Jovana, prošle sedmice u medijima smo mogli pročitati Prijedlog zakona o klevetu u kojem su drakonske kazne smanjenje, uvreda ostaje u sferi prekršaja. Koji je tvoj komentar da kleveta i dalje ostaje u krivičnom zakonu?
Ako ćemo birati od dva zla prijedlog je svakako manje zlo. Poprilično su ublažene visine kazne, ali i dalje je suštinski problem kriminalizacija klevete. Većinski demokratski orjentisana struka smatra da kleveti nije mjesto u krivičnom zakoniku. I dalje ostaju argumenti da Bosni i Hercegovina i Republika Srpska i dalje imaju odličnu građansku zaštitu od klevete, da ona već dvadeset godina vrlo uspješno funkcioniše kao i da onaj ko je oklevetan može dobiti sasvim adekvatnu zaštitu na sudu i naknadu štete koju trpi zbog iznošenja neistinitog sadržaja. I dalje smatramo da je kriminalizacija klevete suvišna i protivna svim evropskim standardima, a pogotovo preporukama Savjeta Evrope.
U Prijedlogu zakona ostala je i tačka da čak i u zatvoru mogu završiti oni koji neovlašteno objavljuju i prikazuju tuđi spis, portret ili snimak. Kako to komentarišeš?
Država jeste dužna da se pobrine da donese propise koji će štititi privatnost svakog građanina, zato što je pravo na privatnost jedno od osnovnih ljudskih prava. Međutim, problematika je na koji način će država urediti pravo na privatnost, kako će je definisati i kakve će kazne propisati.
Ukoliko se vratimo na sam Nacrt zakona u kleveti, u maju smo imali smo javne rasprave o Nacrtu zakona o kleveti. Pravnici
koji su bili na javnoj raspravi jasno su bili protiv ovog zakna. Koji su
najveći problemi ovog zakoni koji je ranije prestavljen od Vlade RS?
Pri prvom čitanju predloženih izmjena
Krivičnog zakonika Republike Srpske primjetila sam da kompletno poglavlje koje se odnosi na
krivična djela protiv ugleda i časti znatno zadire i ograničava pravo na
slobodu izražavanja, kao i pravo na pristup sudu. Vidimo da država sem
represije i drakonskih kazni apsolutno nije ponudila nijedno efikasno rješenje
za vrlo kompleksne i izazovne društvene pojave sa kojima se suočavamo.
Godinama Savjet Evrope i Evropski sud za ljudska prava
postavljaju standarde i izrađuju smjernice u kojima je nedvosmisleno sadržan
stav da se kleveta tretira kroz građanski postupak a ne krivični i da, ukoliko
države nisu odstupile od krivičnog gonjenja za klevetu, kazne ne prelaze iznos 1
000 eura. Bitno je naglasiti, da i države koje inkriminišu klevetu, u svojoj
legislativi sadrže vrlo važan osnov za isključenje krivičnog gonjenja a to je
iznošenje i pronošenje informacija koje su od javnog interesa. Objavljivanje
informacija od javnog interesa uživa maksimalnu zakonsku zaštitu i ne smije
biti podvrgnuto krivičnom gonjenju. Ovo je imperativ čak i u državama koje
propisuju klevetu kao krivično djelo. Izostavljanje javnog interesa kao osnova
za isključenje krivičnog gonjenja, vlasti u Republici Srpskoj, nesvjesno ili
namjerno cenzurišu nezavisne medije i društvene aktiviste te sprečavaju
iznošenje informacija od javnog interesa kao što su korupcija, nepotizam, razni
oblici diskriminacije, maltretiranja, pronevjere javnog novca itd. Pored
isključenja krivične odgovornosti za sadržaje koji su od javnog interesa,
države koje su zadržale klevetu u krivičnom zakonu imaju različia procesna
rješenja, pristup sudu, izvođenje dokaza, učešće oštećenog i kao najvažniji
argument imaju nezavisno i efikasno pravosuđe.
Drugi problem jeste nedostatak adekvatne
definicije zabranjenog ponašanja i dvostruka regulacije istog djela. Po važećim
zakonskim rješenjima uvreda se prema Zakonom o javnom redu i miru tretira kao
prekršaj za koji je propisana kazna od 200 do 800 KM. Navedeni prekršaj, za
razliku od bića krivičnog djela uvrede u Nacrtu, propisuje osnove vrijeđanja i
ponašanja, zatim propisuje posljedicu koja se ogleda u osjećaju fizičke ugroženosti
ili uznemirenosti oštećenog. U Nacrtu kojim je propisano krivično djelo uvrede,
ne zatičemo nastupajuću posljedicu niti bilo kakav opis radnje koja bi mogla
činiti uvredu, drugim riječima zakonodavac kažnjava za uvredu ali je nigdje ne
definiše. Ako bi se usvojile ove izmjene i dopune, građani ne bi znali sa
sigurnošću šta je zabranjeno i kako u svakodnevnoj komunikaciji da se osiguraju
da ne počine ovo krivično djelo. A slijedom toga, ni lica koja budu morala da
primjenjuju ove odredbe neće imati jasno postavljene kriterijume za određivanje
pojma uvrede. Tu leži druga, možda i opasnija posljedica neprecizne i nejasne
odredbe, a to je da će se značenje i domašaji same odredbe definisati kroz
praksu što će neminovno dovesti do pravne nesigurnosti.
