Kako su radnici u bivšoj Jugoslaviji prvi put osjetili zajedništvo na odmoru? U razgovoru s Anom Rajković Pejić, istoričarkom i doktoricom nauka s Hrvatskog instituta za povijest, istražujemo bogatu i složenu istoriju radništva kroz njenu knjigu “Plave kute idu na more”. Ova jedinstvena knjiga koristi bogatu arhivsku građu i svjedočanstva radnika kako bi pružila dublje razumijevanje svakodnevice radnika, prikazujući kako su oni prvi put putovali na more, odlazili na izložbe i koncerte. Ana analizira kako su trenutci radničkog opuštanja oblikovali živote ljudi i njihovu percepciju zajedništva, istražujući uticaj ljetovanja i “večernjih škola” na transformaciju društva. U ovom intervjuu razgovaramo o njenim inspiracijama, važnosti istraživanja, kao i promenama u statusu žena na radnom mestu, otkrivajući tako bogatu istoriju radničkog života u SFRJ.
Šta vas je inspirisalo da istražujete život i standard običnih radnika u SFRJ, posebno kroz prizmu ljetovanja na moru i “večernjih škola”? Koja svjedočanstva bivših radnika su na vas ostavila najjači utisak i zašto?
Poticaj je došao iz dva pravca. Prvi je onaj istraživački jer se inače bavim temama socijalne historije, posebno radništva, pa je u tom smislu zanimanje za to kako su živjeli radnici odnosno na koji su način ispunjavali svoje slobodno vrijeme sastavni dio moga rada kao istraživačice. S druge strane, dio identiteta grada u kojemu sam rođena je upravo tvornica “Đuro Đaković”, koja je predstavljala jednog od najvećih industrijskih giganata u Jugoslaviji, koja je na svome vrhuncu zapošljavala gotovo 16 tisuća ljudi te koji je samim time uvjetovao razvoj grada, ali i njegove okolice.
U tom su smisla svjedočanstava radnika koji su izgradili tvornicu, a samim time veliki dio današnjeg Slavonskog Broda, poput Antuna Topčića, Ibrahima Pešarića te Marka Vučetića koji mi je između ostaloga objašnjavao kako je radnike učio skijati ili pak gospodin Pešarić koji mi je ispričao da ga je jedan od radnika kada su stigli na more upitao je li istina da je more slano ostavili veliki utisak na mene jer sam bolje shvatila kako su se određene društvene prakse kreirale, ali i kakav je odnos samih radnika bio prema njima.
Kako se, prema vašem istraživanju, koncept “novog socijalističkog čovjeka” razlikuje od današnjeg pojedinca u kontekstu radne etike, zajedništva i društvenog identiteta?
Jedna od ključnih sastavnica, koja se i današnje perspektive može učiti i pomalo infantilna, je ona da radnik mora biti zadovoljan jer se polazilo od teze da samo zadovoljan radnik može biti i produktivan. U tom smislu na svim se razinama težilo izgradnji snažnog identiteta radnika/udarnika čiji je važan dio bilo upravo zajedništvo koje se manifestiralo na niz razina te nije ostalo samo mrtvo slovo na papiru. Navedeno je, između ostaloga, vidljivo na primjeru akcije nakon potresa u Banja Luci kada su se brojni radnici ponudili za besplatan rad na obnovi dok su neki poput Kreše Senaja ili pak Nikole Juršića ponudili smještaj stradalima. Postoje i drugi primjeri poput prikupljanja sredstava za sarajevsku bolnicu Banja Fojnica pod vodstvom Aktiva žena, za koju su svi pogoni izdvojili financijska sredstva, itd.
