Frančeska Albaneze rođena je u mestu po imenu Arijano Irpino na jugu Italije. Izgledom je besprekorna italijanska dama. Međutim, ispod poetičnosti njenog imena, njene pojave i naziva njenog rodnog mesta, krije se sila koja je ekvivalent barem jedne solidne armije. Albaneze je specijalna izvestiteljka Ujedinjenih nacija za Okupirane palestinske teritorije. Najjači je i najgnevniji glas Evrope u odbrani Palestinaca, koji su se u žestokoj konkurenciji izborili za status najnesrećnijeg naroda planete. Za hrabrost i poštenje nagrađena je kako i dolikuje – uvredama, pretnjama i sankcijama. Čovek bi teško primetio da je to uznemiruje.
Piše: RADAR
Budući da ste pre svega pravnica, recite nam šta mislite o američkom i izraelskom napadu na Iran. Da li je od takozvanog međunarodnog prava išta ostalo i pre tog napada?
Pridružila sam se drugim nezavisnim stručnjacima – uključujući tu i specijalnu izvestiteljku UN za Iran – u oštroj osudi izraelske i američke agresije. Nije bitno šta mislimo o iranskom režimu. Nema sumnje da je iranska vlada počinila užasne zločine nad svojim građanima. Ali to nikome ne daje pravo da naruši iranski suverenitet i samoopredeljenje, a pogotovo nikome ne daje pravo da to čini kako bi sproveo u delo agendu dominacije koju Izrael i promoviše i predvodi.
Već sam 2024. rekla da je Izrael, vodeći genocidan rat u Gazi, zatresao celu strukturu međunarodnog humanitarnog prava. To pravo počiva na razlikovanju vojnih i civilnih ciljeva, na proporcionalnim oružanim akcijama. Sve se to raspalo u Palestini, u Libanu, u Iranu. Ono što je počelo u Gazi, neće se u Gazi i završiti. Trajaće sve dok Izrael ne bude zaustavljen. Izrael i SAD destabilizuju Bliski istok, a Srbija i Balkan i Evropa će biti sledeći koji će osetiti posledice te užasne krize ako ne povučemo granice i vratimo se na stazu legalnosti.
Kako ocenjujete ponašanje Evrope prethodnih godina kada je reč o Gazi, o Zapadnoj obali, o Libanu i Iranu? Sve u svemu, samo je Španija imala hrabrosti da ozbiljno podigne glas protiv agresija i zločina.
U poslednjem izveštaju Ujedinjenim nacijama rekla sam da je genocid moguć zato što su u njemu mnoge države pomagale vojno, ekonomski, finansijski, strateški ili politički. I zato što su mnogi akteri od toga profitirali. Ako je Gaza mesto zločina, naši su otisci prstiju svuda naokolo. Evropa je najveći trgovinski partner Izraela i već nas to čini saučesnicima. Evropa ne bi trebalo da trguje, ne bi trebalo da podržava i pomaže, ne bi trebalo da sakriva i poriče zločine, već da se potrudi da zločini budu kažnjeni.
Evropa je takođe i najveći izvoznik oružja u Izrael nakon SAD. Izvozi ga Italija, izvozi ga Nemačka, izvozi i Srbija, koja nije deo Evropske unije, ali jeste deo kontinenta, pa je i deo problema. Evropske zemlje su zabole nož pravo u srce onome što je ostalo od međunarodnog prava. Sada je na običnim građanima da nas vrate u položaj u kome bezakonje nije zakon.
Kakav je vaš utisak o „Odboru za mir“, kojim Vašington želi da zameni Savet bezbednosti, ako ne i druga tela Ujedinjenih nacija?
Čini nam se da je međunarodno pravo pretrpelo dramatičan udar, ali zapravo smo dugo živeli pod iluzijom da se ono poštuje. U stvarnosti je to uglavnom bio sistem koji je od pošasti rata štitio zemlje Zapada, dok su Balkan, Bliski istok i druge teritorije Azije, Afrike i Latinske Amerike trpele katastrofe. Palestina nam otkriva šta se u svetu zaista događa, a Ujedinjene nacije su se pokazale kao nevažne ili u najboljem slučaju slabe. Nisu sprovodile u delo međunarodno pravo tako što bi, primera radi, podsetile Izrael na obavezu da se ne upušta u agresije, ratne zločine, zločine protiv čovečnosti, genocid. Nisu podržale odluku sopstvenog Međunarodnog suda pravde, koji je utvrdio da je izraelska okupacija nezakonita i da stoga mora da se okonča bezuslovno.
