Kako Nikolaidis jugonostalgiju koristi da bi nervirao ljude, šta je danas ostalo od
ljevice i kakva je uloga socijaldemokratije, saznajte u intervjuu koji je dao za BUKU. A, ima i još. Šta trebamo naučiti od Platona, Fukoa i Kanta
da bi o(p)stali na ovim geografskim širinama i jesmo li zaslužili bolje?
Čitajte!
Nedavno ste izjavili da ste «Jugosloven po nadi». Šta
to praktično znači? Koliko znam, nemate nikakav jugonostalgičarski sentiment.
Nemam. Osim što
ponekad, ako procijenim da će to iznervirati neke za koje mislim da ih treba
nervirati, napišem kako sam „jugonostalgična komunjara“. Ali mislim da je
Titova Jugoslavija bila prosvjetiteljski i emancipatorski projekat. Nažalost,
nedovršen. Napokon, ovi današnji već
četvrt vijeka prodaju ono što su komunisti izgradili – i još je ostalo. Tako je
jer je takozvane međuljudske odnose lakše srušiti nego tvornice. Ljude je lako
prodati, još lakše od tvornica. Stoga,
kada kažem kako sam „Jugosloven po nadi“, to znači da se nadam kako je neka
slična zajednica – ne nužno jugoslovenska, ali svakako prosvjetiteljska i
emancipatorska – moguća i u budućnosti.
Učestvujete na tribini u
Mostaru “Ljevica i kultura zaborava”. Moram vas pitati, koliko je baš taj
salonski intelektualizam i inertnost današnje ljevice, kako god se ona
nominalno zvala, kriv za zaborav?
Ljevica
je svakako kriva. I za ono što se desilo, kao i za to što se zaboravilo. Kaže
Benjamin kako je uspon fašizma uvijek znak propale revolucije. Da je ono
četrespete stvarno uspjelo, mi danas ne bismo vodili ovakav razgovor. Da je
ljevica bila bolja devedesetdruge ili 2010, sada okrugli stolovi ne bi bili
njen konačni domet.
Kada
pitbul izgrize dijete u gradskom parku, jasno je da nije kriva životinja, nego
čovjek koji je nije vezao.
No
problem je, mislim, složeniji od toga. Ljevica je, najprije, kod nas istorijski
teško poražena i trebalo joj je vremena da se regrupiše. Potom su
socijaldemokrate u svim ovdašnjim državama u ime ljevice vodile politiku
jednako korumpiranu i po društvo razornu kao nacionalne, “državotvorne”
partije. Tek koliko da se, sa crvenom ružom na reveru, popišaju po grobu
ljevice. Oni su potrošili i zadnje zalihe nostalgije za ljevicom. Danas postoje
mladi ljudi, aktivisti, postoje stari, umorni radnici iz direktne proizvodnje
teksta, kakav sam i sam, koji nešto pišu i na tribinama govore o ljevici,
postoje ljevičarske filozofske zvijezde, svašta nešto postoji – osim jake
lijeve partije.
Pa ni
tu nedaćama nije kraj. Ta buduća lijeva partija imaće problema, ne samo sa
vlastitim slabostima i ovdašnjim nacionalistima, nego i sa briselskom
administracijom. Ako neko misli da bi Brisel dozvolio nacionalizaciju, vaskrs
socijalne države i slične stvari, neka se sjeti Sirize i Grčke.
Živimo u svijetu fikcije.
Bodrijarovskom simulakrumu. Desila se najveća migracija čovječanstva-u
virtuelne svjetove. Sa druge strane imamo čitavu tu kulturu spektakla, sa
rijaliti zvijezdom na čelu SAD-a. Koliko i kako današnje lijeve politike mogu
profitirati u bitno populističkom okruženju? Mogu li uopšte?
Kada
sam rekao da mora postojati snažna lijeva partija nisam mislio da može biti
dovoljno snažna da sistem razvali, da ga pobijedi u frontalnoj borbi. Mislio
sam na ovo: sudbina svega velikog, svakog zamka-utvrde, svakog poslovnog tornja
i svakog visokog berzanskog indeksa je jedna – da padne. Veliki sistemi i
carstva ne padaju pred snagom svojih neprijatelja, nego zbog nagomilanih
unutrašnjih slabosti, zbog vlastite truleži i praznine. Kada se sve ovo uruši i
vlast se bude kao krpena lopta kotrljala ulicama, važno je da ima ko da je
podigne. Inače će je podići nova, još brutalnija desnica, i opet će se
zakotrljati glave.
Jednom ste rekli kako
majstorski prepoznajete ljudske mane i nedostatke. Koliko vam je to od pomoći u
nekakvom sagledavanju realiteta u kome živimo. Mislim na tzv. Zapadni Balkan? I
može li to, na koncu, dovesti do nekakvih promjena? Ako uopšte ima smisla
mijenjati samo nešto na Balkanu.
Prije
svega odlično prepoznajem vlastite mane i nedostatke. Vrline teško mogu
nadomjestiti nedostatke, ali nedostaci zato mogu obezvrijediti vrline. Zato se,
uglavnom bezuspješno, bavim slabostima – kažem, prije svega vlastitim. Da:
nemoguće je mijenjati – na bolje, na gore može – nešto samo na Balkanu. Pomenuo
sam vam Brisel. Ali tu je i Vašington. Pa i Moskva i Peking. Sve su to uzorite
kapitalističke oligarhije – neke upakovane u pseudodemokratije, neke u carstva
u obnovi, neke u reformisani komunizam.