Što se pak tiče radne etika tu je bilo određenih problema što se očituje u nizu članaka, prije svega u tvorničkim novinama, a prema kojima su određeni radnici kasnili na posao ili pak ranije odlazili. Također bio je prisutan i problem alkoholizma, pa su se novine na njega referirale kao na „problem s čašicom viška“, a on se baš kao i ostali problemi nazivao nescijalističkom rabotom. U ovom su smislu tvorničke novine sisačke Željezare objavljivale fotografije radnika koji su spavali na radnom mjestu. Ovo je objavljivanje trebalo funkcionirati kao svojevrsna kazna s ciljem izazivanja osjećaja srama. Koliko su ovi mehanizmi bili uspješni svjedoči i činjenica da se o različitim oblicima „nesocijalističke rabote“ pisalo sve do kraja 1980-ih.
Vezano uz percepciju koncepta zajedništva i društvenog identiteta moj je dojam da su se oni, s jedne strane uvelike redefinirali, a s druge strane, čak i da su nestali. Naime, u trenutnom društveno-političkom uređenju koje promovira individualizam teško je govoriti o društvenom identitetu ili zajedništvu. Društvo veći naglasak postavlja na pojedinca. Međutim, kada dođe od određenih problema (elementarnih nepogoda, nedostatka novca za liječenje) tada se ponovno javlja navedeni koncept, pa u tom smislu mislim da se on u određenom obliku redefinirao.
A koje su ključne promjene u percepciji i statusu žena na radnom mjestu od tog vremena do danas?
Status žene u socijalističkom društvu je bio u određenom raskoraku između želje i zbilje. S jedne strane žene su nakon Drugog svjetskog rata ostvarile ogroman skok u smislu da su ostvarile niz prava, poput prava glasa kao i činjenica da se žene po prvi puta u povijesti poticalo na školovanje i zapošljavanje. Istovremeno kreirali su se različiti mehanizma u okviru kojih se nastojalo pomoći zaposlenoj ženi. Međutim, iščitavajući izjave radnica možemo zaključiti kako su se one unatoč tomu susretale s nizom problema. Navedeno se ponajprije očituje u činjenici da su muškarci i dalje zauzimali vodeće pozicije, čak i u tvornicama u kojima je prevladavala ženska radna snaga, pa je tako u Borovu 1968. godine od ukupno 544 poslovođe samo njih 54 bile žene, odnosno 10 % od upravljačkog kadra prodavaonica.
Uz to, kako je opisala jedna od novinarki tvorničkog lista Đure Đakovića radnice su živjele živote rastrgane između radnog mjesta, obitelji te vlastitih ambicija. Na tom tragu, jedno do dominantnih pitanja bilo je ono vezano uz dvostruki teret. Važno je istaknuti da su ovoga probleme bile svjesne i tvorničke strukture, pa je tvornički list Željezare još 1957. godine pisao kako je iako je žena zaposlena van kuće ona i dalje mora obavljati sve poslove i u svome domaćinstvu jer život porodice još uvijek leži na kućnom radu žene. Radilo se o onome što je američka sociologinja Jessie Bernard definirala kao transcendentalni rodni stereotipi, što je uz brak podrazumijevalo i majčinstvo.
Ipak ono što je posebno važno svakako je činjenica se itekako progovaralo o ovom pitanjima pogotovo u okviru aktiva žena, kasnije Društava za društvenu aktivnost žena koja su imala niz akcija s ciljem poboljšanja položaja žena, poput preventivnih zdravstvenih pregleda, izleta itd.
U poređenju s današnjicom, percepcija žena i njihovih prava u socijalističkom periodu bila je donekle drugačija — tada se zakonski nije nastojalo ograničiti ili ukinuti stečena prava. Naprotiv, vlasti su, kao što sam ranije istakla, usvojile niz progresivnih zakona. Također, poticala se društvena aktivnost žena, rekreacija i niz drugih čimbenika s ciljem poboljšanja kvalitete života.
Kako bivši radnici danas doživljavaju organizovana ljetovanja i “večernje škole” iz SFRJ, te koliki je značaj ovih iskustava imao na njihov osjećaj napredovanja i ličnih uspjeha?
Kada govore u ovim temama većina njih ima pozitivne emocije posebno kada prepričavaju anegdote s putovanja na more ili organiziranje skijaških izleta i sl. Tako mi je posebno bilo zanimljivo razgovarati s gospodinom Markom Vučetićem koji mi je ispričao kako su radnici učili skijati te njihove reakcije na njegove instrukcije.
