Dnevnik BUKA putovanja: Od kose varcarke do šljive gračaničke

Ili kako nismo vidjeli u Mrkonjiću čuvenu kosu, niti u Gračanici još čuveniju šljivu.

Buka Tim / 21. Novembar 2015

Ali, hajmo redom. Ova suptropska jesen, omogućila nam je da krenemo BUKINIM karavanom  “posljednji put u ovoj godini” u obilazak dragih mjesta i još dražih ljudi. Ovi navodnici su zbog toga što nam je ovo jedno treći “posljednji put u godini” kako idemo na mini turenju. Postali smo sami sebi poput olinjalih rok dinosaurusa, koji se praštaju sa publikom jedno desetak puta.

 

Ali "kriva" je naša vjerna publika. Naprosto, ljudi nas zovu sa svih strana ove predivne države, pa ni mi više nismo načisto kad nam je "kraj turneje", te smo se dogovorili da ovaj izraz više ne koristimo.

 

Mrkonjić Grad: Od kosa i kosibaša osta samo jezero od 10 miliona litara rakije

 

Kako god, nekim čudnim promislom i željom naših domaćina, prvo smo se zaputili u Mrkonjić Grad, mjesto "pod nosom" Banjaluci, koje nikako nismo stigli obići. A, red je. Odlučili smo se za brzinsku poslijepodnevnu kafu sa BUKOM i prijateljima u nas. Naravno, usput će se, kao i uvijek, pokazati da sve što je brzo - to je i kuso. Maja i Dragan su već zauzeli svoje pozicije u kombiju, Maja provjarava foto-opremu i kamere, Dragan poslovično bifla nikom potrebne informacije, Elvir i Sale, u prednjem dijelu za kokpitom našeg spejs šatla, vijećaju kojim putem ići. A to je od ključnog značaja za nastavak priče.

 

Evo i zašto : Vani je istinabog toplo, pretopolo za ovo doba godine, ali je dan kratak. A, to opet u prevodu znači da moramo letjeti poput vjetra preko visoravni Manjače, da bi pofotkali Balkanu, čuveno odmorište iznad Mrkonjića, koje pamtimo iz ekskurzijskih dana bivše nam zemlje. Što će reći JAKO, JAKO davno. I tako bi Sale možda i oborio brzinski rekord u usponu i spustu niz Manjaču, da Majin želudac isprovociran reli vožnjom nije prouzrokovao njeno bljedilo. Dragan je ovo sasvim slučajno primijetio. Stali smo poput formule u pit stopu, Maja je još brže došla sebi i bez većih posljedica smo nastavili put Balkane.

 


 

Vrijeme idealno, pred sumrak, “ubilo se za fotkanje”. 

 

E, nije! Prvo, kompletno odmorište sa jezerom, novim hotelom i pratećim sadržajima je u debeloj sjenci niskog Sunca, a drugo i bitnije od svega - NEMA JEZERA. Naime, radnici zaduženi za održavanje su oba jezera isušili, te čiste kolektore i dno istog. 

 


 

Što uslovljava sljedećom situacijom - Prelijepa priroda okolo i u sredini smrdljivi marsovsko-mjesečev pejsaž. Taj pejsaž ima po sebi i nekih spužvi i ostalih nižih bića, ali vam smrad ne dozvoljava bilo kakvu koncentraciju, niti budi želju da izbliza pogledate o čemu se radi.

 


 

Spas smo našli u polupraznom hotelu u zavjetrini, sa odličnom, ali preskupom hranom. Tako to najčešće biva.

 

U Mrkonjiću nas dočekuju naši prijatelj iz Omladinske organizacije “Centar”. U novootvorenim prostorijama ove organizacije, koje se još osjete na boje, sadolin i ostale hemijske preparate, taman su se Sale, Elvir i Dragan namjestili da održe svoju već navježbanu uvertiru, prije početka konverzacije, kad ono iznenađenje. Prijatelji nas nagradiše plaketom za podršku u radu. Hvala im! Znači nam!

 


 

Da li je do hemijskih isparenja, da li do novootvorenih prostorija, da li do velikog broja ljudi, tek kafa sa BUKOM se pretvorila u veče sa BUKOM. Bučali smo, pričali, raspravljali i razmjenjivali iskustva, namjesto predviđenih sat i po, bezmala tri sata. A, čulo se tu svega. Od sad već uobičajene priče o odlasku mladih ljudi u potrazi za gastarbajterskim hljebom, do izumiranja bukvalno svega i svačega. Zato i nema čuvene, neki kažu najčuvenije, kose ne svijetu, one Varcarke, opisane u djelima skoro svakog eminentnijeg domaćeg pisca.

