Mnoge zemlje, poput Italije i Grčke, iskoristile su svoja bogata arheološka nalazišta, zahvaljujući kojima privlače na hiljade turista, daju podstrek ekonomiji i stvaraju nova radna mjesta. Nažalost, u BiH je situacija potpuno drugačija – bogato arheološko blago je nezaštićeno i neiskorišteno i u fokusu je interesovanja jedino studenata i arheologa iz BiH i inostranstva.
Sa šefom Katedre za arheologiju i Instituta za arheologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu doc. dr Adnanom Kaljancem, razgovarali smo o arheologiji i njenom mjestu u BiH, gradnji luksuznih naselja i poslovnih kompleksa na samim lokalitetima ili u njihovoj neposrednoj blizini, ilegalnim kopačima i ljubiteljima starina, zakonskoj regulativi.
Profesore Kaljanac, svako malo možemo pročitati vijest kako je otkriveno neko novo arheološko nalazište u našoj zemlji, od rimskih bazilika, predmeta iz doba antike, pa sve do praistorijskog doba. Koliko je zapravo BiH bogata arheološkim nalazištima?
Govoreći iz ličnog iskustva, posebice u proteklih nekoliko godina od kada je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pokrenuta djelatnost Instituta za arheologiju, kao i promatrajući historiju naše arheologije, kako naučnim krugovima, tako i svakom građaninu BiH a i šire, sasvim je jasno da naša zemlja obiluje kulturnom baštinom i arheološkim lokalitetima koji obuhvaćaju vremenski opseg desetina hiljada godina, od paleolita do danas. Dovoljno je spomenuti samo da je tim kolega arheologa sa Univerziteta u Kembridžu na prostoru sjeverne Bosne u proteklih nekoliko godina evidentirao oko tri stotine paleolitskih lokaliteta, a čak ni taj broj nije finalan.
Koliko je javnost upoznata sa ovim nalazištima i njihovim značajem?
U novije vrijeme se ova problematika postupno otvara, a sa njom i brojna pitanja koja nameću nužnost detaljnog preispitivanja problema, tačnije rečeno, preispitivanja same bh. arheologije kao nauke, jer je dužnost i odgovornost iste, kao i sama bit njenog postojanja, prezentiranje postignutih rezultata cjelokupnoj javnosti. Susjedne države, neka manje neke više, ovakva pitanja imaju regulirana zakonom, te se na primjer autorsko pravo istraživača na publikaciju postignutih rezultata određuje na zakonom definirani broj godina, u Republici Sloveniji je to period od 6 godina, a nakon toga arheološki materijal postaje dostupan svakom istraživaču ili pak javnosti kroz izlaganje u muzejskim institucijama. U Bosni i Hercegovini takve regulative ne postoje i kao konsekvencu imamo veliki niz istraživanja čiji rezultati nisu dostupni iako su sami istraživači već davno preminuli. Na kraju, ovakvo stanje dovodi do još snažnijeg zatvaranja arheološke nauke u sebe, jer samo po sebi rezultira razvojem monopola nad dostupnošću informacija i već tu nastaje situacija koja nije ispravljana decenijama iza nas, a sam smisao nauke koja služi javnom dobru se već odavno izgubio.
S druge strane, napomenuo bih da obzirom da Bosna i Hercegovina obiluje arheološkim potencijalom i sasvim logičan tok događaja je sve snažniji porast interesa javnosti za nešto što za sobom povlači razvoj čitavog spektra potencijalnih mogućnosti u kojim lokalna i šira zajednica može ostvariti svoj, u krajnjoj instanci, ne samo kulturni, već i ekonomski razvoj.
Nažalost, sve je prisutniji trend da lokalne vlasti raznim investitorima prodaju dozvole za izgradnju poslovnih kompleksa na samim lokalitetima ili u njihovoj neposrednoj blizini. Prisjetimo se samo najavljene gradnje cijelog naselja na zaštićenom lokalitetu arheološkog nalazišta u Butmiru. Šta nam to govori i koliko je zapravo ovo opasno i loše?
