Dnevnik BUKA putovanja: Slatka tačka na „i“ (FOTO)

Odlučili smo ovu nevjerovatnu godinu završiti našim putešestvijem u Konjic, Visoko, Prozor i Jajce. Dakle, otići na razmeđe Bosne i Hercegovine, popiti kafu sa Džumhurovim sugrađanima i vratiti se kući.

Buka Tim / 22. Decembar 2015

Ne nužno tim redom. Zapravo, posve suprotno. No, otom-potom.

 

Dogovori sa organizatorima su nam diktirali jedan, do sada neuobičajen red vožnje, krenuli smo od najbližeg grada - Jajca, da bi na povratku okončali naše ovogodišnje kafenisanje sa Konjicem i Visokim. E, ovo vam se sad možda čini kao neko dugačko „hodoljublje“, ali u slučaju BUKA tima, to znači 2 dana. Dakle, za dva dana smo obišli 4 grada, družiti se sa dragim ljudima koji su nas željno očekivali, a uspjeli smo stići i u razgledanje. Još preciznije, da bi shvatili „nategnutost“ satnice, tebali smo biti u Jajcu, Protzoru i Konjicu u jednom danu, a Visoko ostaviti za povratak.

 

Kašnjenja su se više-manje podrazumijevala, ali smo uspjeli.

 

Kao i pred svako putovanje, a njih je bilo zaista mnogo, ipak se osjeti nervoza. Ponijeli smo najnužnije stvari, da sami sebi ne otežavamo, to smo naučili iz prethodnih putešestvija. Tu je kamera, Maja se bakće njom, Elvir, Dragan i Aleksandar se zabavljaju rutom puta, gorivom i ostalom logistikom. A u logistiku, i među najbitnije stvari inače, spada muzika. 

 

Rođaci, prošli smo 30 gradova i postali smo eksperti muzike za vožnju. Istina, naši putevi nisu „Panamerikana“ ili njemački „Autoban“, ali nekako se zna da fank, Grejs Džons, Brus Springstin jesu za putovanje, a Lana del Rej  NIKAKO nije. Osim ako niste u nekoj samoubilačkoj fazi.

 

U tom biranju i traženju muzike, po vanredno oblačnom danu, provukosmo se nekako kroz kanjon Vrbasa i uđosmo u Jajce. Dočeka nas kraljevski grad, pogodniji za Šerlokove serije, nego za kakav foto sešn. Ali, tu nas je čekalo veselo i oduševljeno društvo. 

 

 

Jajce, krovni grad biše zemlje sa dvije škole pod jednim krovom 

 

 

I zvanično, prva kafa u ovoj završnici turneje održana je u kafiću Hollywood. Druženje sa čitaocima organizovali smo u saradnji sa Omladinskim centrom Jajce. Okupljeni nam pričaju o problemima sa kojima se susreću. Najveći probem je odlazak mladih. Koliko smo samo puta ovo čuli. Na mlade se nadovezuju i „dvije škole pod jednim krovom“, surova realnost opstanka postdejtonskog školstva. U nekom drugom kontekstu, ovakav koncept bio bi apsolutno neprihvatljiv. Sale pita mlade ljude, među kojima ima i profesora, kako to uopšte izgleda u realnosti. Sliježu ramenima i kažu kako se ljudi na sve naviknu. 

 


 (BUKA u Jajcu)

 

Uz kafenisanje saznajemo kako npr. dječica različitih vjra i nacija (čitaj Bošnjaci i Hrvati) idu u vrtić zajedno, onda osnovnu školu provedu razdvojeno, da bi se opet „okupili“ u srednjoj. 'Ajde de, apsurdi Bosne i Hercegovine sa kojima živimo. No, ugodno društvo, kafa i čaj, pomaže i nama da lakše svarimo „situaciju“. Ali, pomaže i Elviru, Draganu i Saletu da uobičajeno previše razvežu jezik, koji pojede vrijeme. A, to se dešava UVIJEK.

 

Maja im je uzalud sa strane sugerisala da je vrijeme predviđeno za kafu u Jajcu odavno isteklo. Tek kada je počela kolutati očima, Sale je nekako priveo kraju razgovor. Vani nas je dočekao sumrak. Sumrak, a mi još preko stotinu kilometara i dva grada.

