Ko je još spreman ženi “oprostiti uspjeh”?

Na njoj je teret očuvanja časti porodice. Na njoj je teret brige o djeci. Obaveza da zadovolji sva društvena očekivanja.

Nikola Vučić / 19. Septembar 2020

 

Iz perspektive muškarca pisati danas o ljudskim pravima žena i toksičnom kulturološkim postavkama i zadatostima u društvu može imati dvostruk značaj. Najprije, to muškarce kao saučesnike u kreiranju društvenih normi čini kritički orijentiranima prema vlastitim predrasudama, stereotipima i usvojenim obrascima življenja, mišljenja i ponašanja, a kritička autorefleksija često može imati svojevrstan terapijski, iscjeljujući učinak na onog ko za njome posegne. Osim toga, kritička distanca od stereotipne rodne zaostalosti, ima potencijal za emancipacijskim iskorakom kako na osobnom, tako posljedično i na kolektivnom nivou.

Društvo činimo mi, ljudi koji ga bojimo bojama vlastitih svjetonazorskih načela, opredjeljenja i ideološki konstruiranih relacija u kojima je, evidentno, hijerarhijska postavka još preovladavajući oblik uređenja. U tom hijerarhijskom lancu, duboko obilježenom nepravdom, odnos prema ženama i ženskom uspjehu popločan je namjerama nužne diskreditacije: na intelektualnom, moralnom i duhovnom nivou. Za razliku od muškaraca, kojima je liderstvo i tzv. poslovni uspjeh “nebeski zadana logika” i “dar s neba”, žene su u Bosni i Hercegovini, ali i drugdje na Balkanu još žrtve tipično ženomrzilačkog narativa prema kojem su sve okolnosti uspjeha nužno kompromitirajuće, diskreditirajuće, a sam uspjeh po mizoginoj logici stvari – nezaslužen i obeščašćen. Preovladavajuće je društveno uvjerenje o prirodnoj i urođenoj kompentenciji muškarca da bude lider, menadžer, poduzetnik, političar, i općenito upravljajuća glava svih bitnijih društvenih uloga. Također je, u slučaju žena, preovladavajuće uvjerenje da su po vlastitoj prirodi ranjive, labilne, lakomislene i u pravilu nesposobne za obnašanje rukovodećih funkcija koje bi, po patrijarhalnoj pirodno zabetoniranoj logici, trebale pripadati muškarcima. Međutim, važno je ipak znati da to nije činjenična, već tek kulturološki i patrijarhalno oslikana istina, a da mi – unatoč svemu – živimo posljedice tako štetne, toksične i nepravedne postavke vrijednosti i dinamike rodnih uloga u zajednici. To uvjerenje treba napustiti: u ime kritičkog odnosa prema prošlosti i sadašnjosti, i u ime budućnosti svih onih djevojčica i dječaka koji tek dolaze i tek trebaju da se profiliraju u hrabre, odvažne i intelektualno revolucionarne kreatore novih društvenih vrijednosti u kojima nasilje, diskriminacija, ugnjetavanje i ponižavanje neće biti opcija, a pogotovo ne opravdavani prirodnim i božanskim fabričkimpostavkama.

Šta hrani patrijarhat?

Prema stavovima nekih od najistaknutijih svjetskih istraživača roda i rodnih konstruiranja u društvu, žene se u “muškom svijetu” doživljavaju ni manje, ni više nego kao prijetnja koja će da uzrokuje narušavanje maskuline piramide moći, ali i devalviranje tradicionalno određenih muških poslova: upravo zbog toga su muškarci obično odbojni prema ženama koje zauzimaju one poslove koji su tradicionalni percipirani kao muški. Šta, zapitajmo se, hrani ovakve nakaradne svjetonazore? Hrane ih naši dobro uštimani misaoni režimi oblikovani tradicionalnim patrijarhalnim odgojem i socijalizacijom koja generira dvostruke moralne aršine, a prodaje ih za vrijednosti; hrani ih obrazovni sistem koji nema strategiju za emancipacijski iskorak iz banalnog, ali kasnije vrlo opasnog kalupa: “roza pripada djevojčicama, a plava dječacima”.

Poželjan imidž žene u bosanskohercegovačkom društvu, kako zapaža profesorica rodnih studija Zilka Spahić Šiljak u Bosanskom labirintu (2019), podarzumijeva obrazovanu osobu koja ima karijeru, ali ta karijera ne bi trebala biti previše zahtjevna kako bi joj ostalo dovoljno vremena za brigu o porodici I domaćinstvu: ovo je usko povezano sa 'feminizacijom zanimanja' koja su uglavnom produžena ruka poslova iz privatne sfere – edukacija, zdravstvo, skrb o drugima, održavanje komunikacije I mreže odnosa. Za žene u bh. društvu je, također, poželjna uloga pratiteljice uspješnog muškarca.

Još se religiozno čvrsto imidž žene, osobito one koja je postigla poslovni uspjeh, promatra kroz dioptriju dvostrukih moralnih standarda i od nje se očekuje vjernost, čednost, moralna uspravnost. Na njoj je teret očuvanja časti porodice. Na njoj je teret brige o djeci. Obaveza da zadovolji sva društvena očekivanja. A sve to vrijeme, dok traje ponižavanje intelektualne sposobnosti žena i moralno diskreditiranje velikog uspjeha, muškarcima se kroz prste gledaju greške i grijesi. Sve to možda savršeno jasno, i do bola istinito ilustrira narodna poslovica: “Mušku sramotu kanta vode sapere, a žensku ni rijeka ne može.”

 

Ženske priče realizira organizacija MAP uz podršku projekta BOLD.

 

 

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.