„Prikupljanje poreza više no što je apsolutno
nužno je legaliziranje pljačke.“ (Calvin Coolidge, 30. predsjednik SAD)
Samo revolucijom
Potišten
rastrošnošću dvora i neefikasnošću poreznog sustava, ministar financija Francuske markiz Vauban je prije
više od tri stoljeća, preciznije 1707, smislio „jedno od glavnih postignuća u javnim financijama, nenadmašeno, ni
prije ni kasnije, u čistoći i uvjerljivosti argumenata“ (Schumpeter).
Vauban
je predložio da se ukloni glomazni i neracionalni porezni sustav i uvede opći
porez na dohodak. Porez bi se primjenjivao na sve dohotke svih građana
(uključujući i dohotke plemstva i svećenstva) i primjenjivao uz različite
stope. Više klase su burno reagirale i napale ga. Kraljev miljenik pao je u nemilost
i izgnan iz zemlje. Njegova knjiga Projet d'une dix. royale (Osnova kraljeve desetine) završila je na
lomači.
Voltaire,
Rousseau, Montesquieu i drugi prihvatili su Vaubanova gledišta u čuvenoj Enciklopediji. Razvila su se gledišta da
se nepravedni porezni sustav može ukloniti jedino revolucijom.
Šta
rade bh. vlasti i građani glede oporezivanja u aktualnim dubokim unutarnjim i
vanjskim neravnotežama ekonomije? Vlasti nikako da shvate da povećanje poreznih
prihoda mogu postići smanjivanjem poreza (i proširenjem porezne baze) nego njihovim
povećanjem. Nije rješenje u poreznom ropstvu jer ono može voditi jedino
poreznoj pobuni.
Porezno ropstvo
i porezne pobune
Dajemo
dva primjera na temelju kojih se može zaključiti šta je porezno ropstvo.
Prema
prvom, Ratimir Leziljebović otme 2.000 KM i uhvati ga policajac. Pošto se radi
o sitnoj ribi i sitnom iznosu, uhićenje neće proći nekažnjeno. Neće biti prikazano
ni na jednoj televiziji, kriminalac neće biti pušten par dana nakon toga, svi dokumenti će ostati u
sudskom spisu, biće organizirano suđenje, on će biti proglašen kriminalcem i
poslan u zatvor.
Prema
drugom primjeru, R. L. se uključuje u
stranku kojoj se fućka za sve osim za vlasti interes. R. L. predlaže uvođenje
poreza od 2.000 KM mjesečno sa svrhom da se isplaćuje penzija. I stranka biva
izabrana i porez uveden.
Zajedničko
za oba primjera je korištenje prinude. No, ima i važna razlika. U prvom
primjeru se radi o jednokratnom uzimanju, a u drugom o kontinuiranom. Kad R. L.
jednom uzme 2.000 KM, kriminalac je.
Kad stalno uzima 2.000 KM, političar je.
Ako
odbijate platiti porez koji je R. L nametnuo, to je kazneno djelo. Sad je bivši
kriminalac R. L. žrtva, a vi kriminalac. To je ono zbog čega se preveliko
oporezivanje smatra ropstvom. Karakter takvih društava opisao je George Bernard
Shaw ovako: „Država koja pljačka radišu da bi platila leziljebovića može uvijek
računati na leziljebovićevu podršku“.
Naravno,
ne mire se svugdje ljudi s time. Pisana povijest pokazuje porezne pobune,
revolte, štrajkove i sl. od antičkog doba, od pobune protiv egipatskog faraona
(koju Knjiga izlaska opisuje maglovito, a povijesni izvori sasvim jasno), pa do
pobune novembra 2010. u Bjelokosnoj Obali, kad je tadašnji predsjednički kandidat, a sadašnji predsjednik dr. Alassane Ouattara, pozvao građane da
ne plaćaju poreze dok odlazeći predsjednik Laurent Gbagbo ne odstupi. Potonji je
to učinio aprila 2011. nakon francuskog vojne intervencije u toj globalno vodećoj
zemlji kakaa koju još uvijek vodi taj profesor ekonomike i bivši uposlenik
MMF-a.
Guske ne
šište
No, u BiH nema takvih, niti su građani
zaštićeni od zloporabe oporezivanja.
Pravo države da navali poreze zbog financiranja proizvodnje javnih dobara
je zloupotrijebljeno tako što građani financiraju posebne interesne skupine,
kako je još Vauban isticao. Država prisiljava jednu veliku skupinu građana da
preda resurse drugoj, manjoj skupini.
To se može usporediti s krađom – uz
jednu značajnu razliku. Kad država transferira resurse od jednih k drugima,
javni transferi su, za razliku od privatnih, zaodjenuti legitimitetom, koji proizlazi iz političkog procesa. No, kad se
politički procesi odvoje od građana – kao što je to slučaj u BiH, u kojoj
izabrani političari nemaju institucionalnih kontakta s građanima – i počnu
služiti za prenos resursa grupama na vlasti i oko nje, razlika između poreza i
krađe postaje, „blago kazano, zamućena“ (Stiglitz).
Jan-Baptiste
Colbert, ministar financija Luja IV.,
kazivao je da se „umijeće oporezivanja
sastoji u tome da se guska očerupa što više uz što manje šištanja“. U BiH još
uvijek nema šištanja, iako kroz državne
ruke prođe skoro polovicu nacionalnog dohotka kroz javne rashode i k tomu još
petina kroz porezne rashode i javne nabavke, što će reći tri četvrtine narodnog
dohotka. I ne troši to dominantno na proizvodnju javnih dobra, nego na financiranje
vladavine budžetske klase i njene kamarile.