 

 

Nije panika, ali nije ni daleko od nje. Razumije se, po kiši i magli, fotografisanje rodnog mjesta bivše nam države otpalo je. 

 

Kako nas je zatekao rat na Makljenu

 

Treba nešto jesti. A, pred nama je Bugojno. Kažu nam da ne možemo proći kroz Bugojno, a da ćevape kod „Sarajlića“ nismo probali. Pitamo ih jesu li travnički? Pomalo ljutito kažu - nisu travnički, nego bugojanski. Logično. Uz put slušamo vijesti na radiju. A, vijesti na radiju su vam posebno opasna i sugestibilna stvar, pogotovo kada se vozite po lošem vremenu. Onda vas natjeraju da ih preozbiljno shvatite. Elem, te vijesti kažu kako su SIPA i MUP RS-a, prekinule saradnju, kako je situacija napeta...Ćutimo i slušamo. Ipak, fenomenalni ćevapi kod „Sarajlića“, uz prateću podlogu srbijanske izvorne pjesme „Odakle si sele“, tjeraju nas da punih stomaka samo odmahnemo rukom na vijesti iz nesvijesti.

 

Prelijepa čaršija nas tjera da malo procunjamo. Ne smeta nam ni lagana susnježica. Ali vrijeme, to prokleto vrijeme... Uvijek nam ga fali.

 


 (Bugojno, čaršija)


Valja nama preko Makljena, a Prozor ne mora pasti. Samo da se dovučemo do njega. I kako to Marfijev zakon nalaže, vrijeme je sa lošeg prešlo na gore, što će reći magla, poledica, sitna kiša, začinjeno sa kolonama kamiona, sitnim odronima, serpentinama, mrakačom...Za vožnje nije nikako, a valja voziti.

 

Elvir javlja organizatorima da ćemo malo zakasniti, jer nam fali vremena. Nekako smo se izborili sa svim nedaćama i taman na spustu u Prozor, onako opuštene, pogađate, zaustavi nas policija. Pozornik, od svega što je mogao, zamjerio nam je što imamo upaljena svjetla za maglu. Na Saletovu konstataciju kako se na Makljenu ne vidi prst pred okom, samo je odbrusio kako gore nema magle. Nije nam se dalo ulaziti u raspravu, pa smo namjesto toga iskoristili policajca kao GPS i podrobno ga ispitali za lokaciju kafea „Set“, gdje su se okupili i uveliko nas čekali  eminentni stanovnici ove opštine, od novinara, nevladinog sektora, direktora gimnazije i drugih građana. Prozor/Rama, kako je puno ime grada, jeste, da se razumijemo, malo mjesto. Ali nismo očekivali da će biti u potpunosti razrovano. To se stručno naziva „obnavljanje gradske putne infrastrukture“. U prevodu, preko rupa i rupčaga, po kombinaciji makadama i utabanog blata, stigosmo u kafić.

 

A, tamo nas je sačekalo veselo društvo, sušta suprotnost putnoj scenografiji. Optimistični, ali realni i konstruktivni ljudi.

 


 (BUKA u Prozoru)


Slično Jajcu, svi odreda kažu kako je veliki problem u ovoj opštini podijeljenost građana, čiji vrhunac se vidi u činjenici da imaju dvije škole pod jednim krovom. Ali, ljudi su konstruktivni, kažu nam da se i to može prebroditi, pa i preboljeti. Već imaju jedno odjeljenje gdje se djeca susreću, imaju par zajedničkih časova. Ljudima sa strane se to ne čini kao velika stvar, ali nam stanovnici Prozora kažu da je tako nešto prije samo par godina bilo nezamislivo, i da to JESTE uspjeh. Negdje svi zajedno shvatamo kako se direktnim izlaskom na teren, boravkom sa ljudima i suočavanjem sa stvarnim problemima i nama mijenja slika određenog problema, ali i percepcija na koji način se neki problem može riješiti. Dragan sam za sebe zaključuje da je najlakše u tekstu napisati da su „dvije škole pod istim krovom“ aparthejd, ali je posve drugačije percipirati situaciju i pisati o njoj, kada se suočite sa svim podjelama na terenu.

