Aleksandre, uz tvoje ime se nedovojivo veže i medijski projekat ‘Buka’, koji je ove godine navršio svojih 10 godina postojanja. To je samo po sebi zasigurno veliki uspjeh. Ali koji su još uspjesi ovog magazina ili kakve je on procese uspio pokrenuti u proteklih 10 godina, ako možemo govoriti u ovim parametrima?
Buka je prije svega originalan generacijski projekat koji već 10 godina ne mijenja kurs svog djelovanja, a radi se o vrlo jasnoj misiji – ni jedna vlast nije toliko dobra da je se ne bi kritikovalo i tražilo da bude bolja. Tako jednostavno, a tako teško.
Najveći uspjeh Buke je istrajnost i upornost na ovom kursu čija je nuspojava preko 150 talkshow emisija sa stotinama gostiju iz cijele regije, 20 izdanja alternativnog političkog magazina i jedan od najposjećenijih političkih web portala u zemlji.
Pored toga, tu je veliki broj javnih događaja u kojima smo direktno ili indirektno učestvovali, a posebno smo ponosni na jedan broj novinara kojima je Buka bila prvi kontakt sa medijima i koji sada uspješno rade u novinarskoj branši.
Najveći uspjeh projekta BUKA je da smo svojim postojanjem dokazali da je moguće stvarati slobodan medijski prostor i djelovati bez patronata politike u zemlji kao što je naša. Nažalost to je uspjeh. a takav način rada morao bi postati pravilo.
Uspjeh je što se ne dodvoravamo javnosti već otvaramo teme koje nisu popularne ali bez kojih nema budućnosti i oporavka našeg društva, a tu prije svega mislim na proces suočavanja sa prošlošću.
Ono što je specifično za ‘Buku’ jeste da je od početka izlaska do danas, uspjela zadržati kritički ton, posebno posljednjih godina kada je medijska scena u Republici Srpskoj cenzurirana ili samocenzurirana. U uvodnoj riječi na web stranici je napisano – ‘i zato BUKA, dosta je tišine’. Je li se ovakva energija još zadržala?
Kao što sam rekao na početku, da nije tako vjerovatno ne bi danas radili ovaj intervju. Nažalost, stariji smo deset godina i logično je da dolazi do zamora materijala. Kada smo počinjali bili smo mlađi a godine donose opterećenja koja se samonameću bez obzira želiš li te nove situacije ili ne.
Međutim, većina onog što smo napisali i govorili nalazi se na našem portalu www.6yka.com i ti materijali su i danas aktuelni, čak više nego u trenutku kada smo ih pisali. To nam govori da ovo društvo i pored stalnog naprezanja da se prikaže boljim, u većini procesa tapka u mjestu. Ako kao društvo i napravimo korak naprijed, vraćamo se dva unazad.
A, već sada možemo najaviti da će naš portal doživjeti značajne promjene i to već od ovog ljeta krećemo sa novom koncepcijom pretvaranja Buke u politički news portal. Kao što vidiš, nema tišine.
Kao što si već pomenuo radite serijal emisija BUKA koje se emitiraju na banjalučkoj Alternativnoj televiziji s istom namjerom zadirkivanja tabua, da tako kažem, i svih osjetljivih pitanja koja se provlače već godinama. Kakav je odjek imala sama emisija?
Buka TV talk show je prepoznatljiv proizvod naše organizacije i jedan je od političkih programa sa najdužim trajanjem u BiH. Unazad osam godina koliko traje TV Buka, trudili smo se da našu stvarnost tumačimo u skladu sa činjenicama, a zanemarujući romantičarski pristup koji je, nažalost, svojstven većini naših medija u ovom trenutku.
