BUKA istraživanje: Ko koči vraćanje imovine građanima Bosne i Hercegovine?

"Izražavajući pravedne težnje naroda za čovječnim životom u slobodi i dostojanstvu, narodna demokratska vlast u Bosni i Hercegovini. ... zajamčuje ... ličnu i imovnu sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu."

Buka tim / 03. August 2015

Ovo je jedna od krucijalnih rečenica Deklaracije ZAVNOBiH o pravima građana Bosne i Hercegovine, koja je usvojena na drugom zasjedanju u Sanskom Mostu, 1. jula 1944. godine, uz napomenu da je puna sloboda vlasništva, a posebno privatnog, najbitnija.

Riječi iz Deklaracije ostale su samo slovo na papiru, jer je odmah nakon Drugog svjetskog rata nova vlast pogazila ovo načelo i vršila preraspodjelu vlasništva, stvarajući prvo državnu, a zatim i društvenu imovinu.

Više od 70 godina nakon potpisivanja Deklaracije, a i završetka rata, mnogi stanovnici BiH i dalje pokušavaju da dobiju nazad svoju imovinu koja im je oduzimana u nekoliko navrata kroz nacionalizacije, agrarne reforme, eksproprijacije itd…

Vojin Vukić iseljen je početkom 70-ih godina iz svoje kuće i sa zemljišta koje su imali na planini Manjača, iznad Banjaluke.

“Moja porodica je imala u vlasništvu više od 150 dunuma zemljišta. Onda je s početkom 70-ih  vojska tu počela praviti veliku kasarnu i vojni poligon. Tražili su od ljudi da se isele i plaćali odštetu po cijeni koju su oni određivali. Ako neko odbije da napusti svoju kuću, vojska je dolazila sa kamionima  i onda zakače čeličnu sajlu za dumu kuće i samo kamionom povuku, pa su tako rušili te kuće”, priča Vukić za BUKU.

On kaže da je od tih 150 dunuma, njegov otac dobio odštetu za samo 90 dunuma, dok je ostatak od 60 dunuma proglašen kao višak.

“Kad su nas istjerali primorali su nas da se potpišemo na neke formulare i damo izjavu da  to dobrovoljno napuštamo. Moj otac se tužio s državom nekoliko godina, žalio se na cijenu i količinu novca koji je dobio, ali njegova tužba je svaki put odbijena”, napominje Vukić, a njegova porodica se nakon svega preselila u Lijevče polje.

 

Dodaje da je svjestan da je taj kraj raseljen zato što je u ratu pružao veliku podršku četničkom pokretu. Sam Vojin je sreću potražio i u inostranstvu, gdje je u Njemačkoj  neko vrijeme radio kao zidar. I danas u 68.godini, vitalan i vrijedan, radi da bi lakše preživio turobne penzionerske dane, ali je izgubio svaku nadu da će ikada dobiti nazad svoju imovinu, iako kaže da  je prije nekoliko godina ponovo slao papire o zemlji u “Sarajevo”.

VRIJEDNOST IMOVINE POD RESTITUCIJOM OKO 55 MILIJARDI KM

Vukić i svi ostali koji su obespravljeni na ovaj način čekaju donošenje zakona o restituciji. Prijedlog zakona koji je pripremila Komisija za restituciju oboren je 2008.godine. Zakon je predviđao  da do kraja 2028. u BiH treba da svima bude vraćena imovina koja je nacionalizovana od 1. januara 1945. do 3. marta 2005. Po planu, 92 % nacionalizovane imovine u BiH bi trebalo da se vrati prvobitnim vlasnicima u naturalnom obliku, a  ostatak bi bio finansijska restitucija za šta je potrebno oko dvije milijarde KM. U BiH je pod restitucijom trebalo biti oko milion hektara zemljišta i oko tri miliona kvadratnih metara poslovnog i stambenog prostora. Vrijednost te imovine, kako su tada procijenili u Komisiji za restituciju je oko 55 milijardi maraka.

„Na Prijedlog zakona dostavljeno je 45 primjedbi, prijedloga, mišljenja i sugestija od kojih su osnovane ugrađene u tekst i pripremljen je konačan Prijedlog Zakona o denacionalizaciji. Ministarstvo pravde  BiH je dana 03.12.2009. godine od vlada entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine zatražilo mišljenje o Prijedlogu Zakona. Uz zahtjev je dostavljen Prijedlog zakona o denacionalizaciji sa obrazloženjem, studija izvodljivosti restitucije u Bosni i Hercegovini, koju je uradio Ekonomski institut iz Sarajeva“, izjavila je za BUKU Marina Bakić portparol Ministarstva pravde BiH.