 

Pričalo se tu o svemu i svačemu, pa smo saznali (da li je čaršijska priča ili ne, sami procijenite)  kako u Mrkonjić Gradu ima u “šteku” po obiteljskim posjedima, pazite sad, oko 10 miliona litara rakije. Za grad od zvanično 20 hiljada stanovnika, mnogo, brate. I previše. Neki su javno istakli, poput Borislava Đurića, ispred udruženja “Centar”, kako je suvi alkoholizam, zapravo, najveća pošast u Mrkonjić Gradu. Primjera je koliko hoćete, navodi on. I vrhunski majstor će započeti posao, a kad će ga završiti, to ne zavisi od njega, nego od šljive sa mrkonjićkih strmina. Tako nađošmo šljivu, namjesto Gračanice i Gradačca u Mrkonjiću. Ko će ga znati, i mi znamo tražiti pogrešene stvari na pogrešnim mjestima. Ljudi smo, pa i griješimo. A, možda je sva ta silna rakija, zapravo, ispuštena voda iz jezera na Balkani?!

 


Treba reći kako griješe i drugi. Negdje u prepunim prostorijama, našao se srednjovječni gospodin, ljekar, valjda, koji je tvrdio da mi, zapravo, nismo pravi novinari, a pojašnjavao je to činjenicom da imamo obje noge i ruke (sic!) I to svi zajedno u redakciji. Nenavikli na ovaj, pomalo neuobičajen pristup detekciji i definiciji jedne profesije, malo smo žučnije reagovali. Kanije nam je dotični gospodin rekao kako u gradu ima mnogo problema, ali on ne bi baš pisao blog o tome, jer smo mi pozvaniji. Herojstvo je čudo jedno.

 

Ipak, noć je obilježila žučna rasprava na temu  “srednjoškolska ekskurzija” iz 2010. godine, kada je cijela generacija učenika bila oštećena. Iako su uredno uplaćivali odlazak na ekskurziju,  kada je došao čas realizacije puta, do same ekskurzije nije došlo.Učenici su slučaj dobili na sudu, ali još uvijek čekaju isplatu novca koji su uplatili i po njima se vidi da su još uvijek uznemireni zbog svega što im se desilo.

 

Da li ova tema baš najviše “žulja” Mrkonjićane ili je to zato što su među brojnim gostima/domaćinima “kafe sa BUKOM” bila čak dva BIVŠA direktora gimnazije, nikada nećemo saznati.

 

Tek, napuštamo Mrkonjić Grad, bogatiji za još jedno iskustvo, upoznavši divne ljude, i slušajući o temama koje posve sigurno nikada ne bi čuli da ovdje nismo došli. Ali, tako se naša “brzinska kafa” sa BUKOM pretvorila u cjelonoćno druženje, koje je poodavno nagrizao umor. Valjalo je po mrkloj noći kanjonom Crne Rijeke i Vrbasa nazad za Banjaluku.

 

 

Gračanica: „Stani pred ogledalo i reci da može bolje!“  

 

 

Vikend je prošao i prespremni krećemo put Tuzlanskog kantona, preciznije Gračanice i Lukavaca. Plan je u jednom danu obići oba grada i kafenisati sa stanovnicima ove dvije opštine. A, to će opet reći, brzinsko jutarnje pakovanje, čekiranje najnužnijih stvari, pa put pod noge. Maja je, preventive radi, popila tablete protiv povraćanja. Dakle, krećemo. Put poznat, pa smo stali malo u “Hajdučke Vode” na Borju, poviše Teslića, da se kafom okrijepimo. Elvir i Dragan su se odali infantiluku, pa su potonje fotografije rezultat toga. Dešava se, oprostite nam.

 


 

Negdje oko 12, “na knap” po običaju, stižemo u Gračanicu. Dočekuje nas Larisa Šuša iz Pokreta građana Gračanice, naša i više nego ekspeditivna domaćica i vodi nas do aščinice “Kod hodže”. E, sad, mnogi bi iz naziva svašta pomislili, ali džaba vam je da mislite, dok ne vidite. A, “Kod hodže” na policama uz Kuran stoje knjige Tolstoja, Dostojevskog, Deride...Nego, “Kod hodže” u aščinici, puči ko šipak. Prepuno je. Unutrašnjost restauriranog objekta je zaista premala da primi sve ljude. A, ljudi svakovrsnih. Od, kako to trivijalno vole reći, običnih građana, do novinara NGO aktivista, naših domaćina iz Pokreta građana Gračanica. Ne zna čovjek gdje bi prije pogledao.

 


Prije same kafe, imamo fotosešn sa BUKOM, na centralnom čaršijskom šetalištu. Sale, Elvir i Dragan su se nekako smjestili u prepunu aščinicu, ali je Maji zaista teško, preteško u ovakvim uslovima fotografisati. Trojka zadužena za uvod je završila svoje, a onda su krenula pitanja sa svih strana... O novinarima, novinarstvu, pravima, slobodama...Neće to tako lako ići..Naprosto, previše svijeta. I onda “na scenu stupa” Larisa, naša domaćica, koja preuzima ulogu moderatora i bez čije pomoći bi se zaista teško probili kroz šumu riječi, pitanja, konstatacija, priča...

