Aleksey Yudnikov za BUKU: Zlokobnom Fantomu uopšte ne nedostaje Putin koji je pobjegao iz njega

“Umjetniku koji misli u Rusiji ostavljena su samo dva puta: ili emigracija, ili duboki underground tj. interna emigracija” – smatra Aleksey Yudnikov.

25. januar 2023, 10:16

Aleksey Yudnikov rođen je u Kijevu, 1973. godine. Diplomirao je glumu na Akademiji pozorišnih umjetnosti “RATI – GITIS” u Moskvi. Tokom tridesetogodišnjeg boravka u Moskvi igrao je u brojnim pozorištima, a 2002. godine pridružio se Dokumentarnom dramskom teatru TEATR.DOC u Moskvi.

Na samom početku rata u Ukrajini, Yudnikov se odlučio na egzil. Prvih nekoliko mjeseci proveo je u Helsinkiju, u rezidenciji “Umjetnika u riziku”, a vrijeme potom u Varšavi i Barseloni. “Jedino u što sam siguran, i pored napuštanja prijatelja i četvoro djece koja su ostala u Moskvi, koje nisam vidio godinu dana, dakle, s napuštanjem Moskve napravio sam dobru stvar” – priča Yudnikov, dodajući: “Iako je teško i gorko iskustvo, ipak ne moram lagati ili ćutati o svemu što me povređuje, što izaziva osudu ili revolt, a to su rat, destrukcija, problemi, rizik kojem su moja majka i moj brat izloženi u Kijevu pod ruskom opsadom”.

Kako vidite promjene u umjetničkom izražavanju do kojih su dovele ruska agresija na Ukrajinu i ratna propaganda?

Izvan Rusije sam već godinu dana, a koliko mogu shvatiti iz komunikacije sa kolegama koje su ostale u Moskvi i prema novostima koje sam pročitao, propaganda je prilično uticala na pozorišno okruženje i promijenila situaciju, barem u Moskvi, a vodi katastrofalnim rezultatima. Prvo, mnogi pozorišni radnici, reditelji, dramaturzi, glumci napustili su – poput mene – Rusiju već na početku rata. Predstave koje su kreirali ljudi koje su nazvali nacionalnim izdajnicima jer su digli glas protiv rata nastavljaju se izvoditi na pozornicama prestonice jer su izvođenja profitabilna, zbog visoke profesionalnosti i izuzetno dobre reputacije koju imaju pozorišni profesionalci kod publike. Ipak, imena autora koji su se bunili skinuta su s plakata. Oni koji su ostali u Rusiji ali ne kriju negativan stav prema ratu koji je izazvalo rukovodstvo Rusije jednostavno su otpušteni uz pozorišta, prekinut im je ugovor i završili su na “crnim listama” ljudi na koje se ne može osloniti i s kojima je zabranjeno surađivati u zvaničnim kulturnim institucijama. Za njih, preostaje samo underground kao u dobu Sovjetskog saveza za takozvanu nezvaničnu umjetnost. To naravno nema najbolji efekt na rad mnogih umjetnika jer im je ponuđena samo jedna od dvije pozicije: ili ste za rat, ili barem ćutite da niste u javnosti i na društvenim mrežama i nastavljate raditi sa stečenim statusom poput plate i takozvane društvene podrške, ili ste protiv rata i gubite posao pa morate nastaviti u polu-legalnim pozorištima.

Neka pozorišta, koliko znam, prema odlukama rukovodstva održala su događaje podrške ratu, ratne turneje na teritorije Ukrajine koju je okupirala Ruska vojska i tamo izvodili predstave protiv pozorišta sravnjenih sa zemljom, uništenih bombama, pred preostalim zajednicama koje preživljavaju u okupiranim sredinama. Te su predstave izvedene kao garancije i uvjeravanja da će teatri biti ponovo sagrađeni i da će ruska kultura donijeti oslobođenje od nacizma. Prema mom mišljenju, to su monstruozni govori u svojoj esenciji.