Gušenje
slobode i snage nacije
Stari Grci su smatrali porezni sustav
barometrom slobode društva. Čuvenog atenskog poreznog upravitelja, generala
Aristida, zvanog Pravednik, smatra se ocem
pravednog oporezivanja. Herodot, otac povijesti, tvrdi da „u svoj Ateni
nije bilo čovjeka tako vrijednog ili tako pravednog kao što je bio on“. Gradovi, članovi atenske lige, bespogovorno
su plaćali porez kakogod je on određivao.
Charles Adams, koji je 25 godina pisao
studiju Za dobro i za zlo – uticaj poreza
na ljudsku civilizaciju, smatra da je prva žrtva ‘glupog oporezivanja’
sloboda, a druga bogatstvo i snaga nacije. Poradi ‘glupog oporezivanja’ raspale
su se mnoge države, čak i kad su ih vodili najumniji među umnima, primjerice
Salomon. Bernadi u studiji Ekonomski
problemi Rimske imperije u doba njenog pada kaže:
„Opasan začarani krug je nastao.
Povećani javni rashodi na vojsku, birokraciju i socijalna davanja doveli su do
neprekidne i nepodnošljive porezne tlake. Postajala je sve teža, pa se sklonost
neplaćanju poreza, nelegalna ili legitimna, od strane državnika i velikih
zemljoposjednika povećavala…i to je bio kraj države“.
Ako ‘rashode na vojsku’ zamijenimo s
‘rashodima na veterane’ a ‘zemljoposjednike’ s ‘tajkuni’, birokracija i jest
birokracija, ispada da govorimo o BiH,
zar ne? a ne o propasti starog Rima. Država u BiH provodi ‘glupo oporezivanje’,
jer oporezuje i izdatke siromaha na hranu i lijekove, što ne postoji ni u
najbogatijim zemljama svijeta.
Čekajući poreznu reformu
Slika pokazuje da država uzima od
građana i radnika. Glavnina javnih prihoda u BiH potiče od indirektnih poreza.
Radi se, prije svega, o porezu na dodanu vrijednost i trošarinama kao glavnim
vrstama indirektnih poreza. Taj porez na dodanu vrijednost ima jednu veliku
manu – regresivan je. Znači da teže pogađa siromašnog nego bogatog. Ilustracije
radi, 17 KM na lijek teže pogađa penzionera koji prima 350 KM penzije nego
političara koji prima 6000 KM plaće.
Struktura poreznih prihoda ne može
odgovarati strukturi poreznih prihoda zemalja članica OECD. One
imaju veći dohodak po stanovniku i razruđeniju
ekonomsku i poreznu osnovu. No, nedopustivo je da direktni porezi u BiH iznose
svega 8.1%. Ako se od toga oduzmu porezi na kompanije, jasno je država ne
oporezuje budžetarijat tj. vladajuću klasu. To je još razvidnije ako se ima u
vidu da su porezi na imovinu tek simbolični u BiH.
Budući
da su porezni i zdravstveni fondovi, a i niz javnih kompanija i institucija,
bankrotirali, sve što vlast može učiniti, ako želi izbjeći propast, jest da
ukine doprinos za zdravstvo, ukine zdravstvene fondove i financira zdravstvo iz
budžeta države. To nije čarobni štapić, no bizmarkovski sistem financiranja
fondova iz 19. stoljeća nije održiv u 21. stoljeću. Ni bevridžovski sistem
financiranja, za koji se zalažemo, nije sjajan, ali je superiorniji
bizmarkovskom.
Nadalje,
vlast mora početi oporezivati budžetarijat tj. pripadnike vladajuće klase.
Zatim početi prikupljati poreze i od svoje kamarile – privatnih privatnika
interesno povezanih s njom. Znamo da postoje brojne kompanije u koje porezni
inspektori ne zaviruju kao i one od kojih prikupljaju za sebe, a ne za državu.
Na
taj način bi se osigurao prostor za smanjenje nameta na plaće radnika. Tada bi
se moglo očekivati od poduzeća-krava (poštenih poduzetnika) da počnu
zapošljavati. To nije dovoljno da se riješi problem nezaposlenosti, ali je
nužan preduvjet. Bez poreznih reforama centriranih na fiskalnu devalvaciju,
nema reformi u BiH.
U
zemljama koje ne mogu provoditi vanjsku devalvaciju (devalvaciju valute) radi
poboljšanja konkurentnosti i eliminiranja neravnoteže ekonomije, vlast mora
poduzeti unutarnju tj. fiskalnu devalvaciju. Ona nije čaroban štapić, ali je
neminovna. Na ovo treba nasloniti daljnje fiskalne reforme, ove vezane za
stranu javnih rashoda, koje treba usmjeriti na ulaganja u istraživanja i razvoj
i na fizičku infrastrukturu (prije svega na ulaganja u informacijsko-komunikacijsku
infrastrukturu).
Sve to piše u Reformskoj agendi, no, njen ključni dio,
fiskalna devalvacija se ne poduzima. Kao što se u bivšoj Jugoslaviji nije
provodio Dugoročni program ekonomske stabilizacije kad je bivša Jugoslavija
zapala u porezno i dužničko ropstvo.
Ko ne uči iz povijesti, osuđen je da je
doživi.