 


 

I tako, u Gračanici, šljivu ne nađosmo, ali pronađosmo fenomenalni Pokret građana Gračanice, posve sigurno jednu od najbolje organizovanih i najoptimističkijih NGO-ova. I to je organizacija koja, na koncu, konaca zaista radi nešto. Evo, kažu, da su nedavno dobili i svoje prostorije i presrećni su. I što je najvažnije, ovaj Pokret je detektovao problem koji se ne krije toliko u vlasti, nego u svima nama ponaosob. Jer, ljudi često ne vide da neke od problema mogu riješiti i sami, a da je potrebno samo se pokrenuti sa udobnog kauča u kojem već predugo sjede.

 

Zato i jeste jedan od njihovih slogana:  „Stani pred ogledalo i reci da može bolje!“  

 

Inače, Pokret građana Gračanice je u proteklih 18 mjeseci pokazao da grupa aktivista, kroz razne oblike udruživanja, može vrlo vrijedno raditi na izradi projekata koji su od izuzetnog značaja za lokalnu zajednicu. Oni su bez ikakvih resursa stvarali vrijednost više za Gračanicu, oni su građanke i građani koji su u ovaj grad donijeli slobodu govora, te su u mnogim slučajevima upućivali javnu kritiku na nerad vlasti u Tuzlanskom kantonu ili državi.Gradili su puteve, pomagali unesrećene, obnavljali škole, pomagali socijalno ugrožene, ali i podržavali i promovisali lokalna udruženja građana. 

 


 

Prosto nevjerovatno i kapa i respekt do poda!

 

Ne treba trošiti riječi i reći da smo i ovdje namjesto sat i po, “zalomili” tri sata.

 

Pozdravili smo se sa našim sjajnim domaćinima i krenuli put Lukavca.

 

Ovakva zadržavanja najviše je trpio naš želudac. Bukvalno. Namjesto ručka, stali smo u obližnjoj buregdžinici i s nogu pohapali neke pituljice. Tek pred kraj petominutnog obroka, shvatili smo da ljudi prave fenomenalna heljdina tijesta. Ali gladne oči i prazan želudac, nisu imali vremena za te spoznaje.

 

 

Lukavac-zarobljenik u vremenu

 


Za nekih pola sata smo već bili u Lukavcu, koji na neki nadrealan način podsjeća na Zenicu u malom. Nekadašnji industrijski centar, sa prepoznatljivom socrealističkom arhitekturom, dočekao nas je u sumrak ofarbanim crvenim Suncem.

 

A, dočekali su nas i prijatelji iz  Udruženja građana "Nova romska nada". I opet, na samom početku, prije kafice, opet plaketa! Redakcija portala Buka dobila je i Zlatnu plaketu u oblasti suzbijanja diskriminacije i nacionalne tolerancije. U objašnjenju stoji da je ova Plaketa dodijeljena zbog posebnih zasluga u poboljšanju socioekonomskog položaja Roma, kao posebnu zaslugu kroz nesebičnost i objektivno izvještavanje. I još jednom hvala!

 


 

Pričamo o svemu. O (ne)zapošljavanju Roma, pa do ekoloških problema. A, Lukavac nije baš malo mjesto. Što će reći, problema je mnogo. Okupljeni građani su istakli da su svakodnevno suočeni sa ekološkim problemima i zagađenjima iz fabrika u gradu.

 


 

Enes Mahić, predsjednik UG Nova romska nada Lukavac,veli da se kancelarija Udruženja u kojem radi nalazi u blizini jedne od fabrika, a ukoliko automobil ostane preko noći, ujutru se vidi sloj sode i prašine.

 

“Mnogo ljudi obolijeva od karcinoma i umiru od te bolesti. Problem je što fabrike dobijaju upotrebne dozvole, a građani ipak vide da je vazduh pun sode, što se primijeti po vešu koji se suši napolju. Građani nisu ludi pa da povjeruju da su svi ekološki standardi ispunjeni”, rekao je na kraju naš sagovornik.

 

Sunce zalazi i mi lagano pakujemo stvari. Nekako sjetno shvatamo - Industrija koja zapošljava ljude, daje im hljeb u ruke, a ujedno i truje njihove živote. Apsurdi zemalja trećeg svijeta, među koje smo, nažalost, i mi upali.

 

 

 

Krećemo put Banjaluke. Podijeljenih emocija. Shvatamo, na ovom, ko zna kojem putu i ko zna kojem gradu u našoj zemlji, da ljudi dijele 90% identičnih problema, a da je sva naša različitost ne nacionalna, ne etnička, niti religijska, nego se krije u onih 10% individualnih i lokalnih problema.

 

Svaki srećan grad je identično srećan, a svaki nesrećan je nesrećan na svoj način, da sociološki parafraziramo Tolstoja.

 

Dakako da nas ništa neće obeshrabriti i dakako da je tas pravde, dobrih ljudi i predivnih iskustava na našoj strani. Sve nam se čini da neće biti “posljednjeg" BUKINOG putovanja.

 

 Vezani tekstovi:

-Prođoh s BUKOM kroz gradove (FOTO)

-Prođoh s BUKOM kroz Hercegovinu (FOTO)

-Idemo na istok! (FOTO) 

 -Posljednja runda sa BUKOM (FOTO)

 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.