Ekonomsku
integraciju zemalja vrše tržište i politika. Tržište provodi integraciju preko trgovine, distribucijskih i proizvodnih
lanaca i investicija Politika provodi integraciju preko bilateralnih trgovačkih
ugovora, slobodnih trgovinskih zona, carinskih unija, zajedničkih institucija i
politika i jedinstvenog novca i
jedinstvene politike.
Tranzicijske zemlje Zapadnog Balkana
već imaju slobodnu trgovinsku zonu, zvanu CEFTA, a u skorije vrijeme lansirane
su ideje Srbije o uspostavi carinske
unije i BiH o uspostavi regionalne razvojne banke.
Inicijativa o uspostave carinske
unije zadobila je dosta prostora u medijima. Ocjene su pozitivne (uključujući i
gledište profesora Ljubomira Madžara, vjerojatno najvećeg živog ekonomiste
Zapadnog Balkan koji kaže: „To bi
bio projekat u kojem je svaka od pojedinačnih država na dobitku“) i tek poneka skeptična
ocjena (Hamdo Tinjak, tajnik Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa
BiH) dok o subnacionalnoj razvojnoj banci nema gledišta u javnosti. Stoga ćemo
se tim inicijativama pozabaviti u ovom tekstu.
Slobodna trgovina
je teorijski ideal
Kad se zemlja
upusti u slobodnu trgovinu s drugim zemljama, tj. ukine carine i druge
instrumente koji ometaju tu trgovinu, postoje dobici i gubici po društveno
blagostanje takvog režima. Iako u stvarnosti ne postoji takva zemlja, ako se možda zanemari Hong Kong
jedina zemlje bez carina i uvoznih
kvota, može se barem teorijski sagledati te dobitke i gubitke.
Ukidanjem carina
i sličnih instrumenata povećala bi se ekonomska efikasnost i društveno
blagostanje zemlje. Postojanje carina povećava cijene u zemlji uvoznici i snižava u zemlji izvoznici, pa se javlja
gubitak kod potrošača zemlje uvoznice i dobitak kod potrošača zemlje izvoznice.
Također se javlja dobitak kod proizvođača zemlje uvoznice i gubitak kod
proizvođača zemlje izvoznice. Javlja se i dobitak kod države zemlje uvoznice
zbog prihoda od carine.
Pored ovih
dobitaka, iskazanih cost-benefit analizom carina, postoje i dinamički dobici od
slobodne trgovine zbog povećanja konkurencije i inovativnosti. Štićenje domaćeg
tržišta sprečava razvoj konkurencije i snižavanje troškova koje bi nastali zbog većih proizvodnih serija
na slobodnom tržištu. Kad se tržište zatvori, na njemu djeluje neefikasne firme
umjesto efikasnih. Kad su izložene jačim konkurencijskim pritiscima, moraju
više inovirati tj. biti efikasnije od firmi na zaštićenom tržištu. I te inovativnije
firme će biti više okrenute izvoznim tržištima i doprinositi izvozu zemlje u
odnosu na manje inovativne firme koje su okrenute domaćem tržištu. Mala,
zaštićena tržišta ne pružaju dovoljno prostora firmama da ispituju sklonosti
potrošača niti ih mogu testirati na tako malom tržištu. Jedan školski primjer
to ilustrira: efikasna tvornica montažnih
automobila sklapa 80 do 200 hiljada automobila godišnje, a u Argentini je 1964.
bilo 13 takvih tvornica koje su ukupno sklapale 166 hiljada automobila. Slično
je bilo i u bivšoj Jugoslaviji s tvornicama automobila. Čak i kad postoji samo
jedna tvornica, primjerice tvornica aluminija u Mostaru, koja proizvodi 130,000
tona dok vodeći svjetski proizvođači proizvode preko 2 miliona tona, ona se ekonomiji obima može
suprotstaviti jeftinim inputima (niskom cijenom električne energije) ili većom
inovativnošću (što čini njemački Trimet, koji ima proizvodni kapacitet kao i
Aluminij). Naravno, svega toga u slučaju Aluminija nema, pa „politička podrška“
znači dopuštanje ostajanja na aparatima za intenzivnu njegu na račun smanjenja
ekonomske efikasnosti i blagostanja društva. To je primjer da miješanje države
u tokove slobodne trgovine često vodi favoriziranju interesa specijalnih grupa.