 

Bili smo dobri, konstatovala je Maja, poslije pozdrava sa dragim ljudima iz Prozora. To u prevodu znači da smo ispoštovali predviđenih sat i po vremena. Možda i prvi put u ovom BUKINOM karavanu. Pozdravljamo se sa domaćinima i hitamo put velikog I, tunela „Ivan“ i ulaza u Konjic, u Hercegovinu. Iza sebe ostavljamo u kiši Jablanicu i hitamo u Konjic.

 

U Konjicu spektakl

 

A, u Konjicu spektakl. Bukvalno. Dolazimo negdje par minuta poslije 8 časova, grad je okupan mrakom, što bi poeta rekao. U prevodu, ne vidimo ništa. Domaćini su nam ljudi iz Visoke škole za turizam Konjic. Prezentacija je zakazana u Bosanskoj sobi u Društvenom domu. Toliko znamo. Parkiramo naš legendarni kombi podno Doma (u Konjicu vam je sve ekstremno (gore–dolje). Unoseći slova, Elvir i Dragan primjećuju nešto čudno. Ogroman broj ljudi okupljen je na gornjem katu, a svi su okupani u nekakvo ljubičasto svjetlo. Sve smo imali, ali kafenisanje sa BUKOM u diskoteci ili nadomak diskoteke nismo, prokomentarisaše njih dvojica. Tek u tom  trenutku, bubnjevi, njih nekoliko zaparaše mrak i tišinu i „Bukom u modi“ dočekaše BUKU. Bili smo iznenađeni i zatečeni. Toliko mladih, toliko energije, u špaliru sa osvjetljenjem, bubnjevima, dočekali su nas kako kakve zvijezde. A, mi se tada loše snalazimo. Ne doživljavamo sebe ozbiljno i konstatujemo da je i bolje da ostane tako.

 

Aleksandar se prvi pribrao i onako zbunjene i munjene poveo nas do sale. Sala prepuna, studenti Visoke škole, predstavnici novinara, NVO sektora, vlasti, opozicije...Maja podešava kameru. Sve je spremno. Sve je potaman, samo malo hladno, a što je ekstremno bitno za razvoj priče. I ne, nismo se prehladili, nešto drugo je u pitanju. No, prije toga razgovarali smo o problemima, o lijepim stvarima u Konjicu. Tokom razgovora uz kafu, izdvojilo se nekoliko problema na koje su građani ukazivali. Na te probleme nisu imune ni druge sredine u BiH, a to su upletenost politike u mnoge segmente društva, korupcija, ekološki problemi. 

 

Lamija Rizvanović rekla nam je da  je divno što je Buka posjetila Konjic i što je pokazala primjer mladim ljudima u ovom gradu kako da se aktiviraju, bore i da ne dopuste da ih utišaju. 

 

“Naš najveći problem je što ne znamo cijeniti ono što imamo, mladi brzo odustaju i nisu sigurni da li da učestvuju u aktivnostima, ali ja mislim da je motivacija ključna u svemu tome. Planirano je da se od iduće sezone studenti uključe u volontiranje u turističkoj agenciji ‘Visit Konjic’ kako bi stekli neko osnovno iskustvo i uvjerili se kakav mi turistički potencijal imamo u Konjicu, a to se ne odnosi samo na rafting na Neretvi”.

 


 (BUKA u Konjicu)

A, to je bila srž, ne samo problema u Konjicu, nego i u čitavoj BiH, u svim mjestima koja smo posjetili. Ljudi ne znaju cijeniti ono što imaju. Na osnovu toga, dižu ruke od svoje lokalne zajednice, a onda, tek onda nastaju svi ostali problemi, koji boje u sivo BiH.

 

Poslije druženja u kafiću, domaćini, preciznije profesor Refik Šećibović, vodi nas u restoran „Vidikovac“ poviše Konjica. Priča nam svoju nevjerovatnu životnu priču, čovjeka rođenog u Požarevcu, istaknutog naučnog radnika koji je radio u vladi pokojnog Zorana Đinđića, pa do dolaska u Konjic, rodnog mjesta njegovog oca i njegovih predaka. Uz odličnu mezu i sjajno vino, nastavili bi mi i dalje da pričamo, da slušamo, ali nas umor sustiže.

