Ante Tomić: Kazali su da Bekim ne zaslužuje državne počasti, ali ja bih rekao da je prije obratno, da država ne zaslužuje njega

Završilo je, nažalost, kako je završilo, sa skandalom. Kazali su da Sejranović ne zaslužuje državne počasti, ali ja bih rekao da je prije obratno, da država ne zaslužuje Sejranovića. Kad pogledaš tko je tu netko i nešto, bolje ti je ostati nitko i ništa.

Ante Tomić / 28. Maj 2020

 

Da Milorad Dodik nesretno ugazi na grablje skrivene u visokoj travi, pa da alatka poskoči i strefi ga drškom u čelo, tako snažno da se politički vođa bosanskih Srba namah sruši i ostane beživotno ležati raširenih ruku i nogu nasred bašče, bi li to bio razlog da cijela država tuguje?

Ili da, šta ja znam, Dragan Čović dođe žedan u kuhinju i halapljivo se napije kiseline za odčepljivanje odvoda koju je kućna pomoćnica nesmotreno ostavila na sudoperu, bi li se zbog njega na groblju pucali počasni plotuni?

Ili da Bakir Izetbegović, na primjer, krene iza kuće podrezati grane šljive, ne slušajući ženu Sabiju koja mu je lijepo rekla: “Bakire, bolan, isključi motornu pilu dok se penješ merdevinama”, bi li to bio razlog da javna televizija, umjesto Halida i Hanke, sedam dana emitira isključivo takozvanu ozbiljnu muziku?

Čija je selidba na ahiret vrijedna službenog žalovanja, koji je ljudski gubitak vrijedan državnih komemoracija, knjiga žalosti, minuta šutnje i neutješnih đačkih sastavaka, zbog koga se svi trebaju nijemo zaustaviti, otvorenih usta, u poslovičnom šoku i nevjerici, upitate se čitajući o smiješnom skandalu koji je prije nekoliko dana uznemirio susjednu Bosnu i Hercegovinu.

Nečuveni skandal

Činovnike je, vidjeli ste vjerojatno, užasno nasekiralo da se Martina Mlinarević Sopta, bosanska veleposlanica u Češkoj, na vijest o smrti Bekima Sejranovića drznula državnu zastavu spustiti na pola koplja i s nekoliko rečenica na društvenoj mreži oprostiti s talentiranim piscem i dragim prijateljem. Savjetnici i pomoćnici i tajnice potpeticama su žurno kuckali dugačkim hodnicima Ministarstva vanjskih poslova, zgranuto šapćući o nečuvenom skandalu kao da je Mlinarević Sopta, brat bratu, čitav godišnji budžet veleposlanstva ostavila u praškoj kockarnici, seksualno uznemiravala češkog premijera ili na Karlovom mostu službenom limuzinom drogirana pregazila trudnicu.

Zar je spustiti zastavu za jednim mrtvim piscem stvarno takva svinjarija, pa još u Bosni i Hercegovini, gdje zastavama svakodnevno pokrivaju lijesove baraba i bitangi, grme plotuni za budale i varalice, visoki svećenici svih vjera mole za duše nezasitnih pljačkaša i čitavi parlamenti ustaju da se u tišini oproste od ratnih zločinaca, uglas reknu “slava mu” za baš svakim nacionalističkim govnom?

Ako se već s državnim počastima pokopavaju izravni krivci da je Bosna i Hercegovina sramota od države, nitko u koga je ostalo trun poštenja i pameti neće zamjeriti bosanskoj veleposlanici da je tugujući za prijateljem i piscem spustila zastavu na zgradi, premda on to po protokolu, bogzna zašto, ne zaslužuje.

Zamjerili bi joj možda, ali vrlo oprezno, skrupulozno i tiho, samo da njezin prijatelj nije bio osobito protokolaran i služben čovjek. Naprotiv, Bekim Sejranović bio je vagabund, skitnica. Otkako je u mladosti otišao iz svoje kuće u Brčkom, on nije prestao putovati svijetom.

Svugdje tuđi

To milo i plemenito stvorenje, taj nenadmašni pričalica čitavog je svog kratkog života blijedio pred graničnim brkljama, bio vječno ustravljen da će ga neke useljeničke vlasti zateći bez papira. Čak i kad je imao uredne papire, proganjalo ga je da je zbog nečega u krivnji, da on tu ne pripada, i u Norveškoj, i u Hrvatskoj, i u Bosni svugdje se osjećao tuđi, ni jedna država i zastava nije zapravo bila njegova.

Spuštajući u Pragu na pola koplja plavu zastavu sa žutim trokutom i bijelim zvjezdicama, Martina Mlinarević Sopta jednoga je vagabunda vratila kući, jednoga bosanskog pisca njegovoj bosanskoj domovini i književnosti. Bila je to u jednu ruku krivotvorina, ali u drugu ruku prekrasna ljudska i rodoljubna gesta s kojom je bosanska veleposlanica poručila: “Ti si, Bekime dušo, naš”.

Završilo je, nažalost, kako je završilo, sa skandalom. Kazali su da Sejranović ne zaslužuje državne počasti, ali ja bih rekao da je prije obratno, da država ne zaslužuje Sejranovića. Kad pogledaš tko je tu netko i nešto, bolje ti je ostati nitko i ništa.

Slobodna Dalmacija


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.