Bakićeva kaže da je aktom Vlade Republike Srpske, koji je primljen 09.02.2010. godine, Ministarstvo pravde BiH upoznato da je 'Vlada Republike Srpske mišljenja da se navedeni Zakon ne treba donositi na nivou BiH i da je donošenje istog isključivo u nadležnosti Republike Srpske'.

„Nakon što je ponovo sačinjena Radna verzija zakona o denacionalizaciji, Ministarstvo pravde BiH je 06.06.2014. godine, istu dostavilo Ministarstvu pravde Republike Srpske, Federalnom ministarstvu pravde, Pravosudnoj komisiji  Brčko distrikta i Međureligijskom vijeću Bosne i Hercegovine radi pribavljanja saglasnosti i mišljenja. Dana 18.07.2014. godine, Federalno ministarstvo pravde je dostavilo svoje mišljenje na dostavljeni tekst zakona, dok je Pravosudna komisija Brčko distrikta 31.12.2014. godine dostavila mišljenje Odjeljenja za prostorno planiranje Brčko distrikta. Ministarstvo pravde Republike Srpske do danas nije odgovorilo na akt ovog ministarstva, napominje Bakićeva i dodaje da ne postoji precizna evidencija imovine koja podliježe restituciji ali su predložena zakonska rješenja predvidjela utvrđivanje kategorija imovine koje podliježu vraćanju, zamjeni ili finansijskoj nadoknadi.

Republika Srpska je usvojila Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju 2000. godine  - "Službeni glasnik" Republike Srpske, br. 13/2000, ali je isti suspendovan odlukom Visokog predstavnika za BiH, koji je stao na stanovište da tu oblast treba urediti jedinstveno na nivou BiH. U novembru 2008.godine Skupština Republike Srpske ponovo je raspravljala o Nacrtu zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, koji je pripremilo Ministarstvo pravde, i taj nacrt je, do daljnjeg,  upućen na javnu raspravu.


TAJKUNIZACIJA I MAHINACIJE SA GRAĐEVINSKIM ZEMLJIŠTEM


Prema prijedlozima RS, obveznik isplate naknade je RS, odnosno Ministarstvo finansija koje će osigurati isplatu u roku od deset godina u deset jednakih godišnjih rata.

Prema Programu rada Vlade Republike Srpske za 2009.godinu, bilo je zacrtano da Ministarstvo pravde pripremi i da se u julu 2009.godine usvoji Predlog zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju. Na intervenciju Visokog predstavnika u Parlamentu Federacije BiH 2002.godine, iz istih razloga kao i u Republici Srpskoj, povučen je iz procedure Predlog entitetskog zakona o restituciji.

Ipak, jedan dio svojine je vraćen, ali je to uglavnom riječ o religijskim zajednicama.

Ipak, Zakon o građevinskom zemljištu, koji je donio Visoki predstavnik još 2003. godine omogućava povrat jednog dijela imovine.

Član 96 tog zakona predviđa prestanak državnog vlasništva na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni.  Danom stupanja na snagu zakona, mora se vratiti ranijim vlasnicima.

Međutim, taj zakon iz 2003. godine, članovima 44-48, regulisao je i pitanja dodjele tako da skupština opštine/opštinsko vijeće dodjeljuje neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište radi izgradnje građevina uz pravičnu naknadu. Zemljište za tu namjenu dodjeljuje se na osnovu:
- Javnog konkursa koji se objavljuje u sredstvima informiranja, pod uslovima, na način i u postupku propisanim zakonom i na osnovu njega donesenim propisima;

- Neposrednom pogodbom, isključivo za izgradnju:

-   vojnih objekata i objekata za službene potrebe državnih organa (bez mogućnosti dodjele radi stambene izgradnje);
-   objekata za potrebe stranih diplomatskih i konzularnih predstavništava;
-   objekata javne komunalne infrastrukture.

Upravo mogućnost dodjele zemljišta otvorio je put raznim zloupotrebama. Lokalne zajednice, umjesto da počnu sa vraćanjem imovine, odlučile su se za prodaju mnogih parcela, a ona na najatraktivnijim lokacijama pala su za oko novoj generaciji biznismena, uglavnom proizašlih iz ratnih godina i dešavanja i poslijeratne privatizacije.

Matrica u skoro svim lokalnim zajednicama ista: Najatraktivnija zemljišta se prodaju  u bescijenje tajkunima koji su bliski toj vlasti. Postupak konkursom, a nerijetko i direktnom pogodbom gdje zainteresovana strana pošalje upit opštinskim ili gradskim vlastima u kojima ih obaviještava da je zainteresovana da kupi određenu parcele. Projekat se proglasi od opšteg  interesa, a parcele brzo dobiju novog vlasnika, bez obzira na moguće pravne , te uglavnom na njima budu izgrađeni stambeni ili poslovni objekti.

