Prije godinu dana, a tačno dvadeset godina nakon objavljivanja prve knjige priča, hrvatski književnik, novinar i scenarista Ante Tomić u izdanju Hena com objavio je knjigu „Pogledaj što je mačka donijela“ u kojoj se uz nešto reduciraniji humor, a s darom vještog pripovjedača, bavi avetima prošlosti i anomalijama sadašnjosti, okolnostima pred kojima se gube obrisi ljudskosti, te se želje i htijenja usmjeravaju isključivo ka sticanju. Nesvakidašnji smisao za humor i sluh za ironiju utkao je i u svoje novinske kolumne, zbog kojih su mu otkazivali saradnju oni neopterećeni istinom i zbog čega je bio žrtva napada neistomišljenika kao brojnije kategorije u savremenom hrvatskom, ali i ukupnom regionalnom društvu.
Po njegovim djelima snimani su filmovi, te rađene pozorišne predstave, a sa rediteljem Rajkom Grlićem ima uspješnu višegodišnju scenarističku saradnju, čiji je posljednji izdanak film „Ustav Republike Hrvatske“. Antu Tomića smo sreli dan prije njegove promocije u Rijeci, kada je u Puli na sajmu Sa(n)jam knjige u Istri učestvovao na predstavljanju knjige Rajka Grlića. O posljednjoj filmskoj saradnji, humoru depresivnih ljudi, pričama iz knjige „Pogledaj što je mačka donijela“ i gubljenju vjere u ljudskost govorio je u intervjuu za BUKU.
U uredničkoj bilješci vaše knjige „Pogledaj što je mačka donijela“, stoji kako nas humorom spašavate od pogubne stvarnosti. Koliko sebe uspijevate zaštititi vlastitim nesvakidašnjim smislom za humor?
Ne baš, zapravo, kad pogledam, shvatim da su humoristi uglavnom čemerni i beznadni ljudi. Nedavno sam gledao brilijantan dokumentarac o Robinu Williamsu, koji je bio nevjerovatna osoba, sa očaravajućim humorom i koji je čitav život bio depresivan, s manjkom samopoštovanja, smatrao se promašenom i jadnom osobom. I ja ga mogu potpuno razumjeti. Neki dan gledam Ricky Gervaisa, dolazi kod Bearda, i ovaj ga pita 'kako si' i on kaže – sve stariji i deblji, sve bliže smrti. I ja mislim kako je to totalno istinito (smijeh), makar to kazao najduhovitiji čovjek kojeg znam.
Ljudi koji su smiješni drugima često su sami sebi užasno neduhoviti i mračni.
Vjerovatno zato što imaju visoka očekivanja od sebe.
Mislim da ta potreba da budeš smiješan i da se svidiš ljudima mora dolaziti iz niskog samopouzdanja, iz kompleksa inferiornosti. Naprosto moraš biti depresivan da bi bio smiješan.
Zar humor dolazi isključivo iz potrebe da se čovjek dopadne drugim ljudima?
Pa da, želiš nasmijavati ljude. Kad govorim o Robinu Williamsu, nedavno mi je pričala skripterica i naša draga prijateljica Nada Pinter, koja radi na međunarodnim produkcijama, kako je radila s Robinom Williamsom na filmu „Jakob the Liar“, a to je film o nekom smiješnom čovjeku u holokaustu, i nije baš dobro prošao, jer se pojavio gotovo istovremeno s Benignijevim „Život je lijep“.
Dakle, oni su snimali u Mađarskoj, u Budimpešti, devedesetih godina, Robin Williams bi došao ujutro na set i odmah ispričao nešto smiješno, zato što se želio dopasti svima, i rasvjetljivačima i scenskim radnicima, a oni su ga zapanjeno gledali, nisu shvaćali. I on je bio užasno nesretan, jer se ljudi ne smiju. Želio se dopasti. Onda mu je Nada objasnila da su oni Mađari i da ne razumiju baš engleski.
Onda je vjerovatno bio dvostruko depresivan.
