Aleksandar Eskić je bivši potpredsjednik Platforme za progres koji je tada bio novi subjekt u političkom sistemu države. Radio je i kao ekonomski savjetnik pri Delegaciji Evropske unije i kao politički asistent pri Ambasadi Sjedinjenih Američkih Država, te konsultant na brojnim projektima sa fokusom na lokalnu samoupravu i razvoj ekonomskih javnih politika. Akademski se usavršavao na nekoliko univerziteta u zemlji i inostranstvu, od kojih je najznačajnija Škola za upravljanje pri Univerzitetu u Sjevernoj Karolini u Čepl Hilu (School of Government at the University of North Carolina at Chapel Hill) koja je rangirana među deset najboljih u Sjedinjenim Američkim Državama sa fokusom na lokalnu i regionalnu upravu, gdje je kao dobitnik stipendije Hubert H. Humphrey stručnu praksu obavljao na Akademiji za javnu upravu u Washington, DC. Dodatno, u nekoliko navrata je boravio na Institutu Međunarodnog monetarnog fonda u Beču, gdje je uspješno završio obuku iz oblasti makroekonomskog upravljanja i fiskalne analize. U privatnom sektoru stekao je dragocjeno iskustvo u oblasti izgradnje elektroenergetskog postrojenja na biogas, te sektoru poljoprivredne proizvodnje velikog obima u Republici Srbiji.
Povodom predizborne kampanje za lokalne izbore u Bosni i Hercegovini razgovarali smo sa Aleksandrom Eskićem, koji je govorio o stanju u društvu i njegovim pojedinim segmentima.
Kakvo je stanje u gradu Banjaluci i društvu generalno u odnosu na prije četiri godine?
Stanje u mom gradu Banjaluci je nastavilo negativan trend u smislu urušavanja institucionalnih kapaciteta gradske uprave, što predstavlja kočnicu razvoju ekonomije i društva zasnovanih na demokratskim principima. Stanje nepravde i nejednakosti se dodatno produbilo, što je donijelo enormnu korist malobrojnima, a ostavilo po strani sve ostale građane ovog grada. Navešću primjer vodosnabdijevanja, koji sam istakao kao jedan od prioriteta nove gradski vlasti u prethodnom intervjuu, a koji je posebno aktuelan ovih dana. Gradska vlast je usmjerila resurse i sredstva prema pojedinicima koji su gradili objekte sa bazenima, koji se sve masovnije koriste kao mjesta proslava čime se narušava javni red i mir ostalih okolnih stanovnika i građana koji tu borave, dok su pojedinci i mnoga naselja sa velikim brojem aktivnog stanovništva potpuno zanemareni i još uvijek nemaju dostupnu vodu za piće. Gradsko preduzeće Vodovod bilježi sve veće gubitke što indicira da se prekomjerna potrošnja vode ne naplaćuje uz enormno povećanje rashoda za plate, ali i angažovanje privatnih preduzeća za obavljanje redovnih poslova iz djelokruga odgovornosti našeg Vodovoda. Na tom primjeru se najplastičnije ilustruje model upravljanja gradom i gradskim resursima. Postojeće stanje je rezultat potpune nekompetentnosti gradske vlasti kombinovane sa zanemarivanjem potreba većine domaćinstava i privrede. Ovakvo stanje generalno odlikuje i širu društvenu zajednicu koja generiše probleme mnogobrojnim građanima uzrokujući nejednakost i osjećaj nezaštićenosti. Otuda svakodnevno svjedočimo brojnim krivičnim djelima uključujući napade na fizički integritet što je posljedica brojnih psihosomatskih oboljenja stanovnika cijele države što je posebno izraženo u većim gradovima. Sasvim je realno da se ovakve tendencije nastave i u budućnosti, te toga moramo biti svjesni.
Zašto niste više politički aktivni i da li je došlo do zasićenja?
Moj politički angažman je zapravo bio odgovor na stanje društva, te mišljenja da je politička promjena ključan uslov napretka društva. Za aktivan politički angažman u postojećim okolnostima potrebna je potpuna posvećenost uz pretpostavku finansijske samoodrživosti. Dodatno, moje shvatanje politike je zapravo pružanje doprinosa za boljitak zajednice, a ne isključivo za ispunjavanje ličnih i uskostranačkih ciljeva. Dao sam svoj doprinos u najboljoj namjeri tokom aktivnog angažmana od 18 mjeseci, te sam odlučio da se posvetim svom domaćinstvu i profesiji kako bih stekao uslove za ponovnu mogućnost aktivnog učešća. Ono što je potrebno za uspjeh i konačnu promjenu vladajućeg modela upravljanja je aktiviranje svih koji žele dobro sebi i državi. Kada kažem država, podrazumijevam sve nivoe vlasti u Bosni i Hercegovini. Samo uređena i jaka država omogućava prosperitet svih njenih stanovnika dugoročno. Već tri decenije mi imamo situaciju da se upravljanje državom zapravo prepušta onima koji nas uvjeravaju da su oni najbolji, te da bolje poznaju koje su naše potrebe od nas samih. Rezultat njihovog načina upravljanja je potpuno isključenje ili pasivizacija najvećeg dijela stanovništva i privrede uz razarajući uticaj na strukturu stanovništva i uzrokovanje dugoročne štete na prirodne resurse. Mi smo sada izgubili potencijal da snažno krenemo naprijed, ali možemo spriječiti i preokrenuti negativne trendove kako bi nada u bolje sutra bila opravdana.