Što se tiče škola, one su posebno bili značajne u smislu stjecanja titule kvalificiranog radnika. U tom su pogledu posebno bili važni obrazovni centri koji su se osnivali u okviru tvornica. Tako je Đurin centar tijekom 1970-ih kreditirao školovanje radnika od trećeg stupnja obrazovanja, pa sve do fakulteta. Štoviše, prema izvorima tvornica je 1975. godine imala u planu da svaki radnik u idućem razdoblju obavezno mora proći neki oblik obrazovanja u srodnim školama na području grada pri čemu je poseban naglasak postavljen na visokoobrazovne ustanove. Valja istaknuti da je svaki viši stupanj obrazovanja u pravilu označavao i bolje radno mjesto.
Istraživali ste i sistem zdravstvene zaštite u Jugoslaviji, koji mnogi, posebno stariji građani s ličnim iskustvom, često spominju s nostalgijom, ističući njegovu dostupnost i besplatne usluge za sve?
Zdravstvene usluge predstavljale su iznimno značajnu ulogu u podizanju životnog standarda radnika, pogotovo ako ga usporedite s ranijim razdobljem. Navedeno je posebno važno, ako se uzme u obzir činjenica da je tijekom 1950-ih bio veliki broj ozljeda na radu što je vjerojatno i uvjetovalo razvoj tvorničkih zdravstvenih stanica. Na tragu teze da je radnicima bila osigurana zdravstvena skrb u okviru tvorničkih kapija, može se dodatno potvrditi premisa povjesničarke Chiara Bonifigliolli koja je istaknula da su tvornice djelovale kao centri za socijalnu preraspodjelu, preko kojih su radnici mogli pristupiti obrazovnom osposobljavanju, uslugama socijalne skrbi ili pak zdravstvenoj zaštiti. U tom smislu vrlo je zanimljivo istaknuti da su pojedine tvornice, a među njima i Đuro Đaković, imale vlastite ambulante, zubarske ordinacije te da su radnici u njima mogli obavljati čak i dijagnostičke preglede. Također ove su ustanove zapošljavale psihologe, farmaceute te inženjere biokemije što govori o obimu posla koji se tamo obavljao kao i o uslugama koje su bile dostupne radnicima.
Jedan od upečatljivijih primjera rada zdravstvenih stanica svakako je onaj vezan uz organiziranje preventivnih zdravstvenih pregleda za radnice, pri čemu su im bili dostupni psiholozi, ginekolozi te različiti laboratorijski pregled.
U tom smislu zaista ne bih mogla izdvojiti najvažniji element, sve navedeno, kao i osiguravanja prehrane putem tvorničkog restorana te rješavanja stambenih pitanja činilo je dio šire politike s ciljem podizanja standarda.
Kako bivši radnici opisuju osjećaj zajedništva i brige za pojedinca u poređenju sa savremenim radnim uslovima, i da li su tokom vašeg istraživanja govorili o izazovima i problemima koji su tada postojali, a koji možda nisu bili vidljivi izvana?
Upravo je osjećaj zajedništva ono što mi je većina radnika istaknula kao vrlo bitnu stvar, unatoč činjenici da je su postojale određene tenzije među radnicima, prvenstveno vezane uz iznos plaće, ali i osjećaja da netko ima “protekciju” prilikom odlaska na zimovanje i sl. S druge strane, kao što sam ranije spomenula bio je problem vezan uz alkoholizam, neredoviti dolazak na posao, ali i određena neprimjerena ponašanja tijekom podjele obroka, pa su tako kuhari u intervju za tvornički list, istaknuli da neki radnici “preko reda” uzimaju hranu ili pak uzimaju više no što bi trebali, itd. Bili su to neki od problema s kojima su se radnici svakodnevno susretali.
Da li ste tokom istraživanja naišli na neke u današnjoj javnosti nepoznate ili zaboravljene prakse koje su vas posebno iznenadile?