Da. A mene mora drugi spasiti. Mene spašava Boris Dežulović, kada napiše nešto urnebesno smiješno. Onda mi bude lijepo kad me moj prijatelj nasmije.
Lijepo je to pročitati i u vašem književnom tekstu. U priči „Svatko je nečija budala“, iz knjige „Pogledaj što je mačka donijela“, takođe spominjete Borisa Dežulovića, odnosno oponašate način na koji bi on opisao zdanje koje se, uz nepoštovanje urbanističkih procedura, pokušava izgraditi. Iako humora ima, u ovoj knjizi ga budući čitatelji/ce neće naći u obimu na koji su navikli. Konkretno, priča koju spominjem kazuje nam kako pred neoliberalnim kriterijima ni stara ljubav ni stara prijateljstva nemaju značaj.
Neki mi kažu da ta priča završava onda kada bi trebala početi. I onda mi je on rekao nastavak te priče. A svi smo zapravo izgubili ljudskost. Ne znam da li ja idealiziram vlastito djetinjstvo i svijet kakav je nekada bio, ali mi se čini da smo imali više solidarnosti, više razumijevanja… Postojala je jednom jedna zajednica u najplemenitijem smislu, neki komšiluk, pa idemo pomoći jedni drugima. Sada živimo u dosta bezobzirnom vremenu i sve je gore. Kad čujem argumente protiv sirijskih izbjeglica, baš se zgranem kakvi smo to ljudi postali. To pravljenje neprijatelja, pravljenje čudovišta od nesretnih ljudi koji su pobjegli pred nekim užasom. Baš u svemu vidim poraz ljudskosti.
Uz činjenicu da zaboravljamo kako smo i sami imali slično iskustvo.
Bio je sjajan Dežulovićev tekst o onom glupom Raspudiću, koji govori o tome kakve su te izbjeglice, a sam je bio izbjeglica u Italiji, sam je bio prihvaćen od nekih ljudi, mali musavi hercegovački dječak, koji je došao u nekakav svijet, bježeći od krvi i razaranja.
Iz vaše knjige je jasno, kao i iz stvarnosti, da se vrijeme provodi uz gledanje „Plesa sa zvijezdama“, a kćerke odgajaju u neznanju da će biti pratiteljice oženjenih tajkuna. Zato raduje obrat u vašoj priči „Veliki šoping“, kada majka reaguje onako kako se, nažalost, u stvarnosti ne dešava.
To je nemoguć kraj te priče. Nažalost, rijetko vidimo tako odvažne žene, ali volim napisati happy end u kojem nemoćni pobjeđuju, naprosto da bih na papiru iskonstruirao neki svijet, nešto što se zapravo u stvarnosti ne može dogoditi.
Vaša priča o lažnom bolesniku u knjizi „Pogledaj što je mačka donijela“ nam sugerira da ljudski bezobrazluci nisu nužno vezani za tranzicijske okolnosti, nego da su prilično autonomni i prisutni u svim vremenima i okolnostima.
Jedno vrijeme sam pisao te božićne priče i znam jako dobro žanr božićne priče, koja je nužno sentimentalna i kičasta i u kojoj dobro pobjeđuje. Kako sam ja jedna sentimentalna i kičasta osoba, to meni silno leži. Ta priča mi je došla valjda u tri minute. Oko nekih priča se moraš mučiti danima, plesati rain dance da bi došla inspiracija kako bi rekao Tom Waits. Ova se priča dogodila, što je rijetko i sretno. Volim je čitati kad su neka predstavljanja i ljudima se dopadne kako se na kraju završi.
Kad spominjete naručene priče, Miljenko Jergović je rekao kako ste među trojicom pismenih ljudi u Hrvatskoj koji mogu napisati priču po narudžbi. Kako se pišu priče po narudžbi i nastaju li brže od ovih nenaručenih?