Postoji li neka stranka koja donosi nešto novo na političku scenu?
Postojeći politički subjekti mogu se svrstati u tri kategorije. Prvu kategoriju predstavljaju subjekti koji su nastali od tri tzv. nacionalne partije u Bosni i Hercegovini. Drugu kategoriju predstavljaju stranke koje se pokušavaju predstaviti kao nosioci vrijednosti komunističke partije bivše države. Treću kategoriju, koja je zapravo najznačajnija za uspješnu tranziciju ka demokratskom društvu i tržišnoj privredi, predstavljaju stranke i političke inicijative koje zapravo nastoje da promovišu demokratsko upravljanje i liberalne vrijednosti u okviru humanističke ideologije. Iako prve dvije kategorije kontinuirano vladaju u sadejstvu već više od tri decenije u našoj državi, treća kategorija zaslužuje mnogo više pažnje jer nastoji da usmjeri naše društvo na put progresa i dubokih ekonomskih integracija sa svjetskom zajednicom. Samo relevantno znanje i čvrsta volja da se doprinese zajednici predstavlja najbolji mogući odgovor potreban našem društvu; pojedincima i privredi. Sa druge strane, izborni sistem, kao temeljna tačka političkog i demokratskog sistema svake države, duboko je pokvaren te time ne reflektuje društvena kretanja i preferencije stanovništva. I dalje je redovna pojava da se birački spiskovi skoro podudaraju sa procijenjenim brojem stanovnika što je prvi apsurd. Istovremeno, pokvareni pojedinci dominantno utiču na izborne aktivnosti lažno utičući na izlaznost i rezultate glasanja tako da imamo kontinuirano ismijavanje pojedinaca koji se usude kandidovati od strane dugogodišnjih vladara ove države da za njih ne glasaju ni članovi njihove porodice što je nonsens.
Kakav je položaj i perspektive mladih ljudi te da li je zadovoljavajući nivo učešća građana u donošenju odluka?
Mladi ljudi dijele sudbinu ostalih članova društva, ali su njihove perspektive u ovakvom okruženju prilično oskudne i nekvalitetne. Promocija loših vrijednosti, ma kako to kontradiktorno zvučalo, predstavlja pojedinačno najznačajniji faktor koji sprečava njihov razvoj. Posljedica višedecenijskog pada stope nataliteta i masovnih iseljenja porodica sa ovih prostora dodatno stvara pritisak na unapređenje standarda života i razvoja mladih ljudi u zemlji. U prilog ovome navodim primjer Unsko-sanskog kantona. Raspodjela prihoda od indirektnih poreza prema opštinama zavisi od broja učenika koji se mijenja tokom vremena, a pogotovo se mijenjaju međusobni omjeri između administrativnih jedinica unutar države. Tako imamo situaciju da su opštine u ovom kantonu doživjele značajan pad prihoda od indirektnih poreza (PDV, carine, akcize i putarine) uslijed dramatičnog smanjenja broja učenika. Kao rezultat pada nataliteta te unutrašnjih i vanjskih migracija na štetu ovog kantona, sada oni dobijaju relativno manje sredstava koji se raspoređuju na istu teritoriju za podmirenje osnovnih društvenih potreba što zapravo dodatno urušava standard i perspektive razvoja mladih ljudi koji tamo žive. Dodatno, činjenica je da mladi ljudi svoju budućnost vide izvan granice svoje zemlje što ugrožava razvojni potencijal naše države. Napuštanje prakse plemenske i nacionalne podobnosti i uspostavljanje sistema pozitivne selekcije otvara mogućnost razvoja i iskorištavanja potencijala mladih. S druge strane, aktivan angažman i borba za svoja prava i budućnost u svojoj domovini je adekvatan odgovor na postojeće stanje mladih ljudi. Razvoj svijesti da mladi ljudi nisu objekat već aktivni subjekti i nosioci pozitivnih društvenih promjena treba da bude jasno promovisan i prihvaćen od svih. Umjesto učestalih hvalospjeva vladajućih oligarhija da izdvajaju više javnog novca za proizvodnju oružja, potreban je širi konsenzus da se ta sredstva izdvajaju za razvoj školstva, inovacija, industrije, zdrave hrane, umjetnosti i sporta. Time bi se dodatno motivisali mladi ljudi da budu nosioci integracija sa savremenim svjetom u bliskoj budućnosti.