Mnoge kolege koje su ostale u Rusiji drže se neke uslovno rečeno zlatne sredine, upućujući svoje neslaganje riječima kako nije uvijek sve tako jednostavno, i da ne znamo potpunu istinu. U privatnim razgovorima govore mi da, iako ne podržavaju rat, naravno, ne govore o tom glasno i javno jer nije sigurno i podložno je tužilačkim postupcima, a imaju porodice koje moraju hraniti. Neki od kolega koji upravljaju pozorištima govore mi da su na svojim mjestima kako ne bi izgubili posao, ne samo oni nego cijela trupa, kako repertoari ne bi bili promijenjeni u svrhu propagande, i kako potom zgrade pozorišta ne bi bile oblijepljene propagandom kao znakom odmazde ili označene upisivanjem slova “Z” na imovini i objektima što je skoro zvanični znak ovog rata i podrške Rusiji. Otud, govore mi kolege upravnici, izvodi se Čehov, Ostrovski, Šekspir ili neki drugi klasici pa na taj način ipak rade svoj posao s nadom da će rat jednog dana stati i da će sve biti kao ranije. To je pozicija ljudi koji, prema mom mišljenju, razumiju apsolutno sve, ali ipak ne mogu dozvoliti sebi otvorenu konfrontaciju ratu. Ali, postoje oni koji ne samo da pokazuju otvorenu lojalnu poziciju, koji podržavaju rat, nego podržavaju takozvano ratno oslobođenje koje je konačno počelo, politiku konfrontacije čitavom Zapadnom svijetu koji je, kažu, ponižavao rusku naciju. Postoji propaganda koja je prema mom mišljenju otvorena fašistička retorika. Srećom, nema takvih ljudi među mojim bliskim prijateljima i suradnicima, ali istina je da su neki koje sam poznavao ipak otišli tim putem.

S obzirom da je rat prilično daleko, kao i područje agresije, koji su tipovi propagande taj rat učinile prisutnim u svakodnevici života ljudi u Rusiji?

Navodna “abolicija ruske kulture” o kojoj je zvanična ruska propaganda zauzela stav dešava se u cijeloj zemlji u izvođenju vlade i ljudi koji su u redu s tim. Na primjer, police i police knjiga autora koji ne samo da ne podržavaju rat nego su i umrli mnogo ranije, knjige u kojima su pronađeni neki pobunjenički segmenti iz vizure aktuelne propagande, uklonjeni su iz knjižara i biblioteka. Nekako i odjednom, podrška za netradicionalne seksualne veze, kao i pozitivna mišljenja o ukrajinskom narodu i zemlji, pa i generalne simpatije za zapadni način života, sve to je nazvano degeneričnim – kao u nacističkom rajhu, kada su knjige paljene, a izložbe bivale zabranjene uredbama nacističke propagande.

Sada su u Rusiji umjetnici predstavljeni kao strani agenti i petokolonaši. U suštini, sve je isto kao u tom periodu: Putinova propaganda nije pokazala ništa novo u odnosu na nacističku propagandu. Rusija, zvanično predstavljena kao zemlja borbe protiv nacizma i fašizma, sada agresivno širi obje ideologije, i u zemlji i u okupiranim teritorijima. Nacistička ideologija, superiornost nacije, kulture, jednog načina života iznad svih ostalih. U takvoj atmosferi koja sada vlada u teatrima i šire, u cijelom kulturnom životu Rusije, umjetnost se ne može razvijati. Svaka izvedba u pozorištu, film, izložba i knjiga predmet je cenzure, a oni koji se ne probiju kroz ta pravila postaju zabranjeni. I tu nema riječi o finansijskoj ili drugoj podršci. Svi projekti moraju biti koordinirani sa Ministarstvom kulture, a oni koji imaju kritičke poglede prema novoj “modernost” (to je a prirori) i oni koji propituju “herojsku perspektivu” takozvane ruske istorije i njenu ratnu prošlost eliminisani su iz budžeta, repertoara, planova već u početnoj situaciji. Kao alternativa, umjetniku koji misli ostavljena su samo dva puta: ili emigracija, ili duboki underground tj. interna emigracija.

Šta možete reći o iskustvu u  eksperimentalnom, dokumernom teatru u prethodnih godinu dana?