No, postoje i
argumenti protiv slobodne trgovine. Najpoznatiji od njih je argument zaštite
mlade industrije, star preko dva stoljeća, koji je lansirao jedan od otaca
američke nacije, Hamilton (1790) te njemački teoretičar List (1841), koji se
zalagao za nacionalnu ekonomiku. Ovo je jedna od najideologiziranijih rasprava
u povijesti ekonomske znanosti, a ekonomisti su još uvijek svrstani u dva
tabora bez ikakvih naznaka o postizanju konsenzusa.
Japan je postao
prvo ekonomsko čudo svijeta, u razdoblju 1950-1983, obilato štiteći proizvodnju
uglja i čelika. Niz zemalja je slijedio primjer Japana, koristeći razne
instrumente kočenja uvoza i promoviranja izvoza, postižući pri tom visok rast,
čak i postajući ekonomsko čudo. No, ima još više zemalja koja su koristila iste
instrumente – i imale loše rezultate.
Sigurno je da
tržište nije uvijek efikasno, kao ni državno interveniranje. Ekonomisti nastoje
razriješiti ovo pitanja uvodeći i nove elemente u raspravu. Najnoviji i
najsofisticiraniji od njih je nesavršeno tržište kapitala odnosno nedostatak sredstava
za financiranje razvoja, za što je BiH izvanredan primjer, kojemu ćemo se
vratiti kasnije.
Carinska unija – srpski prijedlog
Ako nije moguća
slobodna trgovina na globalnom planu, je li moguća na regionalnom? Može li
nekoliko zemalja uspostaviti slobodnu
trgovinsku zonu, u kojoj se robe iz jedne zemlje šalju u drugu bez carina, ili
uspostaviti carinsku uniju u kojoj će zemlje postaviti zajedničku carinu prema
trećim zemljama?
Oba načina
uspostave slobodne trgovine postoje u stvarnosti. Zona je politički lako izvodljiva (dovoljno
je da političari ponesu nalivpero na sastanak) ali administrativno noćna mora (zbog
utvrđivanja porijekla robe i sličnih stvari) dok je unija administrativno lako
izvodljiva (dovoljno je da šefovi carina ponesu nalivpero na sastanak) ali je
politički noćna mora.
Uzmimo
hipotetički primjer da BiH nema aranžmana s Njemačkom i Srbijom, nego da ima
carinu na robu „x“ 5 KM/kg te da cijena te robe u KM/kg iznosi 8 u BiH, 6 u
Srbiji te 4 u Njemačkoj. U ovom slučaju BiH će kupovati svoju robu (8 KM/kg), a
ne iz Srbije (11 KM/kg) ili Njemačke (9 KM/kg) i imati gubitak na efikasnosti i
blagostanju u odnosu na kupuje robu iz Njemačke
Sad pretpostavimo
da postoji carinska unija BiH i Srbije i da carina iznosi 3 KM/kg. Sad će
cijena robe „x“ iz BiH iznositi 8, iz Srbije 6 a iz Njemačke 9. Za BiH je sad
jeftinije uvoziti iz Srbije nego iz Njemačke. Bh. građani će kupovati robu iz
Srbije i plaćati 6 umjesto da kupuju robu iz Njemačke po 4. No, 3 KM će
završiti u džepu države.
Ovaj primjer
pokazuje da u slučaju uspostave carinske unije može doći dobitaka
zbog stvaranja trgovine (uvoz iz Srbije zamjenjuje neefikasnu bh. proizvodnju)
ali i do gubitka zbog preusmjerenja trgovine s efikasnije na neefikasniju
proizvodnju (prelaz trgovine s Njemačkom na trgovinu sa Srbijom). Da li će
carinska unija ispasti dobra ili loša ovisi o tome stvara li više dobitaka ili
gubitka kod zemalja članica. To će ovisiti o veličini zajedničkih carina. No, nekad
će jedna članica biti zainteresirana za veće, a druga za manje carine, što može
postati politička noćna mora.
