Znate li šta je disleksija?

Disleksija je jedna od nekoliko specifičnih teškoća učenja i ispoljava se problemima u savladavnju čitanja i pisanja slova, brojeva, znakova, kao i problemima u orijentaciji u vremenu i prostoru. Ona nije bolest, nije prouzrokovana neurološkim oštećenjem, već je to stanje koje zahtijeva jedinstven stil poučavanja i ispitivanja, prilagođen neverbalnom kognitivnom stilu, koji je primarni način razmišljanja disleksičnih osoba.

Maja Isović Dobrijević / 06. Oktobar 2016

U Banjaluci je već nekoliko godina aktivno Udruženje disleksičara “Ja”, koje ima dva cilja, a to su podizanje svijesti o tome šta je disleksija, kao i očuvanje mentalnog zdravlja ciljanih populacija, roditelja, djece, staratelja i drugih. Osnivač ovog udruženja je Andrej Jovandić, profesor filozofije i sociologije, koji u osnovnim i srednjim školama, kao i na fakultetima u RS drži predavanja na temu “Znate li šta je disleksija?”.

Prema definiciji, disleksija je poremećaj u učenju. Prvenstveno se očituje kod pisanoga jezika, odnosno čitanja i sricanja. Disleksija je odvojena i razlikuje se od ostalih poteškoća u čitanju koje su nastale iz drugih razloga, a koji mogu biti neurološki nedostatak vida ili sluha, ili slaba i neprimjerena edukacija u čitanju. Neki dokazi pokazuju kako uzrok disleksije može biti različit način obrade podataka u mozgu kod pisanog i/ili govornog jezika. Iako je disleksija navodno rezultat različitosti u neurološkom smislu, ona nije poremećaj inteligencije. Disleksija se javlja na svim nivoima inteligencije.

Serija predavanja o disleksiji odobrena je od Ministarstva prosvjete i kulture RS, u sklopu rada na podizanju svijesti o disleksiji. Andrej Jovandić kazao je da je do sada održano oko 30 predavanja u vaspitno-obrazovnim institucijama, obavljeni su razgovori sa porodicama osoba koje imaju disleksiju, a udruženje aktivno sarađuje sa školskim psiholozima i pedagozima.

Jovandić objašnjava da je disleksija jedna od nekoliko specifičnih teškoća učenja i ispoljava se problemima u savladavnju čitanja i pisanja slova, brojeva, znakova, kao i problemima u orijentaciji u vremenu i prostoru.  Napominje da disleksija nije bolest, nije prouzrokovana neurološkim oštećenjem, već je to stanje koje zahtijeva jedinstven stil poučavanja i ispitivanja, prilagođen neverbalnom kognitivnom stilu, koji je primarni način razmišljanja disleksičnih osoba.

Prema procjenama i ispitivanjima u zemljama istog i sličnog govorno-jezičnog područja, učestalost disleksije je šest do deset odsto u učeničkoj populaciji, odnosno, u svakom razredu disleksiju imaju dva do tri učenika. Evropsko udruženje za disleksiju (EDA) navodi da preko 30 miliona osoba u Evropi ima disleksiju, bez obzira na jezik i sistem obrazovanja.

Disleksija najčešće nije prepoznata kao takva, usljed nedovoljne edukovanosti, neznanja i neinformisanosti stručne i šire javnosti, a otkrivanje disleksije i srodnih teškoća je prepušteno slučaju. Posljedice takvog odnosa prema ovoj pojavi jesu negativna diskriminacija disleksičnih osoba u društvu, što prouzrokuje anksioznost zbog konstantne frustracije, nizak stepen samopoštovanja zbog straha od neuspjeha, agresija, autoagresija, tikovi, strahovi od škole i neuspjeha i slično.

Andrej Jovandić iz svog iskustva kaže da njemu prilikom upisa u prvi razred osnovne škole disleksija nije dijagnostifikovana, pa su se javile poteškoće prilikom čitanja i pisanja.

“Uz uložen veliki rad, rezultati su bili minimalni. Ubrzo se formiralo mišljenje učitelja, nastavnika, a time i okoline iz kojeg je proizilazio stav o meni kao učenku sa smanjenim kognitivnim sposobnostima. Taj stav me pratio kroz osnovno i srednje obrazovanje. Takvo mišljenje se razvilo iz potpunog nepoznavanja disleksije, kao stanja drugačijeg kognitivnog stila. Zahvaljujući podršci roditelja i njihovom suprotstavljanju pojedincima i  obrazovnom sistemu, uspio sam završiti osnovnu i srednju školu”, rekao je za BUKU Jovandić.

