Andrej Hunko je poslanik u Bundestagu.
“Eksploatacija litijuma ima teške ekološke
posljedice. Sa moje tačke gledišta, važno je kritički pratiti ugovore i
ekološke posljedice plana” – ističe Hunko.
Kako ocjenjujete reputaciju državnog
kancelara u Njemačkoj i Evropi danas?
Reputacija njemačkog kancelara Olafa
Scholza je zaista loša. Prema različitim anketama, manje od 1/3 njemačkog
stanovništva zadovoljno je njegovim radom. Njegova socijaldemokratska partija
dobila je samo 13,9% na evropskim izborima, što je njen najniži rezultat ikada.
Na međunarodnom planu Njemačka gubi na težini zbog nedostatka vlastitih
inicijativa, posebno u vezi s ratom u Ukrajini.
Ima li gospodin Scholz političku moć u
Njemačkoj i Evropskoj uniji?
Kao najveća država u Evropskoj uniji,
Njemačka tradicionalno ima veliki uticaj u Evropskoj uniji. No, ne vidim neku posebnu političku moć Olafa
Scholza. On više reaguje nego što predvodi.
Kako javnost i društvo reaguju na
sporazum o litijumu potpisan nedavno u Beogradu?
To za sada nije veliki problem u njemačkom
društvu. Postoje neki tekstovi u medijima koji to predstavljaju kao ekološki
odgovoran posao. Njemačka industrija je veoma zainteresovana za eksploataciju
srpskog litijuma. Litijum je neophodan za baterije za e-automobile. Postoji i
geopolitička dimenzija: postati nezavisniji od kineskog litijuma. Ipak,
eksploatacija litijuma ima teške ekološke posljedice. Sa moje tačke gledišta,
važno je kritički pratiti ugovore i ekološke posljedice plana.
Da li je energetska tranzicija i pitanje
klimatskih promjena gorući problem u Evropskoj uniji?
To je bilo veće pitanje prije nekoliko
godina, ali je još uvijek važno. Na evropskim izborima pitanje mira i rata bilo
je mnogo veće pitanje. Prema mom mišljenju, mir je preduslov za energetsku
tranziciju i ograničavanje klimatskih promjena.
Kako se danas štiti socijalna pravda na
međunardnom nivou?
Socijalna zaštita i demokratija su 99%
vezani za nacionalnu državu. Ne postoji transnacionalni čvrst zakon o
socijalnoj sigurnosti. Naravno, postoje dobri međunarodni ugovori poput
Evropske socijalne povelje, koji su od pomoći. Ali socijalna sigurnost je
organizovana u nacionalnim državama, jer je to demokratsko učešće.
Rat u Ukrajini i rat u Gazi su u
epicentru pažnje. Pregovori o mirovnom sporazumu su još uvijek daleko. Šta bi u
ovim okolnostima trebalo da rade međunarodne strukture ljevice?
Neophodno je insistirati na stvarnim
diplomatskim inicijativama za okončanje rata. Zapad i lideri Evropske unije
potpuno su uništili ideju o pronalaženju diplomatskog rješenja u Ukrajini,
vodeći računa o sigurnosnim interesima svih strana.
Kako se odrediti spram pitanja rata u
Evropi?
Na
kraju bi trebao postojati sistem kolektivne sigurnosti koji uključuje Rusiju (i
možda Kinu), kao što je prvobitno planirano devedesetih s OEBS-om i drugim
sporazumima o demilitarizaciji. Sve je to porušene posljednjih