ŽENSKE PRIČE: Žene u religiji - suvremeni val otpora ugnjetavanju

Bosna i Hercegovina je zemlja monoteističkog troglasja. Religijska argumentacija u protekloj četvrtini stoljeća često je bila vađena iz rukava, njome se mahalo kao identitietski nepobitnim autoritetom koji čak ima moć da nadjača sekularne imperative.

Nikola Vučić / 05. Oktobar 2020

Od pitanja nacionalne moći preko abortusa do osnovnih ljudskih prava – religijske zajednice imale su svoj riječ, paradoksalno vrlo često baš nauštrb ljudskih prava. Decenijama unazad tvrdokornost religijskih tumačenja, pogleda na društvenu stvarnost i uređenje pokušavaju “omekšati”, ili čak vrlo subverzivno urušiti – intelektualci i intelektualke koji/e smatraju da religijski oci stoljećima unazad zloupotrebljavaju svoju moć, odnosno moć svog autoriteta u očima vjernika i vjernica. Nisu čista posla ni kada je riječ o statusu žena u religijskim strukturama, kao ni općenito u dominantnim religijskim interpretacijama i tumačenjima svetih tekstova, kojima se u povijesti, ali i sadašnjosti opravdavaju prakse diskriminacije ili nasilja.


Postoje istraživanja na temelju kojih se tvrdi kako bosanskohercegovačko društvo čak i nasilje njeguje kroz tradiciju i religiju bez obzira da li je riječ o kršćanstvu, pravoslavlju ili islamu: “Religija se često koristi kao legitimno opravdanje za nasilje počinjeno nad ženama kroz knjige, kulturne prakse i običaje utemeljene u religiji” (str. 130, Feministička čitanja društvenih fenomena). U istom tekstu se navodi kako se mnoge žene odlučuju na šutnju o nasilju kroz koje prolaze, bez obzira da li se radi o vidljivom ili nevidljivom obliku nasilja i gotovo uvijek se nadaju da će nasilje prestati. Razlozi neprijavljivanja nasilja su mnogobrojni, a – kako se navodi u citiranom radu – neki do njih su duboko ukorijenjeni u tradiciji ili običajima, a vezuju se za čast žene.


“Ponekad žene smatraju da ako priznaju da su žrtve nasilja društvu će se činiti kao slabe, nedovoljno pametne da odaberu pravog partnera, same krive za to što im se događa. S druge strane, žene su nepovjerljive prema državnim strukturama i mehanizmima, policiji i centrima za socijalni rad, te vjeruju da će se nasilje nastaviti i povećati ako prijave nasilnika. Zbog specifičnosti odnosa između žrtve i počinitelja (bračni, rodbinski) često dolazi do umanjivanja težine djela ili posljedica što u konačnici obeshrabruje žrtvu da prijavi nasilje. Seksualno nasilje nosi sa sobom još specifičnosti u vezi sa prijavljivanjem kao što je nepostojanje svjedoka, dvoznačni dokazi i tradicija”, piše u Feminističkom čitanju društvenih fenomena autorica Dajana Cvjetković.


Zbog nasilja koje u ime religije žene trpe u svijetu, i zbog podređenog položaja koji se opravdava kroz toksične maskuline interpretacije svetih tekstova, javlja se feministički pokret unutar teologije, koji otvara prostor za argumentiranu raspravu i dekonstruira mizogine naracije, nerijetko kanonizirane i dogmatizirane kroz vjeru i tradiciju. Jedna od čuvenijih kršćanskih feministica je Teresa Forcades (v. knjigu Vjera i sloboda, s engleskog preveo Karlo Ilić, Faith and Freedom, Polity Press, UK, Rijeka, Ex libris, 2017). Imajući u vidu da se spoj feminizma i religije nerijetko doživljava kao “prenategnutim” i kao svojevrstan oksimoron, budući da su naizgled u dijametralno suprotnim pozicijama, Teresa Forcades u poglavlju Rekreacija: feminizam istaknute knjige tvrdi upravo suprotno, ali ističe i svoje iskustvo postajanja feministicom: “Bila sam feministica prije negoli sam odlučila postati redovnica, no postala sam feministica zahvaljujući studiju teologije, studiju feminističke teologije oslobođenja” (66-67).


Osvrćući se na kršćansku vjeru i biblijski novozavjetni tekst, Forcades fokus stavlja na Poslanicu Galaćanima u kojoj se “jasno kazuje kako u Isusu Kristu, novome životu kršćana, nema razlika između muškaraca i žena” (67), te da su i muškarci i žene jednako pozvani ostvarivati punu zrelost, postajanjem nalik Kristu. Autorica naglašava i distinkciju između “tijela” i “Duha” pronalazeći za to uporište u biblijskome tekstu (Ivan 3, 4-8), te upozorava kako ovo razlikovanje ne znači ocrnjavanje tijela, “već na nedostatak slobode, na inerciju slijedom uspavanog Duha i tijela vođenog automatizmom i rutinom; otud potreba za ponovnim rođenjem na neočekivan i originalan način” (68).


Žensko pitanje otvoreno je i u suvremenoj islamskoj teološkoj misli. Kod nas u Bosni i Hercegovini decenijama na ovim temama aktivistički i akademski radi Zilka Spahić Šiljak, a u svijetu se izdvajaju autorice modernističkog usmjerenja, poput Asme Barlas, Amine Wadud Muhsim i Leile Ahmed. Sve one smatraju da i sam Kur’an nudi platformu za ravnopravnost i da njegova univerzalna poruka nije ni na tragu nasilja i diskriminacije, već upravo suprotno – na tragu univerzalnih etičkih, humanističkih vrijednosti koje treba osnaživati suvremenim čitanjima i tumačenjima.

Ženske priče realizira MAP uz podršku projekta BOLD.


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.