 

UPORNOST JE POTREBNA ZA OSTVARIVANJE REZULTATA

Nakon završenog srednjeg obrazovanja, Jovandić je upisao fakultet koji je za disleksičare najteži, a to je oblast društvenih nauka. Jovandić je izabrao izučavanje filozofije i sociologije.

“Zahvaljujući mojoj želji i upornosti, upisao sam fakultet i apsolvirao sam u roku studij filozofije i sociologije, iako program studiranja nije prilagođen kognitivnom stilu disleksičara. Tokom mog školovanja, šira i stručna javnost nije bila informisana o disleksiji i pravima disleksičara. Iz toga je proizašlo kršenje prava i nepoštovanje disleksičara, zbog čega sam osnovao udruženje disleksičara ‘Ja’, koje kroz permanentne aktivnosti edukuje stručnu i najširu javnost”, kaže Jovandić.

Milošević Dušanka, majka desetogodišnjeg dječaka koji je disleksičar, sjeća se da je, kad je njen sin bio u prvom razredu, primijetila da sa njim nešto nije u redu, ali u to vrijeme nije znala ništa o disleksiji, niti šta se sa njenim djetetom dešava.

“Iako smo u kući pokušavali da ga naučimo slovima, njemu nije išlo učenje i u prvi razred je krenuo, a da nije znao nijedno slovo. Školski pedagozi su nam objasnili da je to česta pojava kod djece i da će sve biti dobro. Učenje slova u prvom razredu išlo mu je jako teško, ali stručnjaci koji rade u školi su me uvjeravali da će sve biti u redu nakon što prođe neko vrijeme. Poslije završetka prvog razreda, moj sin je poznavao skoro sva slova, ali pisao ih je jednom pravilno jednom nepravilno”, rekla je Miloševićeva za naš portal.

Objasnila je da se nepravilno pisanje odnosi na slova koja su pisana kao da ih gledate u ogledalu, ali iako je to znak disleksije, meni i suprugu tada to ništa nije značilo.

“Svi su nas uvjeravali da će nam sin u drugom razredu sazrijeti i da će onda sve doći na svoje mjesto kada je usvajanje slova u pitanju. Međutim, pohađajući nastavu u drugom razredu, on je imao iste probleme, a proširivanjem gradiva i problemi su se povećavali. Pored slova, imao je problem i sa brojevima, a čitanje mu nije išlo nikako i slabo je pamtio. Nijednu pjesmicu nije mogao da zapamti. Iako smo se bojali da nam je dijete bolesno, u nekim drugim stvarima i situacijama primijetili smo njegovu nadarenost”, rekla je majka.

Miloševićeva se sjeća da joj je sin sa četiri godine miješao slova u riječima, pa tako točak nije bio točak nego tokač, a mačka je bila makča i slično, ali taj problem je savladao kod logopeda.

“Prije dijagnostifikovanja disleksije, bilo nam je zaista teško i niko nam nije bio od pomoći. Tri puta sedmično sam išla u školu pokušavajući ukazati na problem, ali nisam nailazila na razumijevanje. U tim momentima očaja, dijete sam tjerala da uči i dan danas se kajem zbog toga. Slučajno sam saznala za Andreja Jovandića, razgovarala sam sa njim i prepoznala probleme svog sina u njegovim riječima. Andrej je nakon toga došao u školu mog sina i objasnio prosvjetnim radnicima šta je u stvari sa mojim djetetom. Nakon toga se sve mnogo poboljšalo i nastavnici imaju drugačiji pristup prema njemu i drugačije zadatke od njega traže”, rekla je Miloševićeva.

Njen savjet roditeljima čija su djeca disleksičari jeste da posmatraju svoje dijete, da reaguju odmah čim nešto primijete, da imaju strpljenja za dijete i da se ničega ne stide.

UDRUŽENJE “JA”

Udruženje “Ja” uključeno je u izradu internet stranice projekta “Tempus”, kao i u sprovođenje prvog obimnog istraživanja u cilju spoznaje o zastupljenosti disleksije u studentskoj populaciji i stepenu poznavanja i poštovanja prava studenata s disleksijom. Članovi ovog udruženja konstantno sarađuju sa svim sredstvima informisanja, u cilju podizanja svijesti o potrebama disleksičara, a produkuju i štampane materijale, u cilju promocije i edukacije o posebnim potrebama disleksičara.

POZNATI DISLEKSIČARI

Mnoge poznate osobe bili su disleksičari, a među njima su i: Albert Ajnštajn, Tomas Edison, Ajzak Njutn, Majkl Faradaj, Leonardo da Vinči, Stiv Džobs, Bil Gejts, Pablo Pikaso, Ernest Hemingvej, Hans Kristijan Andersen, Mark Tvejn, Vinston Čerčil, Tom Kruz, Entoni Hopkins, Harison Ford, Selma Hajek….


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.