I Savet bezbednosti je postajao sve manje i manje bitan, a Trampov „Odbor za mir“ je njegova antiteza. Uz sve mane i ograničenja, Savet bezbednosti je ipak predstavljao svet, pa tako i svetski poredak, dok „Odbor za mir“ predstavlja svetski haos – pokreće ga profit a ne pravo, koje jednostavno biva zgaženo. Mislim da smo na najnižoj tački multilateralnosti. Živimo na vrhuncu kolonijalne pedagogije. Države koje to mogu, vode se agendom otimačine od ljudi koji nemaju čime da se brane. Zato i kažem da je teret na običnim građanima, na nama koji nemamo oružje i veliki kapital. Mi moramo da budemo solidarni. U suprotnom ćemo biti sledeći.
Prošle su tačno dve godine otkako ste podneli izveštaj o Gazi pod imenom „Anatomija genocida“. Kako biste danas opisali sve što se tamo zbiva?
Situacija u Gazi je i dalje užasna. Govorimo o primirju, ali nema ga. Više od šest stotina ljudi ubijeno je od početka tog „primirja“. Uvek sam sanjala o danu u kome ću moći da izgovorim čuvenu rečenicu „Imam san…“ Danas se osećam kao da imam noćnu moru i ona je zapravo kolektivna. Vidimo da deca stradaju, da su meta zbog toga što smetaju, zbog toga što pripadaju nepoželjnoj populaciji, ljudima koje treba zatočiti, ljudima koje treba eliminisati. Još se ubijamo po etničkim, verskim, identitetskim podelama. Još se nismo od toga odmakli. Zaista zbog toga jedni drugima ubijamo decu. Okupirana Zapadna obala pozornica je nasilnih naseljenika i vojnika, koji pale kuće i useve, ubijaju i mlado i staro, sve što je palestinsko. I ti zločinci moraju da odgovaraju.
Nećete naći palestinsku porodicu u kojoj barem jedan član nije uhapšen ili ubijen. To je palestinski život.
Moramo dodati još nekoliko reči o Zapadnoj obali, jer je ta palestinska teritorija tokom genocida u Gazi pala u drugi plan.
Tamošnji Palestinci trpe brutalnost izraelskog sistema jer su Zapadna obala i Istočni Jerusalim granične oblasti naseljeničkog kolonijalizma. Kada kažem „naseljenički kolonijalizam“, ne služim se sloganom. Naseljenički kolonijalizam je kada domaćem življu oduzimate zemlju i resurse kako biste profitirali. Izrael upravo to čini na Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalimu, a sada sve više i u Gazi.
Nećete naći palestinsku porodicu u kojoj barem jedan član nije uhapšen ili ubijen. To je palestinski život. Posle oktobra 2023. nasilje je postalo intenzivnije jer Izrael želi zemlju bez ljudi. Cilj ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti jeste etničko čišćenje palestinskih teritorija. Ni genocid nije cilj, već sredstvo.
Verujete li u mogućnost da izraelsko vođstvo odgovara pred Međunarodnim krivičnim sudom, koji već godinu i po traži hapšenje premijera Benjamina Netanijahua i bivšeg ministra odbrane Joava Galanta? Možete li zamisliti da, recimo, Nemačka uhapsi Netanijahua?
Naravno da je to i izvodljivo i neophodno. Potrebno je, međutim, mnogo koordinisanog rada civilnog društva, koje je upravo na meti. Države poput Italije ili Srbije povezane su sa Izraelom, kupuju njegove nadzorne sisteme kako bi gazile ljude iz istog razloga iz kog Izrael gazi Palestince – da ne bi bilo neposlušnih.
Mogu da zamislim kako Netanijahu biva uhapšen zahvaljujući probuđenoj savesti običnih ljudi. Živimo u vremenu koje nas poziva da budemo pravedni. Ili smo protiv genocida ili smo za genocid, i ne smemo se savijati pod pritiskom izraelske ambasade ili izraelskih investitora. Ako prestanemo da ćutimo, privešćemo pravdi i Netanijahua i druge koji su naređivali ili činili zločine nad Palestincima. Nećemo moći da kažemo da smo spasli živote, da smo zaustavili genocid, ali možemo sprečiti Izrael da zločine čini i dalje. Neka ovo bude poslednji genocid u ljudskoj istoriji.