Sasvim je jasno da je rastući trend izgradnje na svojstven način u direktnoj konfrontaciji sa arheološkim lokalitetima i ova pojava svakako stavlja na test bosanskohercegovačku arheologiju koja pred sobom ima težak zadatak pronalaženja adekvatnog modusa koji bi zaštitio direktno ugrožene lokalitete. Istovremeno je neupitna činjenica da se život i razvoj, a koji uključuje i sve snažniju izgradnju, ne može zaustaviti konstantnim i neograničenim nametanjem zabrana koje suštinski omogućavaju samo privremeno rješenje jer će u jednom trenutku budućnosti određeni lokalitet ponovo doći na dnevni red nekog drugog, novog investitora. U tom smislu ponovo naglašavam činjenicu da je cjelokupan proces o kojem govorimo istovremeno kako ispit, tako i otvaranje značajnih metodoloških i konceptualnih pitanja naše arheologije i granice kada ona prestaje obavljati svoju suštinsku funkciju, precizirano rečeno, funkciju otkrivanja prošlosti jedne moderne zajednice, ali istovremeno i pomaganja razvoja iste. Dovoljno je uzeti primjer Butmira koji ste spomenuli i sjetiti se da je prije samo dvije godine bio u potpunosti zaboravljen, ne samo od javnosti, već i nauke i iako pod navodnom zaštitom na istom se nalaze oranice, različiti objekti, voćnjaci i slično. Mišljenja sam da takva situacija tihog uništavanja nije ni u jednom slučaju dobra i na svakom arheološkom lokalitetu predstavlja značajniju opasnost od otvorenog naglašavanja ciljeva izgradnje i rasprave o nužnoj zaštiti.
Iskopine praistorijskog naselja Butmir
A kakva je situacija sa prekopavanjem i propadanjem zbog nezaštićenosti, odnosno kako biste ocijenili u kojoj mjeri su arheološki lokaliteti u BiH zaštićeni od ovih radnji?
Arheološka nauka je na karakterističan način, posebice njena u Bosni i Hercegovini dominantna metodologija, već sama po sebi destruktivna na lokalitet obzirom da se na isti fizički djeluje i željeli mi to priznati ili ne, razbija se kontekst samog lokaliteta i odnosi se u neku od nadležnih institucija. Šta biva sa jednim takvim lokalitetom? Naš tradicionalni pristup ga nakon izuzimanja artefakata evidentira i prepušta zaboravu ne vodeći nikakvog računa o njegovoj prostornoj distribuciji i kontekstu, očuvanju same lokacije kao mjesta sjećanja i slično dok ulogu preuzima opisivanje izdvojenih predmeta, po mogućnosti onih vrjednijih. Ovdje prvenstveno izdvajam ulogu arheologa koji predstavljaju instituciju navodne zaštite kulturnog blaga dok istovremeno cjelokupan proces istraživanja svode na prikupljanje artefakata bez planiranog djelovanja šta učiniti sa lokalitetom nakon arheoloških istraživanja. Da problem bude veći, mi imamo u posljednje vrijeme kontinuiran niz otkrića, ali istovremeno neproporcionalno mali broj publikacija i prethodno definiranih planova dalje zaštite tih lokaliteta. Iz ovoga postaje sasvim jasno da su potrebne drastične promjene unutar same arheološke nauke, jer većina arheoloških lokaliteta ostaje nezaštićena i njihova zaštita bi bila daleko bolja da su ostali u svom originalnom stanju za neka bolja vremena.
Već godinama se u zemljama regiona priča o “ljubiteljima starina” i ilegalnim kopačima, metal detektorima, kakva je situacija u BiH?
Istina, razvoj metoda za otkrivanje ne samo metalnih nalaza već i drugih oblika detekcije struktura i sličnog ispod površine tla je takve uređaje stavio na raspolaganje svakom pojedincu koji ih može priuštiti. Detektori za metal su samo jedno od cijenom pristupačnijih sredstava ali danas već imamo privatna lica koja posjeduju čitave kolekcije geofizičkih uređaja čime mogu otkriti znatno veće komplekse i strukture, a ne samo pojedinačne metalne nalaze. Iako se segment ilegalnosti u ovom pitanju odnosi dominantno na trgovinu kulturnom baštinom, posebice izvan državnih granica, u taj okvir svakako ulazi i iskopavanje arheoloških nalaza, ali smo nedavno mogli biti i svjedoci promjena koje se dešavaju te je tako jedan od, kako ste istakli „ljubitelja starina“, istupio u medijima Unsko-sanskog kantona istovremeno stječući znatnu popularnost u javnosti. Prostor za ovaj primjer i slične pojave je otvoren kroz različite medije na kojim je dostupna popularizacija takvih metoda u zapadnim zemljama, iako se tamo može govoriti o kontroliranom procesu jer muzeji i nadležne institucije posjeduju sredstva za otkup pronađenih artefakata, a istovremeno je dodatno otvoren upravo od strane naše nauke koja, zarobljena u metodološkoj prošlosti, nije bila u mogućnosti pratiti promjene u razvojnim pravcima zaštitne arheologije.
Da li je, prema bh. zakonima, neovlaštena potraga za arheološkim blagom i zadržavanje pronađenih predmeta kazneno djelo i podliježe li nekim sankcijama?
