Aleksey Yudnikov rođen je u Kijevu, 1973. godine.
Diplomirao je glumu na Akademiji pozorišnih umjetnosti “RATI – GITIS” u Moskvi.
Tokom tridesetogodišnjeg boravka u Moskvi igrao je u brojnim pozorištima, a 2002.
godine pridružio se Dokumentarnom dramskom teatru TEATR.DOC u Moskvi.
Na samom početku rata u Ukrajini, Yudnikov se
odlučio na egzil. Prvih nekoliko mjeseci proveo je u Helsinkiju, u rezidenciji
“Umjetnika u riziku”, a vrijeme potom u Varšavi i Barseloni. “Jedino u što sam
siguran, i pored napuštanja prijatelja i četvoro djece koja su ostala u Moskvi,
koje nisam vidio godinu dana, dakle, s napuštanjem Moskve napravio sam dobru
stvar” – priča Yudnikov, dodajući: “Iako je teško i gorko iskustvo, ipak ne
moram lagati ili ćutati o svemu što me povređuje, što izaziva osudu ili revolt,
a to su rat, destrukcija, problemi, rizik kojem su moja majka i moj brat
izloženi u Kijevu pod ruskom opsadom”.
Kako vidite promjene u umjetničkom izražavanju
do kojih su dovele ruska agresija na Ukrajinu i ratna propaganda?
Izvan Rusije sam već godinu dana, a koliko mogu shvatiti
iz komunikacije sa kolegama koje su ostale u Moskvi i prema novostima koje sam
pročitao, propaganda je prilično uticala na pozorišno okruženje i promijenila
situaciju, barem u Moskvi, a vodi katastrofalnim rezultatima. Prvo, mnogi
pozorišni radnici, reditelji, dramaturzi, glumci napustili su – poput mene – Rusiju
već na početku rata. Predstave koje su kreirali ljudi koje su nazvali
nacionalnim izdajnicima jer su digli glas protiv rata nastavljaju se izvoditi
na pozornicama prestonice jer su izvođenja profitabilna, zbog visoke
profesionalnosti i izuzetno dobre reputacije koju imaju pozorišni profesionalci
kod publike. Ipak, imena autora koji su se bunili skinuta su s plakata. Oni koji
su ostali u Rusiji ali ne kriju negativan stav prema ratu koji je izazvalo
rukovodstvo Rusije jednostavno su otpušteni uz pozorišta, prekinut im je ugovor
i završili su na “crnim listama” ljudi na koje se ne može osloniti i s kojima
je zabranjeno surađivati u zvaničnim kulturnim institucijama. Za njih, preostaje
samo underground kao u dobu Sovjetskog saveza za takozvanu nezvaničnu
umjetnost. To naravno nema najbolji efekt na rad mnogih umjetnika jer im je ponuđena
samo jedna od dvije pozicije: ili ste za rat, ili barem ćutite da niste u
javnosti i na društvenim mrežama i nastavljate raditi sa stečenim statusom
poput plate i takozvane društvene podrške, ili ste protiv rata i gubite posao
pa morate nastaviti u polu-legalnim pozorištima.
Neka pozorišta, koliko znam, prema odlukama
rukovodstva održala su događaje podrške ratu, ratne turneje na teritorije
Ukrajine koju je okupirala Ruska vojska i tamo izvodili predstave protiv
pozorišta sravnjenih sa zemljom, uništenih bombama, pred preostalim zajednicama
koje preživljavaju u okupiranim sredinama. Te su predstave izvedene kao
garancije i uvjeravanja da će teatri biti ponovo sagrađeni i da će ruska
kultura donijeti oslobođenje od nacizma. Prema mom mišljenju, to su monstruozni
govori u svojoj esenciji.