 

Odlazimo u grad, u hotel „Oaza“, da se naspavamo ili da bar od ovoliko utisaka pokušamo da spavamo, jer nas SUTRA čeka poseban dan. Ispostaviće se, jedan od najposebnijih u 2015. godini i našem putešestviju po državi nam.

 

 

Dan za klaustrofobiju i pamćenje

 

Svanuo je oblačan dan. Ali u Hercegovini je i oblačnost nekako čistija, prijatnija i bistrija. Nema magle. Čarobna, smaragdna Neretva mami nam osmijehe na lica. A, valja nam obići rodnu kuću Zuke Džumhura, Zavičajni muzej, i kako to kolokvijalno kažu, Titov bunker, zapravo, centralno komandno mjesto JNA u slučaju atomskog udara. Za sve vas koji niste podrobnije čitali i saznali, tu je sjajni Elvirov tekst o BUNKERU.

 


 (Ćuprija, Konjic)

 

Ali, ovo je dnevnik, ovo je lično, intimnije. Mladi ljudi, kustosi u zavičajnom muzeju, podrobno nam pričaju o Konjicu, ćupriji koja je porušena od strane Nijemaca u Drugom ratu, pa nedavno rekonstruisana, pričaju nam o najstarijem astrolabu u BiH, o najvisočijem selu Lukomiru, u konjičkoj opštini, o Zuki legendarnom Džumhuru, tu su i njegovi „đubretarci“, njegova legendarna karikatura Marksa i Lenjina, Ive Andrića..ne može živ čovjek sve da popamti. Elvir, Dragan i Sale bjesomučno fotkaju. Maja je izašla ispred muzeja i fotografiše Neretvu sa ćuprijom. Toliko utisaka, a ljudi, tek je početak dana.

 


 (Lukomir)

 


 (Sahat kula)

 


 (Karikatura Zuke Džumhura)

 

Sjedamo u kombi i sa našom kustoskinjom Lamijom Rizvanović, odlazimo put „Arke“, legendarnog Titovog bunkera.

 

E, prvo i prvo, ništa vas i niko ne može pripremiti na susret sa monstruozno ogromnom podzemnom grdosijom, u koju je utrošeno 6 milijardi današnjih dolara. Ali vam mogu reći da je, blago rečeno, klaustrofobično i da udišete prerađeni (filtrirani) vazduh. Ukoliko ste prethodne noći tulumarili, ili ste skloni klaustrofobiji, jednostavno ne ulazite! Ukoliko ne znate da imate klaustrofobiju, ne brinite, saznaćete, negdje 300 metara ispod zemlje. Malo vam bude muka, lupa vam srce i vrti vam se u glavi. Po izlasku, simptoma nestaje. Dragan i Sale su odustali na pola puta i izašli, a Maja i Elvir su herojski izgurali turu. 

 


 (ulaz u bunker)

 

I tako omamljeni, haotičnih utisaka, vraćamo se u Konjic, pa pravo na pijacu. A, skoro da nema grada u kojem smo se duže zadržali, a da nismo procunjali po pijaci, od Trebinja do Konjica. Razmilili smo se. Dragan i Elvir mjerkaju sir iz mijeha, Maja zagleda lokalni nar, Sale se pogađa oko sudžuka i suve govedine. Valja nam pazariti. Tu se pojavljuje i Marko, dečko koga smo upoznali na sinoćnjoj promociji i poklanja nam vino. Haotika uživanja i života. Sve odjednom.

 


(mesne đakonije u Konjicu)

 

Pozdravljamo se sa domaćinima. Sa profesorom Šećibovićem, sa njegovim sjajnim studentima, sa toliko novih prijatelja... sjedamo u kombi, koji je opasno pun delicija svakovrsnih, foto opreme, snimača, i nas koji kao šipak pučimo slikama koje ćemo do kraja života nositi u sebi.

 

Već je popodne, što će reći u decembru sumrak. Idemo za Visoko, autoputem, koji nam olakšava vožnju. Usput preračunavamo onih famoznih 6 milijardi dolara, koliko bi to bilo autoputa. Znamo da se mnogi jugonostalgičari ne slažu sa nama, ali, eto, došlo nam da računamo.

 

Umorni kao psi, ulazimo u Visoko, posljednju ovogodišnju etapu našeg putešestvija. Na brzinu idemo nešto da prezalogajimo, pa da završimo i sa tim Visokim. Zaista nikada, nikada niti jedan grad nismo „odrađivali“, ali smo ovaj put, što bi fudbaleri rekli, dali sebe 120%.

