Mediji pokrenuli linč protiv legalnog useljenika u BiH, ugrozili njegov posao i ličnu bezbjednost

Objavljene neistine mobilisale su lokalno stanovništvo, huškajući ga na obračun sa navodnim "ilegalnim vlasnicima kafića". I kao da jedan članak nije nanio već dovoljno štete, uslijedilo je nekoliko još opasnijih tekstova.

Milica Plavšić / 15. August 2020

 

U Dnevnom Avazu juče je objavljeno nekoliko tekstova u kojima su najgrublje prekršena najmanje dva osnovna pravila novinarstva – provjeriti informaciju prije objave i saslušati i drugu stranu. U tekstu “Migranti na Ilidži ilegalno otvorili kafić: Pijančenja, tučnjave i drogiranja nesnošljivi za stanovnike”, izneseno je niz neprovjerenih informacija i upitnih izjava trećih lica, bez ijedne naznake da su pokušali doći do izjave najrelevantnijeg sagovornika – pravog vlasnika kafića o kojem je u tekstu riječ. Nakon toga, neprovjerene informacije nastavili su prenositi čak i javni servisi, koje građani plaćaju da ih istinito i objektivno informišu.

Novinari su, kršenjem kodeksa svoje profesije, doveli u opasnost život jednog čovjeka i njegove porodice. Objavljene neistine mobilisale su lokalno stanovništvo, huškajući ga na obračun sa navodnim "ilegalnim vlasnicima kafića". I kao da jedan članak nije nanio već dovoljno štete, uslijedilo je nekoliko još opasnijih tekstova, u kojima se nastavlja sa neprovjerenim tvrdnjama i daje prostor otvorenim pozivima na linč.

Do kraja dana, građani Ilidže, predvođeni vlasnicima susjednih ugostiteljskih objekata, pokrenuli su peticiju i najavili proteste zbog navodnih "tuča i opijanja" u pomenutom kafiću, a Kantonalna inspekcija uz podršku MUP-a promptno je reagovala na pisanje medija i izašla na teren da “izvrši sanitetski i tržišni nadzor u objektu, odnosno da ga zapečati”. 

Je li moguće da se ni kolege iz medija, ni policija, ni inspekcija, ni jednom nisu dosjetile da je svako nevin dok mu se ne dokaže krivica i da bi bilo, ne samo ljudski i pravedno, već je to i zakonska obaveza, pružiti čovjeku priliku da se odbrani? Nije teško doći do podataka o vlasniku nekog ugostiteljskog objekta, ako vam je poznat i njegov naziv i adresa. 

Mi smo došli do Ahmeda i dali mu priliku da ispriča svoju stranu priče. U razgovoru za naš portal, on priča o tome šta se zapravo dešava na autobuskoj stanici u Ilidži, o gotovo svakodnevnim policijskim racijama i inspekcijskim kontrolama, a zbog jučerašnjih događaja zabrinut je, ne samo za svoj posao, već i za svoju bezbjednost.  Nadamo se da će njegova strana priče spriječiti da govor mržnje, koji su mediji juče neodgovorno širili, eskalira u nešto mnogo gore. 

Ahmed u Bosni i Hercegovini živi od 2018. godine. Dozvolu za boravak dobio je preko Službe za strance, a u našu zemlju došao je da bi živio sa članovima svoje porodice koji su rođene Sarajlije. 

“Tu sam odlučio da živim i radim. Pokušavao sam da nađem posao tokom ove dvije godine. Kucao sam na sva vrata. Po struci sam mašinski tehničar, pa sam prvo tražio posao u struci, posao automehaničara, ali nisu htjeli ni da razgovaraju sa mnom. Kažu da imaju loše iskustvo sa ljudima koji dolaze iz ‘mojih zemalja’. Ja dolazim iz Tunisa. Uvijek nađu neki razlog. Neko je kulturan, pa kaže ‘imamo jezičku barijeru’, što je istina, još nisam dobro savladao bosanski jezik. Neko mi otvoreno kaže ‘mi ne želimo takvu radnu snagu’, priča nam Ahmed o svom životu u BiH i bezuspješnom traganju za poslom u protekle dvije godine. 

Sa Ahmedom razgovaramo uz pomoć prevodioca, a na nas ostavlja utisak ponosnog mladog čovjeka, koji želi da radi kako bi svojoj porodici obezbijedio egzistenciju. Konstantna odbijanja i ružna iskustva u potrazi za poslom bacala su ga u očaj. Kucao je na sva moguća vrata i bio spreman da radi poslove koje niko ne želi.

“Onda sam shvatio da meni u BiH niko neće dati posao, pogotovo zato što ga nema ni za državljane BiH, a kamoli za neke ljude koji dolaze sa strane. I to razumijem, ali ja sam rekao ‘dajte mi posao koji ne želi niko drugi da radi’. Nisam dobio ni taj posao. I onda sam odlučio da pokrenem neki privatni biznis.” 