Mnoge kolege koje su ostale u Rusiji drže se
neke uslovno rečeno zlatne sredine, upućujući svoje neslaganje riječima kako nije
uvijek sve tako jednostavno, i da ne znamo potpunu istinu. U privatnim
razgovorima govore mi da, iako ne podržavaju rat, naravno, ne govore o tom
glasno i javno jer nije sigurno i podložno je tužilačkim postupcima, a imaju
porodice koje moraju hraniti. Neki od kolega koji upravljaju pozorištima govore
mi da su na svojim mjestima kako ne bi izgubili posao, ne samo oni nego cijela
trupa, kako repertoari ne bi bili promijenjeni u svrhu propagande, i kako potom
zgrade pozorišta ne bi bile oblijepljene propagandom kao znakom odmazde ili označene
upisivanjem slova “Z” na imovini i objektima što je skoro zvanični znak ovog
rata i podrške Rusiji. Otud, govore mi kolege upravnici, izvodi se Čehov,
Ostrovski, Šekspir ili neki drugi klasici pa na taj način ipak rade svoj posao
s nadom da će rat jednog dana stati i da će sve biti kao ranije. To je pozicija
ljudi koji, prema mom mišljenju, razumiju apsolutno sve, ali ipak ne mogu
dozvoliti sebi otvorenu konfrontaciju ratu. Ali, postoje oni koji ne samo da
pokazuju otvorenu lojalnu poziciju, koji podržavaju rat, nego podržavaju
takozvano ratno oslobođenje koje je konačno počelo, politiku konfrontacije čitavom
Zapadnom svijetu koji je, kažu, ponižavao rusku naciju. Postoji propaganda koja
je prema mom mišljenju otvorena fašistička retorika. Srećom, nema takvih ljudi
među mojim bliskim prijateljima i suradnicima, ali istina je da su neki koje
sam poznavao ipak otišli tim putem.
S obzirom da je rat prilično daleko, kao i
područje agresije, koji su tipovi propagande taj rat učinile prisutnim u
svakodnevici života ljudi u Rusiji?
Navodna “abolicija ruske kulture” o kojoj je
zvanična ruska propaganda zauzela stav dešava se u cijeloj zemlji u izvođenju
vlade i ljudi koji su u redu s tim. Na primjer, police i police knjiga autora
koji ne samo da ne podržavaju rat nego su i umrli mnogo ranije, knjige u kojima
su pronađeni neki pobunjenički segmenti iz vizure aktuelne propagande,
uklonjeni su iz knjižara i biblioteka. Nekako i odjednom, podrška za
netradicionalne seksualne veze, kao i pozitivna mišljenja o ukrajinskom narodu
i zemlji, pa i generalne simpatije za zapadni način života, sve to je nazvano
degeneričnim – kao u nacističkom rajhu, kada su knjige paljene, a izložbe
bivale zabranjene uredbama nacističke propagande.
Sada su u Rusiji umjetnici predstavljeni kao
strani agenti i petokolonaši. U suštini, sve je isto kao u tom periodu:
Putinova propaganda nije pokazala ništa novo u odnosu na nacističku propagandu.
Rusija, zvanično predstavljena kao zemlja borbe protiv nacizma i fašizma, sada
agresivno širi obje ideologije, i u zemlji i u okupiranim teritorijima.
Nacistička ideologija, superiornost nacije, kulture, jednog načina života iznad
svih ostalih. U takvoj atmosferi koja sada vlada u teatrima i šire, u cijelom
kulturnom životu Rusije, umjetnost se ne može razvijati. Svaka izvedba u
pozorištu, film, izložba i knjiga predmet je cenzure, a oni koji se ne probiju
kroz ta pravila postaju zabranjeni. I tu nema riječi o finansijskoj ili drugoj
podršci. Svi projekti moraju biti koordinirani sa Ministarstvom kulture, a oni
koji imaju kritičke poglede prema novoj “modernost” (to je a prirori) i
oni koji propituju “herojsku perspektivu” takozvane ruske istorije i njenu
ratnu prošlost eliminisani su iz budžeta, repertoara, planova već u početnoj
situaciji. Kao alternativa, umjetniku koji misli ostavljena su samo dva puta:
ili emigracija, ili duboki underground tj. interna emigracija.
Šta možete reći o iskustvu u eksperimentalnom, dokumernom teatru u
prethodnih godinu dana?
Cijele ove godine, jer skoro je godinu dana
prošlo otkako sam napustio Moskvu, kao građaninu Ukrajine koji je živio u
Rusiji skoro trideset godina, sve mi je potpuno novo i čudno. Možda je bolje da
to tako ne govorim, da ne kažem da sam sad “izvan svoje zemlje”, ili da sam
sada baš “u inostranstvu”, ali to se desilo. To je tabu tema. “Ruska” tema. Cijelu
godinu proveo sam u zemljama u kojima sam morao nanovo izmisliti sebe, u potponusti.