Problem nam je što i dalje veliki broj intelektualaca i javnih ličnosti ne želi da javno iznosi svoje stavove iako ih redovno pozivamo u našu emisiju. Takođe bi voljeli da političari koji su bez ikakvih odlaganja dolazili u našu emisiju kada su bili opozicija, čine to i sada kada su vlast, kada ih je vrlo teško dobiti. Ali i sadašnji opozicionari većinom zaboravljaju kako su se ponašali kao vlast i kada vam dođu u emisiju ponašaju su kao da nikada nisu bili isti kao oni koje kritikuju.
Buka se primarno bavi promocijom političke kulture u izrazito nekulturnom političkom ambijentu što je samo po sebi protivrječno. Ponosni smo na svaku emisiju koju smo uradili jer jedinstveni su svjedok vremena u kom živimo
Možeš li nam pojasniti kako je čitav projekat uopšte uspio opstati s obzirom da je vaša svojevrsna filozofija izgradnja jednog sasvim normalnog društva u kojem su sadašnje podjele po etničkim i drugim šavovima jedna neslana šala?
To je vjerovatno neka vrsta mazohizma koju je nemoguće razumno objasniti. Ako u ovoj zemlji nisi nacionalista odmah si sumnjiv. Jer ako plivaš kontra glavne struje vrlo je lako etiketirati te i brzo budete prozivani plejadom epiteta kao što su izdajnik, plaćenik, peder i slično. Mislim da je cijela zemlja u takvom stanju i vrlo je malo izuzetaka.
I samo tvoje pitanje o našem naumu da stvaramo jedno normalno društvo zvuči utopijski a kamo li odgovori koje mi na to pitanje pokušavamo da damo. Mi u BiH ništa ne radimo normalno i kao normalan svijet, mi sve radimo prije svega kao Bošnjaci, Srbi, Hrvati što je toliko dominantno da jednostavno ništa drugo osim nacionalnog identiteta nije bitno.
Nije bitno koliko si dobar u svom poslu i načinu života koliko je bitno kako se zoveš, što je normalan svijet prevazišao prije jako mnogo godina. E sad, mi smo uspjeli, što nam je bitno, da stvorimo svoj mali svijet u kome se osjećamo dobro i u kome je to kako se zoveš i kako se moliš Bogu nisu baš najvažnije stvari na svijetu.
Kakva je tvoja vizija Bosne i Hercegovine koja bi odgovarala svima, a kojom bi se prevladalo sadašnje stanje u kojem svako svakome smeta jer se drugačije zove? Misliš li da su narodi koji ovdje žive uistinu prijetnja jedni drugima na bilo koji način?
Svijet je na granici prirodne kataklizme i potpunog bankrota. Sve veći broj luđaka ima nuklearno oružje i prijetnja su modernim civilizacijama. Svijet se bori protiv tih pošasti svim sredstvima a mi smo uporni da od naših konflikata napravimo jedini smisao života. Ako bi samo na trenutak zaboravili naše konflikte većina ljudi, većina političara bi se našla pred ogromnom prazninom koju ničim ne bi mogli ispuniti jer ne znaju ničim drugim da se zabave. Zaglibili smo u smrdljivu kaljužu nacionalizma i ne bi ništa da mijenjamo, a upravo je u mjenjanju odgovor na tvoje pitanje.
Ne smijemo biti naivni i pojednostavljivati odnose u našoj zemlji, ali bih volio da postoji bilo kakva vizija u ovoj zemlji, osim one da su nam drugi neprijatelji i da to nikada ne smijemo zaboraviti. Najčešći odgovor na pitanje ko je kriv što nam je zemlja ovakva možemo naći, ako to želimo, u ogledalu. Moramo početi da mjenjamo sebe da bi mogli da mjenjamo svijet, a to je često i najteže.
Moja vizija Bosne i Hercegovine je prije svega civilizacijska i vrlo je jednostavna, a to je da se svako u njoj osjeća komotno i da svako omogućuje svojim ponašanjem onom drugom i drugačijem da se osjeća komotno. To je naravno jednostavno reći, ali suština problema je da na tome treba konačno početi raditi. To nije rad kolektiva, to je rad pojedinca. Džaba nam svi ustavi, propisi i pravne norme ako to ne shvatimo.
