Prava je istina da niko u javnosti nije iznio ovu perspektivu jedne krupne javne intervencije kao što je ukidanje akciza. A često da biste istražili neki problem nužno je primjeniti adekvatnu perspektivu.
BUKA: Šta znači ta promjena perspektive za odluku o smanjenju akciza?
Dakle, umjesto agregatnog pristupa koji podrazumjeva da su svi ljudi na koje se ta mjera odnosi isti, treba primjeniti dezagregirani pristup u kome se sagledava pozicija pojedinih društvenih grupa jer je nemoguće doći do pojedinca. Zato bih preporučio svojim kolegama ekonomistima i drugim analitičarima da u pristupu ovako delikatnim pitanjima uključe elemente ekonomije (ne)jednakosti i da odu barem nekoliko koraka dalje od bavljenja vrhom ledenog brijega inflacije. Jer, problemi socijalne pravde i njenog grubog narušavanja prisutni su u brojnim oblastima ekonomije i društva, a u slučaju ukidanja akciza oni bi dodatno povećali nejednakosti u društvu. Takav pristup i saznanja koja on omogućava svakako bi pomogla i političarima i javnosti i medijima da razumiju društvenu prihvatljivost javnih politika.
BUKA: Političari nas zasipaju vijestima o „odličnom punjenju budžeta“ što bi značilo da para ima, a vi apelirate na opreznost u fiskalnim rasterećenjima?
Javni prihodi rastu kao rezultat rasta inflacije i uvoza. Treba biti oprezan jer će i budžetski rashodi rasti zbog efekta inflacije. Zato svaku marku javnog novca treba triput okrenuti prije nego joj se odredi namjena. Već su počela obećanja o rastu penzija, a treba očekivati val zahtjeva radnika u javnom i privatnom sektoru za rastom plaća, za intervencije kroz gotovinske isplate, za povećane subvencije za siromašne...Dakle, u susret velikim neizvjesnostima u socijalnom i ekonomskom području treba ojačati proces demokratskog odlučivanja o javnim politikama za ublažavanje uticaja inflacije. Potrebne su efektivne (raditi pravu stvar), efikasne (raditi na pravi način) i socijalno pravedne (osiguravati jednakost građana) javne politike.
BUKA: Ističete posebno socijalnu pravdu, je li to ideološko opredjeljenje ili je vidite kao jednu od vrijednosti bitnu za ekonomsko upravljanje?
Kao socijaldemokrata sam predan načelima socijalne pravde, a kao ekonomista mislim da bez nje nema ni ekonomske, ni socijalne održivosti bilo kakvih javnih politika i mjera. Socijalnu pravdu u ekonomskoj sferi treba prevesti na jednakost ljudi koja je utemeljena na načelima ljudskih prava i sloboda, a ne na tržišnom fundamentalizmu. To ne znači vulgarizaciju kojoj pribjegavaju neoliberali govoreći da ne mogu vrijedan i lijen, inovativan i konzervativan biti jednako nagrađeni i imati jednak kvalitet života.
BUKA: O čemu se tu radi kad govorite o socijalnoj pravdi?
Radi se o jednakim početnim šansama u životu za muškarce i žene, počev od rođenja, djetinjstva, brige za zdravlje, obrazovanja od predškolske faze do doktorata, šansi za zapošljavanje i bavljenja poduzetništvom, šansi za pristup javnim resursima, jednakosti u plaćanju poreskih i drugih obaveza prema ekonomskim sposobnostima, šansi za ostvarenje potencijalnih sposobnosti čovjeka i napokon šansi da ostvari mirovinu koja osigurava mirnu starost. Navest ću jedan frapantan podatak. Prema indeksu ljudskog kapitala koji je uvela Svjetska banka, očekivana buduća produktivnost (kao budućeg radnika) djeteta koje je danas rođeno u Bosni i Hercegovini iznosi 62% produktivnosti koju bi moglo ostvariti kao potpuno zdrava osoba, koja je završila visokokvalitetno obrazovanje. To odražava ozbiljnu krizu ljudskog kapitala, uz snažne implikacije po ekonomski rast i sposobnost okončanja ekstremnog siromaštva do 2030. godine. To je zaključak za BiH, a složit ćemo se da će dijete roditelja sa visokim dohotkom biti iznad tog postotka produktivnosti, dok će dijete roditelja sa najnižim dohotkom imati dosta neizvjesnu budućnost u vezi sa postizanjem više produktivnosti.