Zbog svih mojih konekcija, ličnih i profesionalnih, koje su sada prekinute. Neki moji prijatelji to više nisu, bez obzira
što imam mogućnost da se čujem s ljudima preko aplikacija.
Istina je da postoji jedna ozbiljna prepreka,
pored usamljenosti, koja mi ne dozvoljava da lako pronađen nove prijatelje, činjenica
da ne poznajem najbolje baš nijedan jezik osim ruskog, ili barem toliko dobro
da mogu slobodno komunicirati, šaliti se, biti šarmantan, upoznati nove kolege
i prijatelje. Nekako, skoro dobro, mogu govoriti Engleski, ali finski nisam ni
pokušao naučiti tokom tri mjeseca u Helsinkiju. Veoma je kompleksan jezik koji
je nema baš nekih sličnih riječi s jezicima koje poznajem: ruskim, ukrajinskim,
engleskim, pa pomalo i srpskim. Španski ili katalonski, koji se govore u
Barseloni, pokušavam naučiti ali nisam baš dobar. Za mjesec dana provedenih u
Poljskoj, kada sam radio na predstavama sa Sašom Denisovom, nisam ovladao znanjem
poljskog jezika jer smo radili predstave sa ukrajinskim glumicama i razgovarali
smo na ruskom i ukrajinskom.
Razumijem ukrajinski jezik u odličnoj mjeri, ali
imam takođe i sramotu da govorim jer nemam baš praktično iskustvo, a dikcija i
izgovor odaju “Moskala” u meni. Ali nemam problem da govorim ukrajinski, pa ni
problem da se razumijem s ljudima iz Ukrajine, jer još uvijek mnogo ljudi
govori ruski jezik i dobro bi bilo da to ostane tako. Iako su, da budemo
iskreni, ruska politika, Putin i njegov rat kompromitovali ruski jezik i svaku konekciju
s konceptom rusijstva i ruskosti, bez nade da će u skoroj budućnosti ruski
jezik i ruska kultura u nekoj formi biti očuvani u pravom smislu u svakodnevnoj
komunikaciji. Ili biti relevantni, u visokom smislu kulture, a ne u marginalnom.
Može li eksperimentalno, dokumentarno pozorište
koristiti jezik kao pomoćno sredstvo?
Ja sam glumac drame koji ili tumači ruske
tekstove ili improvizuje na tom jeziku. Ne mogu sebe nazvati glumcem lutkarskog
pozorišta, igračem u pozorištu. Nisam muzičar i umjetnik u tom smislu,
nažalost. Time mi je trenutna pozicija i budućnost veoma nezavidna, što me
usporava koliko i mišljenje da sam tip glumca koji nije potreban nekome u onom
kapacitetu u kojem sam trenutno. Baš zbog tog što sam ruski emigrant. Ali
trudim se da činim sve što mogu, i ove godine bio sam uključen u nekoliko
takvih projekata, iskreno – u potpunim avanturama.
Jedna od takvih avantura bila je Venecijansko
bijenale. Pojavio sam se kao Fantom, karakter koji mi je na neki način blizak. Barem
u onom kontekstu u kojima je svima bio blizak u prošlom vijeku, kao
otjelotvorenje zlog svijeta. Nasuprot pozadini jednog monstruoznog šoka, ova
maska zlokobnog heroja iz francuske kinematografije koji je u Sovjetskom savezu
bio popularan djelovala je kao romantična uspomena djetinjstva, a njegov
lupeški izgled djelovao je kao neka vrsta poze. Stilski lik koji govori
zlokobno, ali nisko i govori tako da se jedva čuje.
Napravio sam kombinaciju sa likom Putina, i
postavio masku Putina umjesto muškog polnog organa poznatog zlokobnog Fantoma. Riječ
je o tome ko je Vladimir Putin u Ukrajini. Moj performans pred Ruskim
paviljonom na Venecijanskom bijenalu bio je, tako da kažem, pokretna traka za
trčanje kroz kulturološke kodove. Uprizorenje glavnog narativa kratke priče
“Nos” autora Nikolaja Gogolja, ukrajinskog pisca i klasika takozvane “velike
ruske književnosti”, tj. uprizorenje priče o nosu koji nestaje ujutro, a na
kraju jedne velike avanture pojavljuje sa svojim vlasnikom.