 

 (Begova čorba u Visokom)


Visočka torta sa BUKOM

 

Odlazimo, bolje reći, vučemo se do Gradske kafane, udaljene svega dvadesetak metara od restorana, gdje u organizaciji ljudi sa portala Visoko.co.ba. imamo zadnju ovogodišnju „kafu sa BUKOM“. Ali, ne biješe to kafa sa BUKOM, to biješe nešto posebno.

 

Naprvo, treba reći da su u toj kultnoj Gradskoj kafani snimane scene za još kultniji Kusturičin film „Otac na službenom putu“, onda treba reći da je, po ulasku, ta kafana jedno savršeno mjesto koje neodoljivo podsjeća na čuvenu peštansku slastičarnicu „Žerbo“, i na kraju, ali najbitnije, valja kazati kako nas unutra čeka stotinu ljudi. Možda i više. Pojma nemamo, pošto je sve bukvalno krcato. Zbunjeni smo, iako umorni, adrenalin skače i znamo da se ovo mjesto ne može nikad i nikako „odrađivati“.

 


(Gradska kafana, Visoko)

 

Ali, kao da to nije dovoljno fenomenalnim organizatorima, koji nas dočekuju sa tortom i 15 svjećica, koliko BUKA broji godina. E, sad smo stvarno zbunjeni. Sad stvarno ne znamo šta reći, nakon ovakvog dočeka, nakon silnih bubnjeva u Konjicu, nakon Zukine kuće, Titovog bunkera, Jajca i Prozora.

 

Trebalo nam je par minuta da se saberemo, da iskopamo one neophodne postotke energije i da pričamo sa Visočanima.

 

A priče su navijek iste – o korumpiranim političarima, o odlasku mladih, o nedostatku kulturnih sadržaja i događaja...Ali, optimizam u očima ljudi je jednako jak, ako ne i jači od čemera koji obavija svaku sredinu u BiH.

 


 

Adnan Jasarspahić, novinar, kaže da je posjeta Buke Visokom, uz „Dane Zaima Muzaferije“,  najznačajniji događaj koji se desio u Visokom ove godine. 

 

“Lično bih volio da je bilo 20 ovakvih događaja, pa da ovaj bude na 19. mjestu, ali trenutne društvene okolnosti su takve. Od same posjete i pune Gradske kafane, dolazak Buke 20 godina nakon prvih parlamentarnih izbora je simboličan, nešto kao kada su u javnost 20 godina nakon Krležine smrti izašle sve te priče o njemu i njegovim djelima”, ističe za BUKU Adnan Jasarspahić i dodaje da su tako i Visočani, u javnom razgovoru sa članovima Buke, razgovarali o svemu onome o čemu se u korporativnim i stranačkim medijima ne može pročitati, gledati, slušati.

 

Polaskani smo i tužni u isto vrijeme. Negdje nam svima iskre suze u očima.

 

Torta, bajkoviti ambijent, divni ljudi, kao iz klišeiziranih spotova kakvog telekom operatera, samo što je sve stvarno, kao i naše emocije. Pozdravljamo se sa našim fenomenalnim domaćinima.

 

U kombiju ćutimo. Toliko stvari, mjesta, ljudi i događaja neko ne poveže i ne sastavi za godinu dana. Toliko energije i razmjene iste, neko ni za pola života. Privilegovani smo, ali i obavezani.

 

Ovo je nešto posebno, jedna stvar koja prevazilazi sve nas i kojoj mi svjedočimo.

 


 

U ovoj godini, kafenisali sa BUKOM su Maja, Elvir, Sale i Dragan.

 

Želimo vam sve nabolje i vidimo se dogodine. Mi nećemo posustati. Očekujte nas.

 

Sve naše dnevnike putovanja možete pronaći na sljedećim linkovima:

 

 

--Od kose varcarke do šljive gračaničke (FOTO)

-Prođoh s BUKOM kroz gradove (FOTO)

 

-Prođoh s BUKOM kroz Hercegovinu (FOTO)

 

-Idemo na istok! (FOTO) 

 

 -Posljednja runda sa BUKOM (FOTO)

 

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.