Pošto je u svojoj zemlji radio u ugostiteljskim objektima, pomislio je da bi mogao otvoriti kafić

“Našao sam poslovni prostor na autobuskoj stanici. Smatrao sam da je to frekventna lokacija i da bi ljudi koji tuda prolaze tu dolazili na kafu. Nisam mislio da će moji klijenti biti uglavnom migranti, ja sam zaista želio da radim sa lokalnim stanovništvom. Međutim, kada sam otvorio kafić, prvih nekoliko dana ulazili su razni ljudi, ali kada vide Arapa za šankom, oni se samo vrate. Uđu, vide mene i bez pozdrava izađu. Ne žele da popiju kafu koju ću im ja poslužiti.” 

Uskoro se, kaže, na stanici proširila vijest da neko iz Tunisa tu drži kafić, tako da su svi Marokanci, Alžirci, Tunižani, mladi Arapi, migranti, počeli da dolaze tu na kafu. 

“Kafić je otvoren za sve klijente koji to žele, ali grupa koja se tu našla, ja ih nisam izbacivao, jer mimo njih ja zaista nemam drugih klijenata. Odmah sam im dao do znanja jasna pravila ponašanja. Policija obilazi stanicu svaki dan i želim legalno da poslujem. Nema alkohola, jer migranti su svakako puni frustracija, to su mladi momci od kojih neki putuju godinama, koji su svašta pretrpjeli, koji su pod psihičkim tenzijama… Ja znam da, ako se na sve to doda alkohol, da će to biti katastrofa, a to svakako nije u skladu sa našom religijom. Tako da se ovdje poslužuje kafa, čaj i sokovi.” 

Kafić apsolutno posluje u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine, uvjerava nas Ahmed, ali policijske racije i česte inspekcije finansijski su u potpunosti iscrpile njegov posao.  

“Sve poreze, sve obaveze prema državi smo uredno plaćali. Otkad sam počeo tu da radim u februaru, već u martu je došla inspekcija, koja mi je napisala kaznu. Rekli su da je usmjerena inspekcija u pitanju, što znači da me neko prijavio. Ja sam zamolio da mi pročitaju, iako su naravno štitili svoj izvor, šta mi se stavlja na teret. Inspektorka mi je pročitala sljedeće: navodno je ta osoba ušla u kafić, tražila kafu i sok, ja navodno nisam dao račun i on je rekao ‘ja želim račun za ovo’, a ja sam navodno odgovorio ‘nećeš dobiti račun za ovo, ovo nije Bosna i Hercegovina, ovo je Tunis, ovdje vladaju zakoni Tunisa, a ne BiH’. Ja sam ovo čuo preko prevodioca, ja bosanski jezik jako slabo govorim, tako da ja to nisam ni mogao da izgovorim, a i ne mislim tako. Kada sam došao u Bosnu i Hercegovinu, ja sam prihvatio da poštujem zakone i da poslujem u skladu sa zakonom, jer je to jedini način da opstanem.” 

Zatvaranje kafića tokom prvih mjeseci pandemije i visoke kazne koje je morao platiti dovele su ga na ivicu egzistencije.  

“Prije izbijanja pandemije, svaki dan su mi slali inspekciju. Dobio sam jednu kaznu od 3.5 hiljade maraka, pa su kafići bili zatvoreni na 2.5 mjeseca zbog pandemije. Nakon toga sam u roku od 2 dana dobio još jednu kaznu po istom osnovu od strane inspekcije, u iznosu od 3.5. hiljade maraka. Sve te kazne i troškovi daleko premašuju bilo kakav profit, moj kafić je na rubu propasti, ali s obzirom da 2.5. godine nisam mogao naći nikakav posao, ja se borim da ovaj posao opstane dok ne nađem neko drugo rješenje za sebe i svoju porodicu koju hranim.” 

Na sve to, jučerašnje objave u kojima se iznosi niz neistina o njegovom kafiću jako su ga uznemirile i zabrinule.

“Juče je objavljen članak u lokalnim medijima koji me je šokirao, kako su migranti ilegalno otvorili kafić u Sarajevu. Tu se navodi da je to mjesto gdje ljudi piju alkohol, drogiraju se, izazivaju tuče. Ni jedna od ovih stvari koje su navedene nije istinita. Prije svega, nisu mene kontaktirali kao drugu stranu. Ne znam kako bi kafić na jednom autobuskom terminalu mogao biti ilegalan, ako već policija dolazi svaki dan kao što navode u članku. Vi morate imati uredne papire, urednu dozvolu za boravak, rješenje od suda da imate pravo na rad, rješenje iz Opštine… Svu potrebnu dokumentaciju posjedujem i ona je uredno okačena u kafiću, kao i zastava Bosne i Hercegovine, a ne nikako Tunisa. Što je opet u skladu sa zakonom.“

Ponovio nam je da se u njegovom kafiću alkohol ne služi, niti je dopušten boravak gostima koji su pod uticajem alkohola. 

“To nije u skladu sa mojom religijom, niti želim da služim alkohol, to nikad nije bilo dio moje poslovne ideje. Imali smo grupu od 20 specijalnih policajaca, koji su došli po dojavi i pretresli kafić  i sve i jednog klijenta. Sve je uredno snimljeno video nadzorom, oni apsolutno ništa nisu našli. Ja ne dozvoljavam gostima koji su u pripitom stanju ili primijetim da su možda uzimali neke narkotike da borave u kafiću, izbacim ih. Međutim, ja ne mogu da pretresam svakog gosta, ja ne znam da li to rade drugi ugostitelji, mislim da ne rade.” 