Dok sam bio u Helsinkiju na umjetničkoj
rezidenciji, zamolio sam umjetnika Dmitrija Žudova da nacrta za mene Putinovu
masku. Ispostavilo se da je maska veoma naturalistička, pa sam je iskoristio i
postavio tako da prepričam “Nos” Nikolaja Gogolja, s tom ključnom razlikom što moj
karakter koji se pojavljuje na kraju u tom prepričanom sadržaju nije imao nos,
već penis. U ovom kontekstu, Fantomu, tom zlokobnom liku, uopšte nije
nedostajao Putin koji je pobjegao iz njega, u što smo uvjerili svakako one koji
su se okupili u blizini Ruskog paviljona na Venecijanskom bijenalu.
Poslije toga imao sam predstavu u Varšavi,
baziranu na intervjuima ukrajinskih izbjeglica koje žive u Poljskoj, pretežno
žena kojima je razorena kuća u Mariopolju, Harkivu, Buči. Igrao sam lik
psihologa Oresta Petroviča koji radi sa ljudima sa post-traumatskim stresnim
poremećajem.
Potom sam pozvan na rezidenciju u Barseloni, u Centar
za savremenu kulturu, gdje pripremam predstavu sa redateljkom Sašom Denisovom,
s kojom sam godinama radio u Moskvi u opozicionom i nezavisnom ruskom
TEATR.DOC. Riječ je o predstavi čija su građa SMS poruke Saše Denisove i njene
majke koja, kao i moja, trenutno živi u Kijevu, i izvještaji u tim tekstualnim
porukama o životu u gradu na prvoj liniji. U prestonici zemlje koja je svakog dana
izložena bombardovanju nekada prijateljske susjedne zemlje…
Koji je glavni fokus te predstave?
To je projekat interesantan lokalnoj katalonskoj
umjetničkoj zajednici jer dozvoljava pogled na situaciju tokom rata iz ugla
koji nije blizak ili poznat. Španija, iz očiglednih razloga, geografski je i
mentalno veoma daleko od dešavanja u Ukrajini i od ove tragedije. Ne govorim o
državnim strukturama koji Ukrajini pomažu novcem i oružjem za borbu protiv
okupatora, već o stanovništvu koje je živi u predivnom mediteranskom gradu.
Vjerojatno je menadžment Muzeja savremene umjetnosti u Barseloni mislio da je
važno da se vidi ova izvedba koja ljudima govori istinu o savremenim
okolnostima života u Ukrajini.
Mogu reći da je prilično teško pripremiti takvu
izvedbu jer sam, prvenstveno, sam na pozornici i tumačim sve likove,
uključujući i Sašu Denisovu kao naratora priče, njenu majku u različitim
periodima života, u dobu od 80 godina, potom u dobu od 40 godina kakvu je Saša
pamti kao dijete, i djevojčicu u dobu od dvije godine, uzrast njene majke tokom
Drugog svjetskog rata i nacističke okupacije Kijeva. Ta žena nastavlja svoj
život tokom rata i okupacije koji ponavlja stanje u kome je nesigurna, pogotovo
kao starija žena. Ne želi napustiti Kijev i evakuisati se u Evropu gdje bi
imala konforne uslove, toplu vodu, grijanje, i život bez straha od smrti u
vlastitom domu od ruskih projektila koji padaju na Kijev. Ali, istovremeno, ta
žena ne želi čekati u svojoj kući i u svom rodnom gradu pobjedu ukrajinskih
trupa nad ruskim okupatorom. Ta situacija je cjelokupna tema predstave. Pored
Sašine majke, tumačim i likove različitih muškaraca u njenom životu. Takođe,
tumačim i likove aktualnih svjetskih lidera s kojima moja majka komunicira,
raspravljajući s njima, prema imaginaciji Saše Denisove, tražeći veću pomoć i
podršku Ukrajini. Sve ovo je prilično komično i tužno. Pored mnogo humora u predstavi,
tema velike tragedije koju je donio rat – kao što se može vidjeti na primjeru ove žene – ne
napušta svijet prethodnih osamdeset godina. Ipak, kao Sašina majka i moja
majka, vjerujem u konačnu pobjedu dobra nad zlom.