Cijele ove godine, jer skoro je godinu dana prošlo otkako sam napustio Moskvu, kao građaninu Ukrajine koji je živio u Rusiji skoro trideset godina, sve mi je potpuno novo i čudno. Možda je bolje da to tako ne govorim, da ne kažem da sam sad “izvan svoje zemlje”, ili da sam sada baš “u inostranstvu”, ali to se desilo. To je tabu tema. “Ruska” tema. Cijelu godinu proveo sam u zemljama u kojima sam morao nanovo izmisliti sebe, u potponusti. Zbog svih mojih konekcija, ličnih i profesionalnih, koje su sada prekinute.  Neki moji prijatelji to više nisu, bez obzira što imam mogućnost da se čujem s ljudima preko aplikacija.

Istina je da postoji jedna ozbiljna prepreka, pored usamljenosti, koja mi ne dozvoljava da lako pronađen nove prijatelje, činjenica da ne poznajem najbolje baš nijedan jezik osim ruskog, ili barem toliko dobro da mogu slobodno komunicirati, šaliti se, biti šarmantan, upoznati nove kolege i prijatelje. Nekako, skoro dobro, mogu govoriti Engleski, ali finski nisam ni pokušao naučiti tokom tri mjeseca u Helsinkiju. Veoma je kompleksan jezik koji je nema baš nekih sličnih riječi s jezicima koje poznajem: ruskim, ukrajinskim, engleskim, pa pomalo i srpskim. Španski ili katalonski, koji se govore u Barseloni, pokušavam naučiti ali nisam baš dobar. Za mjesec dana provedenih u Poljskoj, kada sam radio na predstavama sa Sašom Denisovom, nisam ovladao znanjem poljskog jezika jer smo radili predstave sa ukrajinskim glumicama i razgovarali smo na ruskom i ukrajinskom.

Razumijem ukrajinski jezik u odličnoj mjeri, ali imam takođe i sramotu da govorim jer nemam baš praktično iskustvo, a dikcija i izgovor odaju “Moskala” u meni. Ali nemam problem da govorim ukrajinski, pa ni problem da se razumijem s ljudima iz Ukrajine, jer još uvijek mnogo ljudi govori ruski jezik i dobro bi bilo da to ostane tako. Iako su, da budemo iskreni, ruska politika, Putin i njegov rat kompromitovali ruski jezik i svaku konekciju s konceptom rusijstva i ruskosti, bez nade da će u skoroj budućnosti ruski jezik i ruska kultura u nekoj formi biti očuvani u pravom smislu u svakodnevnoj komunikaciji. Ili biti relevantni, u visokom smislu kulture, a ne u marginalnom.

Može li eksperimentalno, dokumentarno pozorište koristiti jezik kao pomoćno sredstvo?

Ja sam glumac drame koji ili tumači ruske tekstove ili improvizuje na tom jeziku. Ne mogu sebe nazvati glumcem lutkarskog pozorišta, igračem u pozorištu. Nisam muzičar i umjetnik u tom smislu, nažalost. Time mi je trenutna pozicija i budućnost veoma nezavidna, što me usporava koliko i mišljenje da sam tip glumca koji nije potreban nekome u onom kapacitetu u kojem sam trenutno. Baš zbog tog što sam ruski emigrant. Ali trudim se da činim sve što mogu, i ove godine bio sam uključen u nekoliko takvih projekata, iskreno – u potpunim avanturama.

Jedna od takvih avantura bila je Venecijansko bijenale. Pojavio sam se kao Fantom, karakter koji mi je na neki način blizak. Barem u onom kontekstu u kojima je svima bio blizak u prošlom vijeku, kao otjelotvorenje zlog svijeta. Nasuprot pozadini jednog monstruoznog šoka, ova maska zlokobnog heroja iz francuske kinematografije koji je u Sovjetskom savezu bio popularan djelovala je kao romantična uspomena djetinjstva, a njegov lupeški izgled djelovao je kao neka vrsta poze. Stilski lik koji govori zlokobno, ali nisko i govori tako da se jedva čuje.

Napravio sam kombinaciju sa likom Putina, i postavio masku Putina umjesto muškog polnog organa poznatog zlokobnog Fantoma. Riječ je o tome ko je Vladimir Putin u Ukrajini. Moj performans pred Ruskim paviljonom na Venecijanskom bijenalu bio je, tako da kažem, pokretna traka za trčanje kroz kulturološke kodove. Uprizorenje glavnog narativa kratke priče “Nos” autora Nikolaja Gogolja, ukrajinskog pisca i klasika takozvane “velike ruske književnosti”, tj. uprizorenje priče o nosu koji nestaje ujutro, a na kraju jedne velike avanture pojavljuje sa svojim vlasnikom.