Naša zakonska regulativa podrazumijeva ispunjavanje jasnih uvjeta za pribavljanje dozvole za obavljanje arheoloških istraživanja dok su za nepoštivanje istih od strane ljubitelja starina predviđene novčane kazne pod uvjetom da budu uhvaćeni, što nije česta pojava obzirom da se arheološki nalazi prodaju javno putem interneta, kao i da imamo sve veći broj značajnih privatnih kolekcija i slično.
Šta BiH čini da bi se lokaliteti zaštitili i uopšte da li državna i entitetska vlast daju neka finansijska sredstava za arheološka istraživanja?
Arheologija je ranije, ponekada i u moderno vrijeme, služila brojnim ciljevima pa tako i državnim obzirom da je država kao institucija najsnažniji izvor neophodnih finansija, nerijetko velikih, za obavljanje adekvatnih arheoloških istraživanja, konzervacije i dalje zaštite, kao i prezentacije. Jedan od primjera često korištenih ciljeva je dakako bila izgradnja kolektivnog identiteta, kao i kod nas u prethodnom sistemu, i arheologija je kroz tu ulogu imala značajnu poziciju u državnom financiranju. Raspadom jednog sistema i prelaskom na drugi, prvobitno je njena uloga prešla na novonastale države, te su i arheološki nalazi poput situlske umjetnosti pronalazili mjesto na pasošu Republike Slovenije, ili pak na novčanicama i tako dalje da bi se postupno tokom proteklih decenija oslobađala nametnutog političkog aspekta i prerastala u ono što posjeduju naši susjedi. Mi nismo imali takvu sreću i kod nas je kulturna baština dugo vremena bila u potpunosti zapostavljena i tek sa razvojem turizma i otvaranjem novih perspektiva je došlo do pojave da se povremeno izdvajaju određena budžetska sredstva za arheološke projekte. Dodatno, Zavodi za zaštitu spomenika posjeduju određena sredstva za implementaciju zaštitnih istraživanja, ali se tu može govoriti isključivo o zaštitnim istraživanjima, a ne većim naučnim projektima. Generalno promatrano, činjenica je da ne postoji snažan zajednički interes na nivou viših instanci vlasti koji bi osigurao veća sredstva za arheološka istraživanja, a koja bi uz adekvatan pristup istim otvorila cjelokupan razvojni put lokalnim zajednicama zainteresiranim za turističke, uslužne i slične djelatnosti.
Na brdu Gradac u opštini Prozor Rama, nedavno je otkriveno naselje starih Rimljana
I na kraju, kako da arheologija u BiH konačno zauzme mjesto koje joj pripada?
Ovdje bih se osvrnuo na prethodno istaknute probleme i ponovo naglasio činjenicu da se odgovor na ovo pitanje nalazi unutar radikalnih promjena same arheološke nauke. Često naglašavam činjenicu da je krajem prošlog stoljeća Bosna i Hercegovina ostala bez gotovo cjelokupne generacije arheologa koji su djelovali ranije i mnogi od njih su svoja mjesta pronašli u drugim državama Evrope i Balkana, a istovremeno do prije nepune dvije decenije nismo imali čak ni studij arheologije. Prvi je otvoren na Sveučilištu u Mostaru, a zatim i drugi u Sarajevu. Ova činjenica je rezultirala pojavom da je naša arheologija, usprkos činjenici da je naš arheološki kadar dominantno mlad, morala započeti razvoj na starijim tradicijama koje su bile iznenada prekinute, te je ostala zatočena u okvirima opisivačkog pravca koji svoj fokus usmjerava na tipološke analize arheoloških nalaza istovremeno u potpunosti zapostavljajući proces izgradnje koji se dešava u okruženju. U tom smislu sam mišljenja da je prvenstveno neophodno u potpunosti izmijeniti bosanskohercegovačku percepciju šta je to arheologija i koje su njene dužnosti, a zatim i sam pristup tome što želimo jer ukoliko zaista želimo zaštititi određeni spomenik kulture onda bi arheologija i arheolozi trebali biti prvi koji bi ponudili adekvatno rješenje i plan zaštite. Nažalost, u vrijeme kada su moderne tehnologije omogućile izuzetno ubrzanu izgradnju, opisivanje predmeta za uže naučne krugove nije više dovoljno i tek prelaskom na jasno definirane ciljeve zaštite mi možemo stvoriti mogućnost prelaska finansiranog istraživanja u održivo finansiranje očuvanja spomenika kroz, primjera radi, razvoj turizma. Ličnog sam mišljenja da je to put kojim uz podršku javnosti trebaju krenuti sami arheolozi, kao i drugi naučnici pa čak i entuzijasti, i prezentirati jasne ciljeve i mogućnosti dobrobiti cjelokupne zajednice višim instancama vlasti ili pak investitorima umjesto pukog očekivanja da bilo ko treba investirati značajna sredstva u nešto, a ni ne znajući za šta.