Istinska
borba današnje ljevice je borba za demokratiju. Dakako, ne ovo što zovu
“demokratijom”.
Neću
vas folirati da sam sjeo i pročitao čitavu Platonovu “Državu”, ali jesam Fukoa,
a on u “Vladanju sobom i drugima”, govoreći
o “Državi”, o tome kako Platon vidi genezu demokratije, kaže ovako.
Kako oligarhija
postaje demokratija? Stvar je to ekonomska, jer bogati, dakako, nemaju interesa
da druge oko sebe spriječe da osiromaše. Osiromašenje ostalih nužan je zakon, u
svakom slučaju prirodni cilj svake oligarhije, veli Fuko. Što je manje bogatih
manje je onih koji mogu pretendovati na vlast. „I kako bi u neku ruku drugima
omogućili da sve više i više osiromaše, oligarsi dobro paze da ne donose zakone
protiv raskoši: što ljudi više budu trošili i budu se gubili u ludim i
ispraznim troškovima za svoj luksuz i svoj užitak, tim bolje. Oligarsi ne
donose ni zakone koji bi dužnike štitili od vjerovnika“, kaže Fuko. Ali
društvene tenzije rastu… Demokratija se, kaže Platon, „ustanovljuje kada
siromašni, pobjednici nad svojim neprijateljima, pokolju jedne, prognaju druge,
te s onima koji ostaju jednako podijele vladavinu i upravu“. Platon drži da je
nasilje konstitutivno za demokratiju. Sad, da me ne bi opet optužili da pozivam
na nasilje, da naglasim: ne kažem ja, nego Platon, a on nije tuživ. Budući da
oligarhija sve ovo, dakako, zna, preostaje da nasilje kanališe tako da ono bude
konstitutivno ne za demokratiju, nego za oligarhiju: da proizvede nasilje koje
će učvrstiti njen, oligarhijin položaj, nakon što su ga kroz nasilje (na primjer
naše ratove devedesetih) osvojili. Ako nema demokratije, a nema, ovako ili
onako stvar će završiti u ovoj ili onoj vrsti nasilja.
Fašističke ideologije na tom
Zapadnom Balkanu se šepure sve u 16. Ovdje nije riječ o nekakvoj relativizaciji
povijesti na mikronivoima, nego o sistemskim, državnim projektima, koji
bukvalno veličaju fašiste i kvislinge. Može li se boriti protiv toga?
To je
gotovo. Revizija je završena.
Ali čak ni to zapravo
nije bitno, jer je i ovdašnjim intelektualcima tako dragi koncept pozivanja na
prošlost, legitimacije sadašnjosti kroz prošlost – pokojni. To je uočio
Virilio: vrijeme je danas tek niz trenutaka. Ti trenuci nisu kontemporalni,
nego atemporalni, stoga ne trebaju ništa što će ih povezati sa prošlošću, niti
ono što bi ih upozorilo na budućnost, jer sa njima, prošlošću i budućnošću,
naši trenuci nemaju ništa, kao ni ljudi našeg vremena, koji iz prošlosti nisu
naučili ništa, koji u budućnosti neće znati ništa. Bitno je samo govoriti o
trenutku, u trenutku – to je sve. Nema sutra koje bi moglo demantovati. Ljude
danas vjeruju da je ono što mišljenje čini relevantnim samo gola brzina, stoga
sve treba prosuditi i izreći odmah, posve nebitno kako i šta, sve dok je
saopšteno dovoljno brzo, prije nego je trenutak okončan.
A pazite ovo… Zhou
Enlai je – no on je mrtav još od 1976, bio je to dakle čovjek ne samo druge
kulture, nego i drugog vremena – upitan
šta misli o Francuskoj buržoaskoj revoluciji, rekao: „Prerano je da se kaže“.
Kako vidite današnju Bosnu i Hercegovinu,
razapetu između komšijskih, svojih i nacionalizma velikih sila? Da li je ona
samo gruntovno država?
Sve
su ove naše države tek gruntovno države. Niti jedna od naših država ne pita se
ništa o svojoj budućnosti. A najmanje od svih pita se Bosna i Hercegovina. To je
cijena onog nedovršenog prosvjetiteljskog projekta o kojem sam vam govorio.
Kant o neprosvijećenosti govori kao o “samoskrivljenom nepunoljetstvu”. Kada
ste neprosvijećeni, dakle nepunoljetni, imate staratelja. Onda se vaša politika
svodi na to da sebi priskrbite staratelja vaše vjere: Hrvati latinskog, Srbi
pravoslavnog, a Bošnjaci turskog.
Moram se vratiti na fašizam.
Rekli ste da je najodvratnija stvar kod fašista ta što se uporno i kukavički
odbijaju nazvati fašistima. Nije li na drugoj strani spektra svaka šuša, koja
se zove ljevičarem, a zapravo ispunjava kanoniku neoliberalnog ponašanja? Onoga
što zovemo životni stil?
U
pravu ste. Mogu dodati: najodvratnija stvar kod fašista je to što se uporno i
kukavički odbijaju nazvati fašistima, dakle onim što jesu, a kod ljevice to što
se, opet uporno i kukavički, volimo nazvati onim što nismo.
Vidi li se Andrej Nikolaidis
na ovim prostorima u dogledno vrijeme? Nije li mazhohizam ostati ovdje?
Ja
nisam za bolje.
Razgovarao: Dragan Bursać