Svijet kupuje
banane iz „banana zemalja“ (centralnoameričkih zemalja) jer su jeftinije nego
iz drugih zemalja. No, neke zemlje
(Francuska i UK), zbog zaštite svojih interesa u bivšim kolonijama (karipskim
zemljama), su uvele uvozne kvote na banana iz „banana zemalja“. Druge zemlje
npr. Njemačka su slobodno uvozile banane iz „banana zemalja“ i distribuirale ih
po Europi. No, to je postalo nemoguće nakon formiranja zajedničkog europskog
tržišta. Europska komisija je predložila 1993. da se nametnu kvote na uvoz
banana iz „banana zemalja“, čemu su se Njemačka energično suprotstavila.
Istakla je da je Rimskim ugovorom izričito garantirano Njemačkoj da slobodno
uvozi banane („banana protokol“). Stvar se pogoršala kad su SAD intervenirale
za svoje firme koje se bave bananama (a koje su dale obilne donacije i
Republikancima i Demokratima), pa su čak poduzele odmazdu spram EU nametanjem
visokih carina na dizajnirane vrećice i ovčji sir. Onda se umiješao WTO,
tvrdeći da EU krši pravila slobodne trgovine, pa su se onda umiješale
latinoameričke zemlje itd.
Lideri zemalja
Mercosura (carinske unije koju su formirale Argentina, Brazil, Paragvaj i
Urugvaj 1991.) likovali su što se za četiri godine međusobna trgovina
utrostručila. No, Alexander Yeats iz
World Bank
je pokazao da je do stvaranja trgovine došlo na trošak preusmjerenja trgovine,
pa je zapravo došlo do smanjenja društvenog blagostanja. Primjerice, potrošači
iz Mercosura su bili prinuđeni kupovati skupe automobile iz Brazila umjesto iz
trećih zemalja.
Studija je
izazvala bijes kod zemalja članica Mercosura, što je donekle i razumljivo. Automobilska
priča je mnogo složenija no što je što je prikazano u Yeatsovoj studiji. Naime,
početkom 1990-tih Mercosur je smanjio carine na automobile sa 100 na 20 posto.
To je izazvalo ogorčenje brazilskih proizvođača automobila koji su tvrdili da
će propasti ukoliko ne budu imali zaštitu. Brazilske vlasti su nametnule visoke
carine i uvele druge barijere i dale industriji automobila predah od tri
godine. To je bila nenaučena lekcija iz prakse SAD koje su na sličan način
reagirale 1980-tih na uvoz automobila iz Japana. No, brazilski potez je izazvao
bijes Argentinaca koji nisu htjeli povećati svoje carine na uvoz automobila.
Sve ovo ne znači
da zemlje Zapadnog Balkana ne trebaju razmišljati o carinskoj uniji. Kretanje k
carinskoj uniji će biti dobro ako zemlje članice ne budu nametala nova
ograničenja prema trećim zemljama, nego ih
zajednički smanjivale.
Međusobna trgovina zemalja
Zapadnog Balkana je relativno malena.
Iznosi oko 12 mlrd US$ tj. oko 14% njihove ukupne internacionalne trgovine. Pitanje
je imaju li lideri zemalja Zapadnog Balkana interes da taj udio povećavaju (i
iznalaze kompromisna rješenja u vezi s tim) ili više preferiraju svađu i populističko
ostajanje na vlasti. I EU bi se mogla tu umiješati jer bi joj i interes trebao biti da se situacija
u regiji smiri i tako omogući priliv inozemnih izravnih investicija i povećava
izvoz u treće, mediteranske zemlje – samo kad bi EU imala lidere takvog
formata.