Dok sam bio u Helsinkiju na umjetničkoj rezidenciji, zamolio sam umjetnika Dmitrija Žudova da nacrta za mene Putinovu masku. Ispostavilo se da je maska veoma naturalistička, pa sam je iskoristio i postavio tako da prepričam “Nos” Nikolaja Gogolja, s tom ključnom razlikom što moj karakter koji se pojavljuje na kraju u tom prepričanom sadržaju nije imao nos, već penis. U ovom kontekstu, Fantomu, tom zlokobnom liku, uopšte nije nedostajao Putin koji je pobjegao iz njega, u što smo uvjerili svakako one koji su se okupili u blizini Ruskog paviljona na Venecijanskom bijenalu.

Poslije toga imao sam predstavu u Varšavi, baziranu na intervjuima ukrajinskih izbjeglica koje žive u Poljskoj, pretežno žena kojima je razorena kuća u Mariopolju, Harkivu, Buči. Igrao sam lik psihologa Oresta Petroviča koji radi sa ljudima sa post-traumatskim stresnim poremećajem.

Potom sam pozvan na rezidenciju u Barseloni, u Centar za savremenu kulturu, gdje pripremam predstavu sa redateljkom Sašom Denisovom, s kojom sam godinama radio u Moskvi u opozicionom i nezavisnom ruskom TEATR.DOC. Riječ je o predstavi čija su građa SMS poruke Saše Denisove i njene majke koja, kao i moja, trenutno živi u Kijevu, i izvještaji u tim tekstualnim porukama o životu u gradu na prvoj liniji. U prestonici zemlje koja je svakog dana izložena bombardovanju nekada prijateljske susjedne zemlje…

Koji je glavni fokus te predstave?

To je projekat interesantan lokalnoj katalonskoj umjetničkoj zajednici jer dozvoljava pogled na situaciju tokom rata iz ugla koji nije blizak ili poznat. Španija, iz očiglednih razloga, geografski je i mentalno veoma daleko od dešavanja u Ukrajini i od ove tragedije. Ne govorim o državnim strukturama koji Ukrajini pomažu novcem i oružjem za borbu protiv okupatora, već o stanovništvu koje je živi u predivnom mediteranskom gradu. Vjerojatno je menadžment Muzeja savremene umjetnosti u Barseloni mislio da je važno da se vidi ova izvedba koja ljudima govori istinu o savremenim okolnostima života u Ukrajini.

Mogu reći da je prilično teško pripremiti takvu izvedbu jer sam, prvenstveno, sam na pozornici i tumačim sve likove, uključujući i Sašu Denisovu kao naratora priče, njenu majku u različitim periodima života, u dobu od 80 godina, potom u dobu od 40 godina kakvu je Saša pamti kao dijete, i djevojčicu u dobu od dvije godine, uzrast njene majke tokom Drugog svjetskog rata i nacističke okupacije Kijeva. Ta žena nastavlja svoj život tokom rata i okupacije koji ponavlja stanje u kome je nesigurna, pogotovo kao starija žena. Ne želi napustiti Kijev i evakuisati se u Evropu gdje bi imala konforne uslove, toplu vodu, grijanje, i život bez straha od smrti u vlastitom domu od ruskih projektila koji padaju na Kijev. Ali, istovremeno, ta žena ne želi čekati u svojoj kući i u svom rodnom gradu pobjedu ukrajinskih trupa nad ruskim okupatorom. Ta situacija je cjelokupna tema predstave. Pored Sašine majke, tumačim i likove različitih muškaraca u njenom životu. Takođe, tumačim i likove aktualnih svjetskih lidera s kojima moja majka komunicira, raspravljajući s njima, prema imaginaciji Saše Denisove, tražeći veću pomoć i podršku Ukrajini. Sve ovo je prilično komično i tužno. Pored mnogo humora u predstavi, tema velike tragedije koju je donio rat – kao  što se može vidjeti na primjeru ove žene – ne napušta svijet prethodnih osamdeset godina. Ipak, kao Sašina majka i moja majka, vjerujem u konačnu pobjedu dobra nad zlom.