Ja mislim da se tako mora raditi, ali ozbiljno. Zbilja mislim da je inspiracija za amatere. Ako je to tvoj posao, ti moraš sjesti pisati. Koji put uspije, koji put ne uspije, ali tako je u svakom poslu. Koji put si malo bolji, koji put si malo lošiji, ali moraš biti stalno u formi i moraš stalno raditi. I to je zapravo suština zanimanja.
Ne mogu sebi dozvoliti da danas ne pišem i ovisim o inspiraciji. To je moje zanimanje. Ako želimo da pisanje bude posao, onda se moraš tako ponašati. Volim pisati po narudžbi i ne mislim da je to uzvišeni posao u kojem treba zazirati od narudžbe. Zašto bih? Šta sam ja to izdao, kako kažu. To je smiješno slušati. Imam svoja etička i estetska načela, njih uvijek imam na pameti i njih uvijek poštujem, a sve drugo je zanat.
Često se žalite kako ste nedisciplinovani, a kako je moguće uz nedisciplinu imati produktivnost kakva je vaša i podrazumijeva književni, novinarski i scenaristički angažman?
S velikom zavišću gledam ljude koji se ne prisiljavaju da rade, koji to rade lako i veselo kao Miljenko Jergović. Ja njega baš gledam s čežnjom, ali ja nisam ta osoba. Stvarno se svaki put moram prisiliti i bude mi grozno da ja moram pisati. I često mi ljudi kažu kako su se smijali dok su čitali i kako se vidi da sam uživao dok sam pisao. A ja sam mrzio svako slovo u tom tekstu. Ali stvarno. Meni je bilo grozno. Možda sam napisao nešto što izgleda lako i veselo, ali meni je bilo očajno.
Naslovnicu za knjigu „Pogledaj što je mačka donijela“ dizajnirala je Olga Grlić. Znači li to da sa svim članovima porodice Grlić jednako uspješno komunicirate.
Je, Olga je dizajnirala, što me je silno veselilo. Jako je talentirana, ne znam na koga je (smijeh) i zbilja sam bio jako sretan kad sam vidio naslovnicu. Napravila je nekoliko rješenja i nisam znao koje mi je ljepše.
A kad je riječ o Olginom ocu Rajku Grliću, znam da biste samo scenarije radili s njim, pa čak i ako bi trebalo bez novca. Šta je presudno za takvu vrstu saradnju?
Veselje. Stvarno radimo puno godina i napravili smo četiri scenarija. Tri su snimljena, sada pišemo peti. I to je neka strahovita količina posla. Mi smo za svaki film napisali najmanje sedam verzija scenarija. To su užasne količine teksta. Neke prekrasne scene sam izbacio, neke divne dijaloge sam prekrižio, što nikome drugome ne bih dopustio da napravi. Ali ovdje sam toliko vjerovao i toliko znao da će on napraviti najbolje što može, da mi ništa nije bilo teško. Imamo ponekad i teških trenutaka kad se mučimo s tekstom, kad ne znamo šta bismo s likovima, kad lutamo i znamo da lutamo, da smo zaglavili u nekom jako lošem dijelu priče i da ćemo se iz toga morati vraćati kako god znamo. Ali i takve trenutke s njim mogu. Mogu s njim raditi u jednoj prostoriji, a da mi ne smeta. Ja najviše kod pisanja volim to što je usamljenički posao. Zbilja ne želim raditi s ljudima. I to da ja nisam ovisan ni o kome, da sam ostavljen sam sebi, da je to posao između mene i te bjeline, to je meni divno. A s njim su se dogodili baš dobri trenuci. Osim toga, ja bih radio besplatno zato što sam puno naučio i sve što sam naučio s njim sam kasnije na drugom mjestu naplatio.
Koliko su slična iskustva u različitim periodima netrpeljivosti prema Rajku Grliću i prema vama doprinijela nastanku filma „Ustav Republike Hrvatske“, koji ste takođe zajedno radili?