Sofisticirana tehnologija koja je korišćena u masovnim razaranjima u Gazi, sada se koristi protiv ljudi koji se bune u sopstvenim zemljama. Zato i kažem da nije važno da li ste uz Palestinu ili protiv nje – usprotivite se zbog sebe
Pošto ste pomenuli nadzorne sisteme, moramo da se osvrnemo na još jedan vaš izveštaj, iz juna 2025, u kome ste podvukli da su saučesnici u Gazi i moćne kompanije poput Majkrosofta ili Amazona.
Izrael se služi privatnim sektorom kako bi uništio ili raselio Palestince. Prvo nastupa industrija oružja, ali potom građevinske kompanije podižu kolonije, a druge civilne firme grade puteve, sklapaju vodovodnu infrastrukturu, eksploatišu palestinske resurse. Turistička industrija, banke, penzioni fondovi, sve to obezbeđuje Izraelu sredstva da čini šta želi. Još jednom – zločini koje Izrael čini tokom okupacije palestinskih teritorija ne bi bili mogući da nisu tako profitabilni za mnoge. A ti „mnogi“ su sarađivali i tokom genocida. Zaključno sa junom 2025, usred genocida, telavivska berza je porasla 213 odsto. Kako je to moguće? Tako što i genocid neke ljude uništava, a neke čini veoma bogatim.
Moramo da shvatimo da su se ljudi bogatili na tragediji Palestinaca. Palantir je razvijao tehnologiju skupljajući palestinske podatke. I kompanije poput Amazona ili Majkrosofta služile su istoj svrsi – pomagale su Izraelu da prikuplja podatke o Palestincima, podatke koji su posle korišćeni u masovnom razaranju i masovnim ubistvima u Gazi. A sada se ta sofisticirana tehnologija koristi protiv migranata i protiv ljudi koji se bune u sopstvenim zemljama. Zato nekad i kažem da nije važno da li ste uz Palestinu ili protiv nje – usprotivite se zbog sebe. Oduprite se militarizaciji sopstvenog života.
Entoni Louenstajn je pre nekoliko godina napisao knjigu pod nazivom Palestinska laboratorija – kako Izrael izvozi tehnologiju okupacije širom sveta. U njoj je dobro objasnio militarizaciju izraelske države. Izrael živi i čini šta čini tako što od zemalja poput Srbije kupuje oružje i municiju, a zauzvrat pruža usluge. Bude tu i investicija i drugih momenata koji se građanima Srbije čine korisnim. Ali setite se šta vam se dogodilo prošle godine. Nije li na jednom vašem protestu korišćeno nekonvencionalno oružje? Naravno da ne znam da li je Izrael proizveo taj zvučni top, ali čak i ako nije, upotrebu takvog oružja u Izraelu sam viđala iznova i iznova. Poenta je da takvo oružje postaje deo policijske opreme širom sveta i da zato moramo da se odupremo.
Šta bi bilo pravedno rešenje za Palestince i Okupirane palestinske teritorije?
Pravda nije potrebna samo Palestincima, već i Izraelcima, jer verujem da niko ne može da zlostavlja drugog onako kako Izraelci čine a da ne izgubi ljudskost. Zabeležene su stotine pokušaja samoubistava mladih Izraelaca koji su učestvovali u genocidu i nisu mogli da podnesu ono što su činili. Uništavali su živote koji doslovno još nisu stali na noge. Budućnost mora da nadoknadi tu brutalnost i Palestincima i Izraelcima, a to se neće dogoditi bez snažne spoljne intervencije.
Ne znam koji će politički oblik to rešenje imati i ne mislim da je to najinteresantnije pitanje. Zamišljam vreme u kome će svako „od reke do mora“ živeti u miru. Kako ćemo stići dotle? Tako što ćemo demontirati aparthejd koji izraelskim Jevrejima daje ogromne privilegije, uključujući tu i pravo da nekažnjivo ubijaju, muče i siluju Palestince, a potom i druge koje tretiraju kao podljude. Svako mora da ima ista prava i dostojanstvo, istorijske nepravde moraju da budu priznate i ispravljene.
