“Ne može se ni izračunati koliki
gubitak za zemlju predstavlja desetogodišnji zastoj ekonomskog razvoja.” (lord
Keynes)
Znameniti
ekonomist lord Balogh običavao je porediti ekonomiste s biblijskim likovima da
bi lakše prikazao učenje pojedinih ekonomista. Po njemu je lord Keynes
ekvivalent od Krista („koji je došao ispuniti i transformirati staro učenje“) dok
je A. Smith bio ekvivalent od Abrahama, Marshal od Mojsija, a Malthus od Jeremije.
Slijedeći
logiku lorda Balogha, mogli bi kazati da postoje i ekonomisti-ateisti, i to
znameniti, koji se uopće ne bi složili s Baloghovim gledištem da je Keynes
Krist. To su primjerice Schumpeter, J. Robinson, Perroux, Hayek, Friedman itd od
starije generacije te Lucas, Prescot, Sargent, Baro itd. od suvremene
generacije.
Primjerice,
Perroux ističe da su Keynesova gledišta sumnjive vrijednost i za razvijene
zemlje (koje imaju razvijeno financijsko i monetarno tržište te poduzeća koja
opslužuje razvijen porezni i bankovni sustav) dok apsolutno nisu primjenjiva u
nerazvijenim zemljama.
No,
za mnoge je lord Keynes najznamenitiji ekonomist 20. stoljeća. Istina, koncem
1960-tih razvio se snažan ateistički pokret koji je dominirao ekonomskom
znanošću do 2007. tj. do izbijanja Globalne recesije koja je, barem privremeno,
potisnula ateistički pokret, i reafirmirala vjeru u aktivnu ulogu države u vidu
novog kejnzijanizma.
Uvijek
je među ekonomistima bilo i heretika, a najnoviji je Romer (2016) koji je objavio
tekst „Nevolja s makroekonomikom“ tvrdeći da ekonomska nauka propada već 30
godina i pri tome napao Lucasa, Sargenta i Prescotta, vodeće predstavnike
nove klasične makroekonomike (ili škole racionalnih očekivanja) i dobitnike
Nobelove nagrade za takvo učenje. Od njih je jedino reagirao Sargent, koji je
kazao da nije čitao rad ali misli da Romer možda nije upućen u način na koji je
škola racionalnih očekivanja razvila modele
kojima objašnjava ponašanje pojedinaca i firmi, a što je koristio i Romer „dok
se još bavio znanstvenim radom prije 25 ili 30 godina.“
Na
Romerov tekst koji je odjeknuo kao bomba, posebice u medijima, reagirao je
ateist Williamson (2017) tekstom „Nevolja s Paulom Romerom“. No, ovaj put
hereza je ozbiljnija u odnosu na neke ranije. Romer, globalno poznat po razvoju
modela ekonomskog rasta, mogao bi postati utemeljitelj reformacije – ono što je
bio Martin Luther.
Romer
je u međuvremenu dobio posao glavnog ekonomiste u World Bank, koja na tom
mjestu nije trpila ni jednog Josepha Stiglitza, ali jeste sve one prije i
poslije njega koji su slijedili politiku matice i „ne talasaj.“
Za one
koji nisu upućeni šta se dešava u makroekonomici posljednjih 30 godina,
rasprave se vode o DSGE (“dynamic stochastic general equilibrium.”) tj. o dinamično stohastičkim
modelom opće ravnoteže. Nema nekog standardnog DSGE modela već samo standardna
reference na Franka Smetsa i Rafaela Woutersa (2007, 2016).
Za
novi kejnzijanizm ključno je osporiti postojanje automatskog uravnotežavanja
tržišta, jer je ono čini ugaoni kamen (neo)klasičnog učenja utemeljenog na
gledištu da su cijene i plaće ‘ljepljive’ te kao takve koče automatsko uravnoteživanje
tržišta. To je izvlačenje tepiha ispod nogu Lucasa i družine i urušavanje
temelja nove klasične makroekonomike. Jednostavno kazano, tržište ne može samo
obaviti posao, pa je nužna državna intervencija.