Kako vidite stanje elektroenergetskog sektora sa osvrtom na nedavni prekid u snabdijevanju električnom energijom u našoj državi?
Elektroenergetski sistem treba da osigura neprekinuto snabdijevanje električnom energijom sektora domaćinstava i privrede. Elektroenergetski sistem u Bosni i Hercegovini je prošao kroz nekoliko faza reforme, a ovdje ću naglasiti izdvajanje sektora prenosa električne energije i uspostavljanje državne kompanije Elektroprenos Bosne i Hercegovine. Ovo je bio uslov za uspješnu integraciju sistema proizvodnje električne energije na evropskom nivou što je i definisano tzv. energetskim paketima Evropske unije. S obzirom da je Elektroprenos Bosne i Hercegovine državna kompanija, ona dijeli sudbinu (ne)postojanja dogovora njenih osnivača koji su de facto entitetske vlasti. Tako smo imali slučaj još 2014. godine kada se na računu Elektroprenosa akumuliralo preko 300 miliona KM kada su entitetske vlasti namjeravale da podijele ta sredstva i prebace ih u entitetske budžete te im odrede daljnju namjenu. Tada su reagovali predstavnici međunarodne zajednice zaduženi za pružanje podrške funkcionisanju države Bosne i Hercegovine uslovivši raspodjelu tih sredstava uspostavljanjem funkcionalne uprave Elektroprenosa, usvajanjem plana rada kao i plana investicija. Time je zapravo spriječeno da se novac prikupljen od strane sektora domaćinstava i privrede za održavanje i razvoj sektora prenosa električne energije utroši za neke druge svrhe. Ipak entiteske vlasti potpuno raspolažu izvršnim i kontrolnim mehanizmima u smislu određivanja prioriteta izgradnje eletroprenosne mreže. Lokacije novoizgrađenih postrojenja za proizvodnju električne energije uključujući male hidroelektrane i solarne elektrane su često udaljene od postojećih dalekovoda, što dodatno povećava trošak izgradnje. S druge strane, efikasnost ulaganja u izgradnju sistema dalekovoda podrazumijeva ostvarivanje najnižih cijena prilikom njihove nabavke i izgradnje putem javnih tendera što je hronična slabost našeg modela upravljanja javnim resursima. Dodatno, uzimajući u obzir činjenicu da se kao investitori u elektroenergetska postrojenja za proizvodnju električne energije veoma često javljaju bivši i aktuelni nosioci najvažnijih javnih funkcija, rizik za efektivnost i efiksanost ovog rashoda je veoma veliki. Ukoliko se kao investitori pojavljaju fizička i pravna lica koja nemaju tako direktan odnos sa donosiocima odluka o raspodjeli prikupljenih sredstava za razvoj mreže dalekovoda, javljaju se motivi da se putem različitih koruptivnih aktivnost priključenje njihovih elektroenergetskih postrojenja stavlja u vrh prioriteta tj. da nađu svoje mjesto u dokumentu Plan investicija čime se zadovoljava uslov za trošenje tih sredstava koji je prethodno postavljen. Drugim riječima, investitor nastoji da obezbijedi priključenje svog elektroenergetskog postrojenja uz što manje ulaganja, pa ako treba podrazumijevajući davanje mita i poklona. U protivnom će čekati mnogo duže da se izgradi neophodna infrastruktura za priključenje eletroenergetskog objekta u sistem prenosa, što će uticati na isplativnost investicije ili da to finansira vlastitim sredstvima, što u pravilu iznosi više miliona eura. Tako smo nakon već više od decenije takvog načina upravljanja došli u situaciju da naši najznačajniji dalekovodi zapravo ne posjeduju potreban kapacitet za prenos električne energije, što je uzrokovalo dodatnu štetu za potrošače. Ukoliko se nastavi sa dosadašnjom praksom, ove situacije će se sve češće dešavati. Ako tome dodamo nekompetentnost kadrova koji donose odluke, time rizici postaju sve veći, što ugrožava ključnu infrastrukturu na nacionalnom i evropskom nivou. Nesumnjivo je da će ovo predstavljati dodatan zasluženi pritisak na neodgovorne vlasti Bosne i Hercegovine.