U ovom razgovoru ne možemo zaobići ni trovače atmosfere u kojoj živimo. Naime, ti si u jednom intervjuu rekao da je situacija takva da ima dosta materijala za rat. Nije valjda da tako iskreno misliš i zašto je to tako?
Demantuj me i biću ti zahvalan. Mnogo putujem ovom zemljom, mnogo radim sa ljudima, čitam i gledam šta pišu i pričaju kolege novinari, i šta govore političari. Lako je zaključiti da netrpeljivost tri najveća kolektiviteta nije bila ovakva ni prije proteklog rata. Pride je zemlja teritorijalno vrlo precizno etnički podijeljena. Ne kažem da će rata biti, ali imamo sve uslove da rata bude.
Najlakše je reći trovači atmosfere su krivi ali ja uporno tvrdim da to jednostavno nije tačno.
U ovoj zemlji pobjeđuju politike i političari koji promovišu netrpeljivost, nasilje i sukobe. Sa sličnim programima nigdje u Evropi ne bi mogli da politički djeluju i bili bi izopšteni. Kod nas sa takvim ponašanjem osvajaju vlast. Za njih glasaju živi ljudi i to najveći broj onih koje poznajemo i s kojim živimo. Odgovornost je dakle mnogo šira i ona je na nivou društva a ne samo istaknutih pojedinaca koji se zapaljivom retorikom šepure po medijima.
Kad stvari postavimo u ravan aktuelnih odnosa u kojima se kao ping-pong loptice prebacuju optužbe za pokušaj ukidanja RS, njenog otcjepljena ili pravljenja nekog hrvatskog entiteta, utakmica je više nego ozbiljna. Smatraš li da su ovo samo profitabilne političke igrarije ili nešto što nas može odvesti u katastrofu bilo koje vrste?
Naravno da to nisu samo političke igrarije jer bliža istorija nas uči da moramo biti obazrivi kod svakog političkog kretanja u BiH. Iako su u pitanju providne političke manipulacije i parole koje donose glasove, one su opšte prihvaćene u nacijama na koje se te poruke odnose.
Svi imamo maksimalističke težnje ka Bosni i Hercegovini ili pojedinim njenim djelovima, koje po pravilu potpuno isključuju druge, dok istovremeno na ograničenom gotovo etnički čistom prostoru u kome svaka od nacija u zemlji trenutno živi, cvjetaju nezaposlenost, korupcija i beznađe. Dakle, mi ne znamo šta ćemo i sa ovim što imamo, ali bi htijeli više i da to onda bude samo „naše“. Ali bi i u Evropu, ali tek kad se podijelimo. To je toliko konfuzno da se ne treba čuditi što nas svijet ne razumije. Jer najčešće ni mi sami sebe ne razumijemo.
Svako pojednostavljivanje može odvesti ovu zemlju u katastrofu i stoga treba biti obazriv
Da li bi i zbog čega izdvojio Milorada Dodika kao malo većeg krivca među jednakima za sadašnje stanje, ili on jednostavno vodi jedinu smislenu politiku koja odgovara Srbima u BiH?
Milorad Dodik ima najveću koncentraciju vlasti u zemlji i samim tim i najveću političku i svaku drugu moć. Ta situacija podrazumijva prije svega jednu veliku odgovornost a ja nisam siguran da je Milorad Dodik svjestan te i takve odgovornosti.
Transformacija koju je on doživio, od umjerenog i prihvatljivog političara liberalne i socijaldemokratske struje do nacionalnog lidera je, nažalost, dobar pokazatelj u kom pravcu idemo. Dok je zastupao ideje normalnog života i međuentitetske saradnje, saradnje među nacijama, ideje o ratnim zločincima kojima se mora suditi Dodik je bio u opoziciji.