Globalni
procvat regionalnog razvojnog bankarstva
Zemlje Juga nisu zadovoljne
djelovanjem breton-woodskih i regionalnih (kontinentalnih) financijskih
institucija zbog načina na koji se njima upravlja, te načina na koji uvjetuju i
odobravaju kredite. Od njihovog ukupnog financiranja manje od 1% otpada na financiranje
subregionalnih projekata.
Stoga su zemlje Juga krenule u
formiranje subregionalnih razvojnih banaka. Primjerice, BRICS zemlje formirale su
2014. Novu razvojnu banku, a latinoameričke
zemlje Banku Juga 2009. Takve ideje podupiru specijalizirani mediji („Budućnost
razvojnih banaka“, Financial times, 24. 9. 2012.) i agencije Ujedinjenih naroda
(„Uloga razvojnih banka u promicanju rasta i održivog razvoja Juga“, UNCTAD,
decembar 2016). To je sukladno Monterejskom sporazumu o financiranju razvoja
(2002) i Deklaraciji o financiranju razvoja iz Dohe (2008) koji kažu da
„subregionalne razvojne banke …mogu biti važan izvor financiranja razvoja“
Dok su u nizu regija razvijene
subregionalne (potkontinentalne) razvojne banke, Zapadni Balkan (osim Albanije)
ostaje izvan tih tokova. Čak su i tranzicijske zemlje Europe i Centralne Azije
uveliko uključene u Crnomorsku trgovačku i razvojnu banku (uz Albaniju, Grčku i
Tursku) i Euroazijsku razvojnu banku. I
komunistička Jugoslavija je bila aktivnija u regionalnom razvojnom bankarstvu
nego njene slijednice. Bila je neregionalna članica i dioničar Istočno-afričke
razvojne banke, zajedno s FMO (Nizozemska), DEG (Njemačka), Nordea Bank (Švedska) i
britanskim privatnim bankama, Standard Chartered Bank i Barclays Bank.
BiH je pripadajući dio zemlje slijednice
bivše Jugoslavije (zašto se na pregovorima o sukcesiji u Beču 2001. znojio
autor ovih redaka) profućkala umjesto da ga koristi za ishođivanja bankarskih
garancija i kredita za Energoinvest i druge
bh. kompanije aktivne na afričkom tržištu kad ih ne mogu pružiti
stranačka gazdinstva džepnog formata poput Razvojne banke FBiH, IGA-e i sl.
Kako dalje praznih džepova
Subregionalna
banka može imati veći rejting od država osnivača banke. Prema Standard &
Poor's Albanija ima
kreditni rejting B+ dok Crnomorska
trgovačka i razvojna banka ima rejting A-. Time se postiže koordinacijska
dobit. Ekonomska dobit se postiže dobivanjem većih kredita po nižoj kamatnoj
stopi. Djelovanjem banke osigurava se i anticikličko djelovanja na regionalnoj
osnovi.
Danas, u doba
globalnih viškova likvidnosti i štednje, BiH za 20 godina postojanja nije u
stanju proizvesti ni jedan fening štednje (v sliku). Negativna štednje se
susreće tek u 20-tak zemalja svijeta (Kosovo, Moldova, Gvineja Bisao,
Centralnoafrička republika, Istočni Timor itd.). To što BiH negativnu stopu
domaće štednje pretvara u ukupnu (nacionalnu) stopu štednje treba zahvaliti
doznakama iz inozemstva – prvenstveno neopaženoj ekonomiji (50%), penzijama
(25%) i doznakama dijaspore (25%).
Slika:
Stopa nacionalne i domaće štednje; BiH, 1995-2015 (% BDP)
Izvor:
vlastita obrada temeljem podataka World Bank
S druge strane,
samo za financiranje fizičke infrastrukture Zapadnog Balkana treba 5-10 milijardi
US$ godišnje da bi se stvorila osnova za visoku stopa ekonomskog rasta. Da bi
se kvalitet vode, odvoza čvrstog otpada itd. digao na razini EU da i
ne govorimo. Procjene Ureda visokog predstavnika iz 2006. ukazuju da samo
ulaganja u vodoopskrbu i kanalizaciju
koja bi te usluge dovela u sklad s EU standardima iznose 6,9 milijardi US$ za BiH. Pošto je od momenta
procjene prošlo već desetljeće, te da u međuvremenu nisu poduzimane značajnije
investicije, nedvojbeno je da procjenu treba znatno povećati. Pa kako
isfinancirati ta iznimno potrebna ulaganja kad nema domaće štednje?