Tuče se, kaže Ahmed, dešavaju na autobuskoj stanici, ne samo između mladih Arapa, već i između Pakistanaca, Afganistanaca i drugih migranata iz raznih krajeva svijeta. 

“Ja ih ne poznajem, oni govore druge jezike. Dolaze na autobusku stanicu iz imigracionog centra Ušivak. Autobus ih dovozi do te autobuske stanice, oni tu prose, neki i kradu, neki se međusobno obračunavaju, tuku, ali ja nisam odgovoran za to, ja nemam nikakve veze sa njima. Ako neko od njih dođe da popije kafu, ja ću im prodati kafu, kao što će im pekari prodati svoje proizvode, ćevabdžinica prodati svoje proizvode, ljudi na ulici koji prodaju cigare će im prodati svoju robu. Ako sam ja odgovoran za njihovo ponašanje, ja ne vidim zašto svi ti ljudi koji isto prodaju svoju robu migrantima ne bi jednako bili odgovorni za njihovo ponašanje.”

Kaže nam da su ga objave u medijima jako pogodile i da su ugrozile i njega i njegovu porodicu.

“Radi se o velikoj medijskoj kući, niko se nije potrudio da me kontaktira da čuje drugu stranu, objavljuju neprovjerene informacije. Ne znam kako neko može da povjeruje da u jednom velikom gradu, glavnom gradu BiH, na jednoj autobuskoj stanici, gdje svaki dan imate policajce, gdje svaki dan imate inspektore, neko može da drži ilegalno kafić. Da mogu da slikaju moj kafić i da to prođe nekažnjeno, da ugroze moju egzistenciju i egzistenciju moje porodice, da mi urušavaju ugled i moju firmu. Ja sam uložio dosta novaca u BiH, platio sam sve poreze i obaveze prema državi i prema radnicima koje sam imao. Sve je uredno plaćeno. Ovo je moja strana priče, a ja ću se konsultovati i sa advokatima na koji način da zaštitim svoja ljudska prava, svoj posao i svoju egzistenciju.”

Šokiralo ga je da vlasnika kafića kojeg lično poznaje širi neistine o njemu i da su mu mediji dali prostor za širenje mržnje i pozive na otvoreni lov na ljude.

“Kad se sretnemo, on me pozdravlja sa ‘gdje si, brate moj’. Ne znam kako je mogao da kaže da su kafić otvorili ilegalni imigranti kad me on poznaje i nismo nikad bili ni u kakvoj svađi. Kad sam vidio šta piše na Facebooku i izjavljuje za medije, šokirao sam se. Ne znam šta je razlog, da li me smatra konkurencijom ili osjećaju mržnju prema strancima.”

Da je Ahmedov boravak u zemlji legalan i da je firma registrovana u skladu sa zakonima BiH, potvrdila nam je i vlasnica prostora u kojem se kafić nalazi.

“Mogu da demantujem jučerašnje objave u medijima. Ahmed nije ilegalni migrant, nego čovjek sa legalnim boravkom u BiH. Njegov status je uredan i on ima firmu koja je registrovana u Sudu, pa u Opštini, gdje je dobio dozvolu za rad. Nema ništa nelegalno, mi smo sklopili ugovor i ovjerili ga u Opštini”, izjavila je za Buku Razija Lojo Memić, vlasnica lokala na Ilidži. 

Jučerašnji slijed događaja otvara mnoga pitanja. Da li se radi samo o nekritičnom i površnom novinarstvu koje vrijeđa inteligenciju prosječnog građanina ili o smišljenoj kampanji protiv stranaca u Sarajevu? Da li je to najava da će se predizborna kampanja bazirati, između ostalog, na priči o “opasnim migrantima koji ugrožavaju lokalno stanovništvo”, usmjeravajući tako bijes ekonomski osiromašenih i ogorčenih građana Bosne i Hercegovine na jednako nesrećne i obespravljene ljude? 

Dajte narodu hljeba, igara i priče o vanjskom ili unutrašnjem neprijatelju i brzo će zaboraviti vlastiti jaram. Barem smo malo promijenili ploču koju slušamo već četvrt vijeka "četnici, ustaše, balije". Migrantska zemlja poput Bosne i Hercegovine, koja ima više državljana van svojih granica nego unutar njih, ne dozvoljava legalnom useljeniku da pošteno zaradi svoj hljeb. Strancima u BiH uskraćujemo osnovna ljudska prava, kao što su pravo na život i rad. Ne damo im da dišu. Politika rasizma i ksenofobije se nevjerovatno dobro prima u zemlji iz koje građani masovno odlaze u potrazi za boljim životom. Odsustvo razumijevanja i empatije prema ljudima koji dijele istu sudbinu treba sve da nas uplaši i zastidi od nas samih. U Bosni je na snazi dušmanluk, a ne merhamet. 

 

 

 

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.