Prema informacijama do kojih je BUKA došla, najveći dio posla u “peglanju situacije”, odugovlačenju žalbi i odbijanju istih od strane stvarnih vlasnika “odrađuje“ Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (RUGIP).  Skoro sve i jedan zahtjev za vraćanje imovine prethodnim vlasnicima bude odbijen od strane RUGIP-a.  



Opstrukcije se ne mogu nabrojati, a jedna od najvažnijih da su mnoge parcele dobile druge nazive i imena, dok se u nekim slučajevima pravdaju da je imovinu nemoguće vratiti bez zakona o restituciji. Međutim, u pojedinim slučajevima vlasnicima je vraćena imovina, kao što je urađeno sa dijelom zemljišta koje je bilo uknjiženo na Dječiji dom Rada Vranješević, ali opet sa konačnim ishodom- krajnji korisnik zemljišta postao je jedan biznismen iz Banjaluke.

Upravo taj proces u kojim se “legalizuje otimačina i štite interesi tajkuna i biznismena”  je najveći razlog privatnih ratova i interesa koji se vode u i oko RUGIP-a. Samom firmom formalno upravljaju republičke vlasti, a stvarne gazde su pojedinci koji su u RUGIP uspjeli da pozapošljavaju i na čelna mjesta dovedu i izlobiraju svoje bliske saradnike, a nerijetko i članove porodica.

GRAND TREJD- FLAGRANTNO KRŠENJE ZAKONA


Odbornik opozicionog PDP-a u Skupštini Grada Banjaluka Zoran Talić kaže da on nikada nije dobio informaciju koliko se, u stvari, vodi postupaka protiv Grada Banjaluka s ciljem vraćanja imovine, niti  zna s koliko takve zemlje raspolaže Grad Banjaluka.

“Ja sam lično tražio da na jednu sjednicu Skupštine Grada dođe i  Pravobranilac Republike Srpske i da nam dostavi izvještaj o sporovima u kojima učestvuje Grad Banjaluka. Naravno da se to nije desilo, tako da i dalje ne znamo koji su najveći sporovi, ko i zbog čega tužuje  Grad i kakva je sudbina nekih prethodnih sporova”, kaže Talić za BUKU.

Na naše pitanje da li je upoznat sa novim konkursima Grada Banjaluka o prodaji nekoliko placeva koji su objavljeni u junu i julu mjesecu ove godine, Talić navodi da je tu informaciju vidio tek u gotovim materijalima koje je dobio za skupštinu.

“Kad vidimo takav slučaj, mi glasamo protiv tih informacija.  Dakle, uskratimo podršku svim slučajevima za koje vidimo da nisu transparentni”, izričit je Talić.

Talić, koji je po struci pravnik, podsjeća posebno na slučaj „Grand trade“ gdje kaže da u izgradnji objekta u centru Banjaluke ništa nije urađeno u skladu sa zakonima i propisima. Navodi da su opozicioni odbornici i za ovaj slučaj tražili posebno zasjedanje Skupštine Grada Banjaluka, ali da ono nikad nije održano, te da su nakon svega poslali i Krivične prijave protiv odgovornih u ovoj aferi.

Sredinom 2012.godine bunt i revolt Banjalučana je pokrenulo rušenje tzv. Picinog parka i izgradnja stambeno-poslovnog prostora, a u režiji kontroverznog biznismena Mileta Radišića, koji je u bliskim vezama sa predsjednikom Republike Srpske i SNSD-a Miloradom Dodikom.

 

 

Iako je bunt građana bio prevashodno upućen zbog rušenje jedne od rijetkih preostalih zelenih površina, konačna faktura koliko  će građani Republike Srpske tek da plate, još uvijek nije isporučena.

Sam prostor tog parka, a sad poslovnog kompleksa Grande trade je, u stvari, imovina koja je nacionalizovana po istoj matrici, stvorena od nekoliko desetina manjih placeva.

Bivši vozač, a kasnije i direktor Lutrije Republike Srpske, u žižu javnosti je ipak došao zahvaljujući slučaju Medicinska elektronika, gdje je zbog  mahinacija akcijama ove firme s još nekoliko lica osuđen na zatvorsku kaznu. Odmah uz zgradu Medicinske elektronike,  zemljište površine oko 30 hiljada kvadratnih metara u strogom centru Banjaluke Radišićeva firma je 2003.godine kupila od Grada za nevjerovatnih 4,4 miliona KM.

Radišić je tom zemljom mogao raspolagati do 1. 12. 2006. godine, kada je na snagu stupio Zakon o građevinskom zemljištu, a iako je gradnju počeo tek 2012.godine, Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju mu nije oduzelo ni dozvolu za gradnju, niti je zemlja vraćena pravim nasljednicima.