Regionalna razvojna banka – bh. prijedlog
BiH
je već
pokrenula inicijativu osnivanja Razvojne banke za Zapadni Balkan. Predsjedavajući
Vijeća ministara BiH, Nikola Špirić iznio je prijedlog 4. februara 2008.
generalnom tajniku Vijeća za regionalnu suradnju (Regional Cooperation Council,
RCC), Hidi Bišćeviću, koji je „izrazio zainteresiranost RCC za osiguranje podrške
projektu osnivanja Banke“.
Predsjedavajući
Vijeća ministara, Nikola Špirić je u dva navrata, na sjednici Vijeća sigurnosti
UN 29. maja 2009. te na sjednici Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira
25. marta 2009., izrazio privrženost BiH osnivanju Banke i izrazio žaljenje što
zbog nepostojanja Banke nije dovoljno snažna regionalna komponenta svladavanja
globalne/euro krize.
No,
EU nije prepoznala važnost inicijative
kako za nju, tako i za zemlje Zapadnog Balkana. Nije shvatila da se s velikim
rizicima zbog informacijske asimetrije, velikim moralnim hazardom i razarajućom
korupcijom može bolje hrvati ova banka neko EBRD i druge ino financijske
institucije. Nije shvatila ni to da ova banka može nadomjestiti istiskivanje
privatnog sektora pretjeranim zaduživanjem javnog sektora (tj. neutralizirati crowding
out efekt). Ova banka znanja, kadra vršiti cost-benefit analizu i realizirati
projekte iz projektnih financija (za što se sada niko ne specijalizira na
Zapadnom Balkanu), bi zapravo otvorila vrata Zapadnog Balkana za financiranje
od EIB, za koju je Zapadni Balkan premalen prostor.
EU
nije razumjela da bi ova banka bila od
iznimne važnosti za jačanje konkurentnosti Zapadnog Balkana. Ako nordijska
regija, najkonkurentnija regija svijeta, time i EU, i sad ima subregionalnu
instituciju, Nordic Investment Bank koja promovira konkurentnost, zašto takvu
banku ne bi imala i najnekonkurentnija regija Europe? Najveći ekonomski izazov
s kojim se suočavaju zemlje Jugoistočne Europe je nekonkurentnost. Od 10
najmanje konkurentnih europskih ekonomija, devet ih pripada ovoj regiji. Ako se
izuzmu Grčka i Cipar, ostale su tranzicijske ekonomije. Ukratko, balkanske
tranzicijske ekonomije su najmanje konkurentan dio Europe, koji sve više liči
na centralnu Afriku a sve manje na Europu.
‘Osam malenih’ (Slovenija, Hrvatska,
Srbija, BiH, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Albanija) imaju tržište od 200
milijardi US$ i 25 miliona stanovnika – nešto više stanovnika od Rumunije, a
dohodak nešto manji od Češke. Od ‘osam malenih’ šest-sedam je u ‘zamci srednjeg
dohotka’, iz koje se može izvući samo znanjskim institucijama poput ove banke.
EU također nije shvatila je to da
članice Banke mogu biti kako regionalne, tako i neregionalne zemlje I da to
može lijepo funkcionirati kao u slučaju banke ‘sedam malenih’ tj. Karipske
razvojne banke, čije su neregionalne zemlje članice Italija,Kanada, Kina, Njemačka i UK. Samo
nema lidera s vizijama razvoja, pa kratkovidoj Europi prijeti opasnost da
postane periferija svijeta, kratkovidom Balkanu da postane periferija Europe, a
kratkovidoj BiH da postane periferija Balkana, tj. postane periferijine
periferije periferija iliti super periferija.
Prof dr Vjekoslav Domljan za Buku