BUKA: Znači li to da u svim mjerama javnih politika socijalna pravda mora biti poštovana?
Naravno. Zato i u intervencijama u oblasti inflacije treba imati u vidu potrebu da one prevaziđu horizontalni karakter (da se jednako primjenjuju prema svim društvenim slojevima), nego da budu ciljane prema onim društvenim slojevima koji nemaju ekonomsku sposobnost da podnesu udare inflacije. Ovo je lakše reći nego sprovesti i tim se pitanjima bavi ekonomija (ne)jednakosti čiji postulati moraju biti ugrađeni u sve javne odluke u ovoj zemlji. A toga nije bilo ni u mjerama za ublažavanje posljedica krize COVID-19, ni u mjerama borbe protiv klimatskih promjena, ni u mjerama koje se danas bave inflacijom. Tako se samo dalje razbija društvena kohezija u društvu koje inače razdiru nacionalne i mnoge druge tenzije.
BUKA: Ne čini li vam se da je i sam pristup ukidanju akciza bio van predviđenih procedura?
Ne želim se upuštati u to. Namjera mi je istaći da u ovim turbulentnim vremenima dobiva u aktualnosti model demokratskog odlučivanja koji je inspiriran idejama N. Hararija. Početna tačka je utvrđivanje potreba građana i ekonomije. To se u ovom vremenu čini jednostavnim, ali to je samo zabluda. Da li je prioritetnije ukinuti akcize ili izvršiti jednokratnu isplatu od recimo 300 KM trajnije nezaposlenim građanima ili omogućiti da se u privatnom sektoru isplati bez ikakvih opterećenja 1000 KM za zaposlene, ili udvostručiti subvencije za farmere u proizvodnji hrane. Drugi korak je evaluacija mogućnosti da se utvrđene potrebe zadovolje. Tu na scenu stupaju stručnjaci, akademska zajednica, mediji, NGO i javnost i tu se razmatraju i sami prioriteti potreba i alternativne mogućnosti njihovog zadovoljavanja. Treći korak je politička odluka o izboru prirotetnih potreba i načinu njihovog zadovoljavanja. I pored toga nismo vidjeli veliku sliku (kako akcize utječu na druge društvene i ekonomske podsisteme, na druge ljude koji ne sjedaju za automobil) i nismo vidjeli alternative, kako u pogledu prioriteta potreba, tako i načina njihovog zadovoljenja.
BUKA: Traži li borba za ublažavanje posljedica inflacije širi angažman građana?
Da, ali ne samo građana. Kao i u svakoj javnoj politici potrebno je primjeniti politekonomski pristup u kome se razmatra pozicija, interesi i djelovanja domaćinstava, poslovnog sektora i države. Uz to izuzetno bitni su vanjski geopolitički, vojni i ekonomski utjecaji koji su dosada uglavnom dolijevali ulje na vatru inflacije. Domaćinstva troše preko 70% BDP i bitno odlučuju o inflaciji, svojim navikama potrošnje i očekivanjima u vezi sa cijenama roba i usluga. Poslovni sektor utječe na kretanja proizvođačkih i maloprodajnih cijena, uvoza, lance snabdjevanja, zapošljavanje, plaće. Država ima značajnu ulogu jer mnoge odluke o funkcioniranju ekonomije i životu građana u uvjetima inflacije ne može na efikasan način ostvarivati tržište. Potrebna je obimna proizvodnja javnih dobara, odnosno nastavak onoga što smo imali u krizi COVID-19. To ističe značaj dobrih javnih politika i otkriva bolnu tačku naše borbe za ukupni društveni progres i ublažavanje posljedica inflacije.