Ovih dana kada ima apsolutnu podršku u Parlamentu RS, koju je dobio vrlo zapaljivom nacionalnom retorikom, za taj period kaže da je bio u zabludi i da je naivno mislio da je BiH moguća. Nema dileme da su SNSD i njen lider odgovorni za sve dobro i loše što se dešava u RS jer jednostavno imaju apsolutnu moć koju i pored svih predizbornih obećanja nisu najbolje iskoristili. Međutim na nivou države teško je imenovati bilo koga glavnim krivcem, jer za odgovarajući kontrolni paket političke moći na nivou zemlje morate imati partnere i na druge dvije strane. Dodik u toj distribuciji moći, svjedoci smo, ima u Federaciji BiH sjajne partnere bez kojih bi i njegova moć u Republici Srpskoj nesumnjivo bila manja.
Zabrinjavajući je trend, a ti si to spominjao u svojim javnim nastupima, jedna vrsta etničke usamljenosti, ako to možemo tako nazvati, među mladima. Odrastaju generacije u potpuno jednonacionalnim sredinama i sa mentalnim sklopom kako je drugačiji uvijek jednak neprijatelju. Šta učiniti sa ovim problemom?
Pa da, lobotomija novih generacija je vrlo uspješna i svaka naredna generacija je manje tolerantna od prethodne generacije. U uslovima krize koja je ušla i u BiH biće sve lakše širiti mržnju i netrpeljivost, a sa druge strane će biti sve teže promovisati toleranciju i dijalog. Nasilje je najčešći produkt mladih generacija i svakodnevno smo ga svjedoci. Strah me je i da pomislim šta nas čeka sa takvim mladim ljudima za nekoliko godina.
Nema tu mnogo filozofije – ako želimo takvu situaciju da mijenjamo moramo da radimo na tome. A to je težak i zahtjevan posao za koji u ovom trenutku osim par nevladinih i međunarodnih organizacija niko nije spreman.
Kakve impresije možeš prenijeti našim čitaocima u zemlji i dijaspori o tome kakvi su trendovi u Banjaluci i da li se vraća njen nekadašnji duh različitosti, s obzirom da kao njen stanovnik to najbolje možeš prenijeti?
Plašim se da olako dajem odrednice pojmovima kao što su grad, država, nacija jer one na ovim prostorima automatski dobijaju političku konotaciju. Posljedice rata su načinile demografske pomake koji će se teško ili nikako ispraviti, i jasno mi je da Banja Luka nije onaj grad kakav ga pamte oni koji su iz njega otišli početkom 90-tih. Ali kao administrativni centar u stalnom razvoju Banja Luka se pokazuje kao dobar domaćin sve većem broju onih koji u njega dolaze da žive, da se provedu ili da rade a iz drugih su sredina.
Na nekom malom ljudskom nivou svaki grad ispod vanjske šminke ima i onaj svijet koji ga čini dopadljivim za život i u kojim ljudi mare više za svoje komšije i prijatelje nego li za politiku. Smeta mi zato što se mnogo više ulaže u skupe parkove nego li u ljude i događaje koji bi pored urbanog davali pravi smisao epitetu „gradski“.
Za kraj, da nam kažeš, šta osjećaš kakva bi mogla biti budućnost BiH odnosno kakav je najrealniji razvoj situacije s obzirom da je trenutno stanje sa raznih aspekata neodrživo?
U uvodnoj riječi u opisu BUKA projekta nalazi se mali dio odgovora na ovo pitanje.
‘Probudimo se…Došao je novi milenijum.Vrijeme u kom će stvari o kojim danas razmišljamo kao bitnim, biti to sve manje. Vrijeme u kom će sve manje biti važno odakle si, šta si , kom se Bogu moliš, moliš li se uopšte. Bitno će biti samo jedno – ŠTA NUDIŠ. Svom haustoru, radnom mjestu, gradu, državi, planeti, Bogu… šta nudiš. ŠTA?’ E, pa tako će nam onda i biti.