Recite nam kako ste nagrađeni za sve što govorite godinama, pa i u ovom intervjuu?
Ja sam samo pravni ekspert. Sarađujem sa Ujedinjenim nacijama i naučnoistraživačkim institucijama prethodnih dvadeset godina. Od kada su me UN postavile za specijalnu izvestiteljku, posao mi je da istražim i dokumentujem kršenja međunarodnog prava koje Izrael, kao okupaciona sila, čini na Okupiranim palestinskim teritorijama – jer je o tome reč. Gaza, Zapadna obala i Istočni Jerusalim nalaze se pod vojnom okupacijom koja je nezakonita i mora da bude prekinuta. Moj rad počiva na radu stotina predstavnika civilnog društva, istraživača, Palestinaca i Izraelaca koji se protive aparthejdu. Obavljam, dakle, svoj posao, dokumentujem i kršenja koja su skrivili Palestinci, a svejedno me vređaju, optužuju i tretiraju kao antisemitkinju i simpatizerku terorista.
Sankcije znače da sam finansijski izopštenik. Bankovni račun mi je ugašen i ne mogu nigde da otvorim novi. Ne mogu jer smo, kada je o bankarstvu reč, pod američkom hegemonijom i više nego u drugim sferama života.
Nakon što sam predstavila ekonomski sistem na kome se temelji genocid nad Palestincima, potpala sam pod sankcije Sjedinjenih Američkih Država. Uzgred, za Ujedinjene nacije radim volonterski; nisam plaćena. A svejedno sam pod sankcijama, što znači da me SAD zbog dokumentovanja tretiraju kao narko-dilera ili teroristu. Kakve veze SAD uopšte imaju sa tim? Dobijala sam pretnje. Pod pritiskom je i moja porodica. Mom suprugu je pretio otkaz. Svi plaćamo cenu. Sankcije znače da sam finansijski izopštenik. Bankovni račun mi je ugašen i ne mogu nigde da otvorim novi. Ne mogu jer smo, kada je o bankarstvu reč, pod američkom hegemonijom i više nego u drugim sferama života. Imala sam imovinu u SAD jer sam nekada tamo živela. Tamo je rođena i moja prva ćerka i ima američko državljanstvo. Svi smo kažnjeni time što je moja imovina zamrznuta.
Ispostavilo se da je veoma skupo založiti se za ljudska prava, ali nemam alternativu. Pripadam ljudima koji ne misle da su nasledili svet od roditelja, već da su ga pozajmili od dece. A moja deca, kao i deca ljudi koji ovaj intervju čitaju, zaslužuju bolje.
Pre nego što ste se posvetili Palestini, imali ste dosta iskustva u radu sa migrantima i raseljenim osobama. Kako ocenjujete ponašanje Evrope tokom takozvane izbegličke krize?
Evropske direktive o migrantima i izbeglicama samo su institucionalni izgovor za kršenje ljudskih prava. Mislim da se osnivači Evropske unije okreću u grobovima ako gledaju u šta se EU pretvorila. Sve mi je to tužno jer verujem u Evropsku uniju. Zapravo – verujem u Evropu više nego u Uniju. Verujem u zajednicu ljudi a ne tržišta. U tome i jeste problem. Nije postojala nikakva „izbeglička kriza“. Taj naziv je smišljen kako bi se obični ljudi uplašili tuđina koji dolaze na naš kontinent, a to se zove rasizam. Ksenofobija i rasizam su zlo koje je Evropu povelo u Holokaust. Međutim, Holokaust nam je poznat, a istovremeni genocid nad Romima i Sintima nije. Pogledajte kako ti ljudi i danas prolaze u Evropi. Evropska unija je danas savršen nastavak evropske kolonijalne zaostavštine, a zaslužujemo bolje od toga. Verujem da je moguće izgraditi Evropu na vrednostima koje nisu samo evropske, poput razuma i demokratije. Potrebne su nam vrednosti poput čvrstine i solidarnosti, sposobnosti da se ujedinimo i jedni o drugima brinemo. Evropljani su sada na testu – hoćemo li iz genocida izaći bolji no što smo u njega ušli?