Ono što me zaista iznenadilo je činjenica da su tvornice poput “Đure Đakovića” ili sisačke “Željezare” imale vrlo razvijen osjećaj za različite oblike umjetnosti. U tom smislu organizirali su se posebni autobusi kojima su radnici putovali u Zagreb na predstave Hrvatskog narodnog kazališta. Na tom tragu krajem 1950-ih u Željezari odlučeno je da će se nastojati da HNK iz Zagreba održava redovite izvedbe iz opernog, baletnog i dramskog repertoara, a uz koje će se održavati i popratna objašnjenja radnicima o onome što su gledali. Isto tako u slavonskobrodskoj tvornici bile su organizirane izložbe poput one umjetnika hlebinske škole naive koja je postavljena 1977. godine. Bila je to prilika da pojedini radnici prvi puta u životu posjete takav kulturni događaj. O tome svjedoči i izjave jedne radnice koja je istaknula da je prvi puta posjetila izložbu ovakvog tipa te da smatra da će ubuduće posjećivati slične izložbe.
Smatrate li da bi neki od socijalnih i ekonomskih programa iz SFRJ, koje ste opisali u knjizi, mogli biti uspješno prilagođeni i primijenjeni u današnjem kontekstu?
Mislim da se neki čak i primjenjuju u smislu da i danas vlada teza o potrebi povezivanja tržišta i obrazovanja. Na primjeru Đure Đakovića vidljivo je kako je ta praksa zaista funkcionirala prije šezdesetak godina. Velike su tvornice omogućavale školovanje potrebnog kadra bilo putem stipendija ili čak putem osnivanja fakulteta kao što je slučaj sa Strojarskim fakultetom u Slavonskom Brodu.
Istovremeno, neke prakse poput poticanja radnika na odlazak na more ili skijanje iz današnje se perspektive čine gotovo utopijskima, jer se danas sve manje shvaćaju kao pravo, a sve više kao luksuz. Na tom tragu smatram da je vrlo znakovito da većina ljudi prakse koje sam istraživala doživljava gotovo nemogućima u suvremenim okolnostima.
Kako ste kroz istraživanje doživjeli odnos tadašnjeg društva prema radnicima u kontekstu socijalne pravde? Postoji li nešto iz tog odnosa što biste posebno izdvojili kao inspiraciju ili pouku za današnje društvo?
Socijalni je aspekt, unatoč određenom nezadovoljstvu koji je bio vidljiv kod dijela radnika, bio itekako važan u izgradnji novog čovjeka kojemu su socijalističke vlasti težile. Podizanje standarda, razvoj potrošačke kulture sve su to bili elementi koji su činili sastavnicu tadašnjih politika. Ovdje je vrlo važno osvrnuti se na primjere zapošljavanja supruga poginulih radnika. Naime, vrlo je česta bila praksa zapošljavanja udovica, koje je ujedno podrazumijevalo i stipendiranje njihove djece. Na tom su tragu, tvornice funkcionirale kao socijalni tamponi za marginalizirane kategorije stanovništva, poput udovica i samohranih majki odnosno sudjelovala u kreiranju onoga što bismo mogli nazvati socijalnom pravdom.
Kako vidite ulogu radničkog pokreta u SFRJ u odnosu na današnje sindikalne organizacije i radničke borbe? Koje su sličnosti ili razlike u pristupima i izazovima s kojima se danas suočavaju radnici?
Velika je razlika, a ona se očituje u činjenici da su nekadašnji sindikati činili sastavni dio upravljačkih struktura, pa i vlasti. Danas sindikati, barem dio njih, predstavlja opoziciju vlasti. Isto tako, oni ukazuju na iste probleme, ali su manje-vise heterogeni. Isto tako, čini mi se kako za razliku od ranijeg razdoblja danas čak vlada i određena averzija prema sindikalnom djelovanju što zasigurno ima uporište u činjenici da je danas naglasak postavljen na pojedinca i individualno djelovanje, ne toliko na potrebu zajedničkog djelovanja i promišljanja.