Haris Pašović za BUKU: Volio bih da živimo u obrazovanijem društvu, političari zaglupljuju narod

Političari koji su na vlasti su katastrofa. 25 godina ništa nisu uradili za BiH, nemamo autoputa, nemamo osnovnu infrastrukturu, nemamo osnovne uslove za život.

Slađan Tomić / 07. Oktobar 2020

Jedan od najboljih reditelja koje ima Bosna i Hercegovina, osnivač Sarajevo Film Festivala, i oštar kritičar sumorne stvarnosti. Haris Pašović u razgovoru za BUKU kritikuje politizaciju kulture i umjetnosti i saglasnost umjetnika da rade pod palicom vlasti; ali i svojim profesionalnim počecima. Pašović je govorio i o zapošljavanju glumaca, odlasku mladih, te katastrofalnim kadrovima, koje stranke postavljaju za ministre. Svjestan da se zapošljavanja u javnim institucijama često vrše putem stranačke linije, Pašović kaže da političke veze postoje i kod zapošljavanja glumaca.

 

BUKA: Jedan ste od najvećih kritičara vlasti, ali ne kao opozicioni političar nego kao angažovani umjetnik. Recite mi, koja je cijena? Znam da je plaćate.

Ona je velika, ali u svakom slučaju manja nego da pognem glavu i odustanem od vlastitog identiteta umjetnika. Mislim da je dužnost umjetnika da stvara umjetnost, a zatim da bude glas onih koji nemaju glas. Ja sam javna ličnost i da moram da govorim u ime svoje publike

 

BUKA: Umjetnost je često alat za kritiku politike. U BiH mi se čini kao da su ta dva pojma isprepletena i da se politika miješa u umjetnosti i obratno. Je li to tako? Zašto su umjetnost i politika tako bliski?

Politika se sada miješa u umjetnost. Moram reći, u ratu, kada sam bio direktor MESS-a niko me nije nazvao i rekao „uradi ovo, nemoj ovo“, ali nam nisu davali ni novac. Nismo imali nikakva sredstva od grada. Često smo radili besplatno ili ako nam je neko dao pomoć. U tom smislu je bila velika sloboda. Sada, u insititucijama, vlast postavlja direktore i preko njih ostvaruje i svoju politiku. Nije to samo kod nas, tako je svuda. Ali tu bi trebalo da umjetnici i direktori  imaju integritet. Da vlast ne diktira sve. Umjetnost se mora objasniti vlasti, nisu to ljudi koji znaju umjetnost. Ni ne očekujem da znaju, ali očekujem da poštuju mene ili nekog od kolega. Primjetio sam, na primjer, da je  MESS-a odjednom postao dio političke priče, a ne mora to da bude, ja mislim, ali ljudi se tu brinu za svoju stolicu, poziciju. Imate i ljude koji su direktori pozorišta i drugih insitucija i koji su direktno u vlasti i tu je veza očigledna.

BUKA: Krajem  godine planirate održavanje festivala umjetnost i politika. Koliko će tu biti provokativnog sadržaja i sadržaja koji će moći da isprovocira?

Provokacija je relativna stvar. Mene isprovocira svaki dan kada uključim TV i vidim šta rade političari. Najčešće političari u vlasti, ali često i političari u opoziciji, ali i dalje su ovi drugi bolji. Ovi koji su na vlasti su stvarno katastrofa. 25 godina ti političari ništa nisu uradili za BiH, nemamo autoputa, nemamo osnovnu infrastrukturu, nemamo osnovne uslove za život. Prije godinu dana u Tuzli maturanti medicinske škole su nosili majice na kojima je pisalo „Angela, spremi se dolazimo“. Za sve to su krivi političari. Ta „politika“ je biznis, nema tu govora o nacionalizmu. Najveća industrija u BiH je industrija političkog konflikta, a druga najveća industrija je industrija ljudskih prava.

BUKA: S obzirom da se Vaša karijera dobrim dijelom veže za Beograd možete li sagledati stvari sa strane i reći zašto u Srbiji imamo umjetnike, glumce koji predvode opozicione stranke I nekako su najglasniji u borbi za smjenu vlasti, a u BiH su glumci uglavnom članovi nekih stranaka koje su na vlasti?