Visina kazne i mogućnost izricanja zatvorske
kazne do dvije godine takođe predstavlja vrlo bitan problem jer pored potpune
disproporcionalnosti štetnosti klevete i težine kazne, ovakve drakonske mjere i
represije neminovno će dovesti do potpunog gašenja nezavisnih medija. Ukoliko
ugasimo nezavisne medije mi kao društvo nećemo živjeti u svijetu informacija
već u svijetu propagande koje i sada imamo previše. Ne zaboravimo da je pravo
na informaciju osnovno ljudsko pravo iz kojeg razloga mediji uživaju široku
zaštitu Konvencije i to ne samo kroz član 10. koji propisuje i štiti slobodu
izražavanja.
Koliko
je
problematično
pozivati
se
na
evropske
prakse, imajući
u
vidu
stanje
društva
u
kojem
mi živimo, mnogi
se
boje
da će
ovaj
zakon
biti
zloupotrijebljen
od
strane
političara, a
da
na
sudovima
neće
dobiti
adekvatnu
zaštitu?
Potrebno je naglasiti da „evropske prakse“
podrazumijevaju i države koje su dekriminalizovale klevetu pa je jako pogrešno
pozivati se samo na države koje to još nisu učinile sa tendencijom ukidanja jer
je dekriminalizacija klevete put kojim Evropa ide i upravo dekriminalizacija
klevete predstavlja evropski standard i cilj a ne suprotno.To je put kojim smo
išli i mi i u taj put su uložena ogromna sredstva u obuke sudija, advokata i
medija koje nažalost neće vrijediti ništa ukoliko se ovaj nacrt usvoji. Evropska
praksa, pa čak i u državama u kojima je zadržana kleveta u krivičnom zakonu je
takva da je kleveta definisana na drugačiji način nego u Nacrtu, da se
slučajevi klevete vrlo rijetko procesuiraju a i kada se to i desi kazna ni u
jednom predmetu nije prešla iznos od 1 000 eura. Međutim, ralog za
dekriminalizaciju nije samo vrsta i visina kazne, već i sva druga ograničenja
slobode i miješanja države kao što su zabrana napuštanja države, pritvor,
zabana bavljenja profesijom, suzpenzija, kriminani dosije itd.
Da
preciziramo, postoji
li
u
Evropi
ovako “strog” zakon o kleveti
i
uvredi
sa
ovako
drakonskim
kaznama?
Svi pravni sistemi evropskih država se
razlikuju. Stoga je besmisleno porediti samo jedan član jednog zakona, bez
sprovođenja opsežne analize opštih odredbi krivičnog zakona, procesnih zakona,
nezavisnosti pravosuđa i mnogo drugih elemenata koji direktno utiču na položaj
optuženog lica u krivičnom postupku. Iako su propisane kazne daleko iznad evropskog
prosjeka, nije suština problematike ni u samoj visini kazne. Krivičnopravna
narav kazne važnija je od pitanja da li je kazna mala stoga je nelegitimno i
nesrazmjerno miješanje vlasti u sklopu krivičnog postupka za bilo koji oblik
izražavanja osim onog koji podstiče mržnju i netrepeljivost.
Jes li zadovoljni odgovorima predstavnika
Ministarstva pravde Republike Srspke na pitanja koje je postavila struka, da li ste imali konstruktivan dijalog tokom samih rasprava?
Predstavnici
Ministarstva nisu odgovorili ni na jedno pitanje koje smo postavili. Nisam
zadovoljna njihovim ćutanjem, naprotiv. Očekivalo smo konstruktivnu raspravu i
jasnu argumentaciju ali umjesto toga rasprava je protekla uvodnim monologom
moderatora i ćutanjem na sve i jedno naše pitanje.
Na
javnoj raspravi je istaknuto da se ovi zakoni uvode na način da se stvara lažna
slika da su oni potrebni zbog slučaja mladića iz Laktaša iako to nema veze
jedno sa drugim, potpuno je drugi zakon vezano za nedozvoljeno snimanje i
fotografisanje. Koliko je i ovo problematično?
Tragični slučaj iz Laktaša nema apsolutno
nikakve veze za ovom inicijativom, ne radi se čak ni istoj vrsti krivičnog djela.
Nažalost, građani su žrtve spinovanja informacija od strane predstavnika vlasti
već duže vrijeme pa tako i u ovom slučaju. Spinovanje i dezinfromisanje
javnosti svakako je problem koji već duže vrijeme pogađa javni prostor, kao i
govor mržnje od strane političara koji pravosuđe ne sankcioniše a koje je već
propisano kao krivično djelo, međutim očigledno je da smo daleko od vlasti koja
bi iskazala političku volju da se uredi ili sankcioniše bilo koji oblik
zloupotrebe javnog prostora od strane političara. S druge strane, represije
prema građanima su iz dana u dan sve jače i obuhvatnije.