 

 

Poznati banjalučki profesor Predrag Gugo Lazarević i njegova porodica podnijeli su prije nekoliko godina zahtjev da im Grad Banjaluka isplati naknadu za oduzeto zemljište po tržišnoj cijeni. Profesor Lazarević, sin posljednjeg bana Vrbaske banovine  raspolagao je pravom na oko 2.000 kvadratnih metara, međutim taj slučaj do danas nije riješen, pa se pretpostavlja da će konačnu riječ dati sud.

Grad je teško kažnjen u slučaju sa Fehimom Trepić, kojoj su, takođe bespravno, oduzeli plac i dodijelili ga Radišiću. Osnovni sud presudio je u korist Fehime Trepić i Grad joj mora platiti 1400 KM po m2. Kako Trepićeva takođe posjeduje oko 2.000 kvadratnih metara, Grad joj je dužan uzmiriti cca 2,8 miliona KM.

Ovaj proces kasnije je dobio nastavak pošto je Grad uložio žalbu na presudu. Međutim, pojavili su se i novi zahtjevi, a najsvježiji je zahtjev nasljednika Banjalučanke Esme Softić. Braća Šefik, Refik i Muris uložili su Žalbu na Riješenje o odobrenju za upotrebu objekta Grand trejda u Banja Luci. Žalba je odbačena kao neosnovana, međutim Softići su preko pravnih zastupnika najavili da će i ovaj slučaj imati sudski epilog.





KĆERKE EMERIHA PASKOLA TRAŽILE POVRAT IMOVINE


Samo 150 metara od kompleksa koji je izgradio Grand Trejd prije nekoliko godina je nikla zgrada Centralne banke BiH, na dijelu lokaliteta poznatijeg kao  Paskolina ciglana.

 

 


Ciglana, odnosno  zemljište na kom se kopala glina od koje su se pravile cigla prostire se na oko 20.000 kvadratnih metara. Emerich Paskolo, za stanovnike Banjaluke Mirko, bio je prije Drugog svjetskog rata jedan od najbogatijih Banjalučana.

Osim ciglane, porodica Paskolo je u svom vlasništvu imala još nekoliko većih objekata, a najpoznatiji su Hotel Bosna i porodična kuća- vila koja se naslanjala na prostor ciglane. Paskolu su nakon rata oduzeti skoro svi objekti, a u porodičnom vlasništvu je ostala samo vila, koja je 2010 proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Kćerke Emeriha Paskola: Paula Paskolo, Petronija Badić i Valerija Kovač tražile su utvrđivanje prestanka državnog vlasništva nad tom imovinom i uspostavljanje ranijeg vlasničko- pravnog odnosa. Međutim, zbog nepostojanja zakona o denacionalizaciji, njihovi zahtjevi su odbijeni. U međuvremenu, Skupština grada Banjaluka je na sjednici održanoj 23. i 24. decembra 2009. godine odlučila da neposrednom pogodbom proda dio građevinskog zemljišta na prostoru ciglane Centralnoj banci BiH. U Centralnoj banci BiH ističu da je gradonačelnik Banjaluke Dragoljub Davidović prepoznao značaj ovog objekta i dodijelio mu najatraktivniju lokaciju u centru grada. Tako je 3.682 kvadrata građevinskog zemljišta prodato za 2.209.200 KM, što iznosi oko 600 KM po metru kvadratnom.

Stručnjaci upozoravaju da je ta cijena tri do četiri puta manja od stvarne tržišne cijene, a svi napori Paskolinih potomaka da to ospore propali su jer je Republička uprava za geodetske i imovinsko- pravne poslove 25. maja 2010. godine, rješenjem broj 11-476-46/ 08 donijela odluku da se odbija zahtjev za vraćanje imovine.

 




Prema procjenama stručnjaka, tržišna cijena kompletnog kompleksa Paskoline ciglane mogla bi biti veća od 40 miliona KM. Riječ je o zemljištu pravilnog geometrijskog oblika (kvadrat), sa izlaskom na tri saobraćajnice.

Ismet Badić, koji se nekoliko puta  u javnosti predstavio kao pravni zastupnik porodice Paskolo je i suprug Petronije Badić, jedne od kćerki Emeriha Paskola. Prije nekoliko godina za jedan banjalučki portal rekao da “problem sa imovinom njegove familije neće biti riješen dok god se ne usvoji Zakon o restituciji. Hrvatska je takav zakon donijela prije 15-ak godina i većinu imovine vratila, međutim u Bosni i Hercegovini to nije slučaj, iako je zakon bio na skupštini, ali je odbijen”, rekao je tom prilikom Badić.

 

 

 

 

 

 





 


Buka preporuka

Društvo

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.