Kad smo počeli to pisati, ljudi su nas pitali kao 'zašto više to'. Bio je nekakav malo bolji politički trenutak i činilo se kao da cijelo ovo sranje s nacionalizmom, mržnjom i nasiljem, da smo to preživjeli i da je iza nas. I kaže mi prijatelj Igor Mirković – kad ste vi to počeli pisati, pitao sam se kome je više do Srba, do homoseksualaca… I onda se dogodi ponovo pad u nacionalizam, u taj bunar mržnje i dogodilo se da je film potpuno pogodio trenutak i dosta sam ponosan na taj film. I Rajko i ja smo željeli ispričati tu priču, to je nešto što dugo traje, kad radiš knjigu ili film. Knjiga nastaje po godinu i po, dvije, film pet godina. Prije nego što kreneš, moraš imati dobar razlog da to počneš. Postaviti pitanje 'želim li se ja ovim baviti idućih pet godina'. Moraš imati veliki motiv da bi počeo raditi tako nešto. U ovome sam ja želio ispričati nešto. Imao sam poruku. Iako je John Ford govorio da filmovi ne trebaju imati poruku, ali ja mislim da su i njegovi filmovi imali poruku, samo što se on malo preserava.
Htio sam to ispričati. On je onako možda didaktičan, ali nemam problem s tim.
A koliko je ta poruka doprla do publike?
Mislim da je i sviđa mi se kako smo uspjeli napraviti dobar lik s tim transvestitom, to da se ljudi raznježuju slušajući njegovu ljubavnu priču. Bio sam dosta zaprepašten kad sam vidio da se moja žena rasplakala. Zapravo, film je uvijek dobar koliko je dobar negativac. Ako uspiješ užasnog čovjeka objasniti zašto je takav kakav je i da on ima nekakav dobar motiv ili šta je to pošlo krivo i da se ljudi identificiraju s nekim, to kad uspiješ, to je važno. I onda nam je, naravno, došao jedan genijalan glumac, koji je sve te nemoguće osobine tog lika, od tog nemogućeg lika je učinio mogućeg, da to što taj lik izgovara bude moguće i skladno. Nebojša Glogovac je baš bio blagoslov.
S obzirom na to da u svim našim državama postoji velika podrška religije u svemu što je njegovanje netrpeljivosti, koliko je kritiziranje crkve i ironiziranje njenog djelovanja, kako ste vi činili svojim pisanjem, obaveza svakog intelektualca?
Ne mislim da je obaveza intelektualca, mislim da je obaveza svakoga od nas, ne mislim da ja imam neku povlaštenu poziciju da govorim nešto o tome, nego naprosto vidim i puno ljudi koji su ozbiljni vjernici, Mate Matišić je vrlo ozbiljan vjernik i piše genijalne tekstove o toj travestiji vjere, o okrutnosti i laži umjesto milosrđa i ljudske sućuti. I to je najgore ako ste kao Mate i želite nešto autentično doživjeti ili ja, koji sam odrastao u dosta zajebanoj katoličkoj tradiciji. To što pišem je opet dio te tradicije. Negdje osjećaš da nešto što je trebalo biti dobro, ispravno i plemenito je postalo nehumano i gadno.
Kako vidite budućnost Hrvatske? Hoće li Kolinda biti ponovo predsjednica, bez koje ni Zlatna lopta ni baletna premijera, sa sve prisustvom na sceni, ne mogu proći?
Ja nemam puno nade ni u šta ovdje. Sve ovo što se događa mi je silno deprimirajuće. Mislim da ne zaslužujemo ništa bolje nego da se raselimo i izumremo. I da se svako od nas treba nadati da će njegovi unuci govoriti norveški. Sve drugo je poraz.
Ko će onda uživati u ovom moru, maslinama i vinu?
Uglavnom ništa optimistično ne mogu kazati.
Možda to i nije loše za nekoga ko piše o društvenoj realnosti. Kako pisati vašim načinom ako bismo živjeli blagostanje?
Ma snašao bih se ja (smijeh). Pisao bih nešto za djecu. Nešto veselo.
Arhiva BUKE – Intervju objavljen sredinom decembra 2018.godine