Ima i u Srbiji onih umjetnika, koji su uz vlast; i u Hrvatskoj. Ali u pravu ste, kod nas ih nema u opoziciji. To je neobično, da ima nas tri ili četiri umjetnika koji nisu uz vlast, ali mi nismo u nekoj partiji u opoziciji. Mislim da umjetnici nisu dobri za politiku. Druga je to profesija i ona zahtjeva da joj se čovjek, kao i u umjetnosti, posveti 24 časa dnevno.  To dvoje je nemoguće zajedno. Vi ste ili umjetnik ili političar. Kada bih ja bio političar, ja ne bih stigao  ništa u umjetnosti. Išao bih u svako selo, u malo mjesto, razgovarao s ljudima, pokušao da razumijem njihove potrebe, probleme, da nađem načine da se ti problemi riješe. Potpuno bih se posvetio tome, ali opet ne mislim da bih bio dobar u tome kao u umjetnosti. To ne znači da nemam oči, i da nemam političko mišljenje.

BUKA: Nekad nas vode oni koji nemaju možda najviše znanja i iskustva za obavljanje pojedinih funkcija. Kako komentarišete izjavu ministra kulture da nikada nije posjetio Muzej ratnog djetinjstva?

Meni je njega žao. On je čovjek koji je upao u sve to. On je meni rekao, ali on to sad poriče, „ja sam se probudio kao ministar“. Nije problem on nego SDA, koja postavlja nekompetentne ministre. Ne vidim ni druge ministre da su kompetentniji.

BUKA: Možda je bio previše iskren?

Mislim da je previše iskren, ali da SDA postavi jednog nespremnog čovjeka da bude ministar Danisu Tanoviću, Jasmili Žbanić, Dini Mustafiću, Edi Zubčeviću, Miri Purivatri, meni, Šejli Kamerić, a da ne govorim o insititucijama kao što je pozorište, galerija, muzej… to je nekako tužno. To znači da ta partija potpuno gubi razum, oni gube tlo pod nogama, oni ne znaju više šta rade. Prije su imali neki pregled situacije. Oni su obezglavljeni. Vjerujem da će nas ova promjena bar kad je u pitanju kanton malo stabilizovati.

BUKA: Je li kultura prazna, kako se kaže u jednom telefonskom razgovoru SDA funkcionera? Odnosno da li to žele političari?

Mislim da da. Ja mislim da taj proces nije slučajan. Da je potrebno zaglupiti narod. Ne mislim da je narod pretjerano obrazovan, ja mislim da nije, to se vidi iz sadržaja koji se komuniciraju. Ja bih volio da živimo u obrazovanijem društvu. Stalno sve više padamo. Nedavno je bila jedna reklama za privatni univerzitet u blizini Živinica. Kazali su da se „nalazi na magistralnom putu, kod benzinske pumpe“, živimo u takvom vremenu! To su napravili političari. I to lokalni.  Nije došao Dodik u Sarajevo i rekao nemojte položiti PISA test. Ne mogu Srbi biti krivi u većinskim bošnjačkim dijelovima, zato što su đaci neobrazovani. Niti Bošnajci mogu biti odgovorni što su đaci neobrazovani u Prijedoru, Livnu. Tu  su krivi lokalni političari i tu se vidi do koje mjere lokalni političari rade protiv vlastitog naroda u koji se kao kunu.

BUKA: Požalio se ministar kulture Kantona Sarajevo Kenan Alikadić, kako je 60 glumaca nezaposleno. S obzirom da smo govorili kako politika postavlja direktore pozorišta, je li teško za glumca da se zaposli ako nije u partiji?

Ma to što je on rekao je populistička šuplja priča. U ovoj zemlji je 300.000 – 400.000 ljudi nezaposleno, a ne samo 60 glumaca. To je jedan providni fol, ne znam kome oni to govore. Kao da je nekoga briga, ne kažem da treba da budu nezaposleni, ali ova priča je zato što je stranka iz opozicije predložila moratorij na zapošljavanje. To je udar na SDA da zapošljavanjem dobija glasove. Da li postoje političke veze kod zapošljavanja glumaca? Postoje.

BUKA: Nadam se da su onda bar dobri glumci?

Dobri glumci ne bi trebalo da imaju političku vezu.

BUKA: Kazali ste nedavno da znate o nekim predstavama razmišljati i 20 godina. Predstave prvo igrate u glavi, u kojoj mjeri to što zamislite izmijenite u procesu postavljanja predstave?

Ja nikada ne dođem s gotovom idejom kako neka predstava treba da izgleda. Mislim da je jako bitno, gdje se predstava radi, na kom mjestu, u kojem pozorištu, sa kojim ljudima, u kom vremenu... Sve to utiče na to kako će neka predstava izgledati. Imam ideju koja se tiče nekog dugog procesa, što je važno meni ili što ja mislim da je važno društvu, ali ne znam kako će izgledati predstava dok ne dođem i ne počnem sa glumcima i sa saradnicima i dok ne krenemo u proces, u kom ja, kao kapetan, usmjeravam taj brod.

BUKA: Festival MESS ove godine obilježava 60 godina postojanja i jedan je od najstarijih u regionu. 1993. ste bili  direktor festivala kada ste osnovali  Sarajevo Film Festival. Koliko su oba festival značila za BiH, region, Evropu?

Festival MESS je za mene privatno bio, također, vrlo značajan, jer ja sam nekako kroz festival MESS otkrio pozorište. Jedne godine dok sam bio u gimnaziji, ne znam kako, ne mogu da rekonstruišem, otišao sam i kupio karte za sve predstave i sve sam ih pregledao. To je bilo veliko uzbuđenje i otkrivanje jednog fantastičnog svijeta. Onda su bili razgovori za okruglim stolom, o svakoj predstavi, koje je vodio Boro Drašković, i to je za mene bilo fenomenalno. Potom sam čuo da on uzima klasu režije na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i otišao sam tamo, primljen sam i tako sam počeo da studiram. Tako da je MESS za mene uvijek bio veliko i važno pitanje. Festival je počeo 1960. i neki vrlo zanimljivi ljudi su ga formirali: Jurislav Korenić reditelj, Luka Pavlović teatrolog i kritičar, Radoslav Zoranović tuzlanski pozorišni čovjek. Oni su ti koji su pokrenuli taj festival. Ono što je zanimljivo je činjenica da je samo  Sterijino pozorje starije od MESS-a u regionu. To je bilo tek 15 godina nakon II Svjetskog rata, već tada je bila liberalnija atmosfera.

BUKA: Dakle Sarajevo je bilo slobodno. Je li danas slobodno?

Ja ne mogu da kažem da je bilo potpuno slobodno. Sarajevo je imalo dosta veliki nivo slobode govora, u socijalističkoj Jugoslaviji. To je okvir socijalističke Jugoslavije u kojem se neke stvari nisu smjele dovoditi u pitanje, nije se smjelo kritikovati Tita, nije se smjelo kritikovati važne političare, nije se smjelo govoriti nacionalističkim jezikom. Bilo je tada ograničenja, ali istraživački duh umjetnosti je postojao. Onda je došao rat, taj festival je bio napušten. Nakon rata su se razdvojili filmski i teatarski festival i MESS je opet bio ono što je bio do tada. Kažem to jer sam se danas naljutio kada sam vidio da je Nihad Kreševljaković, koji je v.d. direktora, učestvovao u ovoj press konferenciji u kojoj su se direktori kulturnih institucija i žalili se na moratorij na zapošljavanje, koji je normalan u izbornom periodu. Nekako mi se činilo da je MESS počeo da učestvuje kampanji za SDA. MESS nikada nije bio politički opredjeljen i to mi je sad bez veze da jest.

BUKA: Dali ste Sarajevu puno, možda ste na neki način kreirali najveći brend BiH. Kao da Vam se to ne vraća. Za 35 godina su Vas u Sarajevska pozorišta zvali dva puta. Zašto?

To stvarno ne znam. Možda sam u nekim stvarima prezahtjevan u poređenju sa onim što se u našim pozorištima smatra dovoljnim. Često to i govorim, mislim da se u našim pozorištima ne radi dovoljno, da bi trebalo da bude produktivnije, hrabrije, interesantnije. Mislim da je to lagodna pozicija koju naša pozorišta imaju. Oni će i nakon ovog razgovora da se bune i da me kritikuju. Mislim da se može raditi više, intenzivnije, hrabrije, modernije. Možda je to razlog zašto me ne zovu.

BUKA: Da sumiramo razgovor, ima li umjetničke slobode u BiH?

Ima, ali ona nije potpuna. Tu postoji veliki stepen autocenzure i straha od vlasti.



 

Kompletan razgovor poslušajte u našem audio podcastu. 

 


 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.