No,
nesporno je da postoje sistemske slabosti tržišta (štetni eksterni efekti,
nedovoljna proizvodnja javnih dobara, štetne posljedice postojanje monopola i
sl.), ali i to da postoje sistemske slabosti državne intervencije (uticaj
lobija, zasebni interesi administracije, slaba informiranost itd.).
Imamo li alat za
nezaposlenost?
Nama
je to ovdje bitno jer moramo znati koji alat koristiti za popravljanje kola.
Možemo biti znalci u poznavanju i korištenju alata, no šta ako nije
djelotvoran? No, smanjenje nezaposlenosti može se pokušati prvenstveno kejnzijanskim
alatom, primjerenog novom dobu tj. novokejnzijanskim alatom. Alternativa je:
proglasiti nezaposlenost i dohodak ‘prirodnim’, kako zagovara nova klasična
makroekonomika, i pustiti stvari da idu kako idu. No, ta ideja razvijena nakon Drugog svjetskog
rata nije nova.
Još
je Marx tvrdio da je „rezervna armija rada“ nužna za opstanak kapitalizma. Nezaposlenost
nije rezultat slučajnih grešaka u prilagođavanju firmi i pojedinaca kretanjima
tržišta niti posljedica pogrešne ekonomske politike već specifična
karakteristika kapitalizma. Nezaposlenost se ne može riješiti jedino iskorjenjivanjem kapitalističke
eksploatacije.
A
šta bi bilo poslije toga tj. poslije kapitalizma, to nam nisu kazali ni Marx ni
njegovi sljedbenici. Teoriju socijalističke ekonomije razvio je Enrico
Barone (1908), čovjek koji nije imao nikakvih simpatija za komunizam i koji je
marksističku ekonomiku smatrao beskorisnom.
Tijekom 1920-tih i 1930-tih
vodila se velika debata o Baroneovoj teoriji odnosno o ‘socijalističkom
rješenju’. Ludwig
Heinrich Edler von Mises nalazio je socijalističko
rješenje logički neodrživim. Ako nema slobodnog tržišta, nema ni cjenovnog
mehanizma, pa ni ekonomskih računica. Drugi znameniti učesnik velike debate, Friedrich
August Hayek dopuštao je logičku, ali ne i praktičku mogućnost socijalističkog
rješenja. Smatrao je da bi planiranje, kako ga je zamišljao Lange, treći znameniti
učesnik debate i zagovornik socijalizma, vodilo tome da čovjek postane čisti
instrument vlasti, pa nije čudno da ga Friedman naziva
‘parodijom kapitalizma’.
Ukazanje Keynesa
u BiH
Kad
bi se lord Keynes ukazao u BiH, kakav bi ekonomski program ponudio? Može se
suditi o tome na temelju Programa razvoja(A Programme of Expansion), kojega je Keynes pripremio za izbore u V.
Britaniji održane maja 1929. Nakon što je u pamfletu Kraj laissez-faire (The End of Laissez-Faire) napisanog
1926. raščistio s državnim socijalizmom, odlučio se za injekciju neke poluautonomne
javne korporacije kao lijek protiv zastoja.
A
ima li nas tu, u programu pisanog za
laburiste u trci s konzervativcima u doba Velike ekonomske krize? Ima li u njemu išta relevantno za bh. građane uoči bh.
oktobarskih općih izbora 2018, skoro
stoljeće poslije, i opet u doba još uvijek neprevladanih efekata Globalne
recesije u BiH?
UProgramu razvoja Keynes se fokusira
na nezaposlenost kao temeljeno pitanje, jer, kako navodi: „više od desetine
radno sposobnog stanovništva ove zemlje već je više od osam godina bez posla –
činjenica bez presedana u našoj povijesti. Od 1923, otkada Ministarstvo rada
vodi prvu statistiku, broj nezaposlenih
nikada nije pao ispod miliona. Danas (april 1929. – V. D.) je 1,14 miliona
radnika bez posla.”
Prema
bh. godišnjim anketama radne snage, koje su do sada provedene 11 puta tj. od
2006. do 2017. god, može se također kazati da je „više od desetine radno
sposobnog stanovništva ove zemlje već više od osam godina bez posla,“
preciznije 14.1% radno sposobnog stanovništva. Pri tome pod radno sposobnim
stanovništvom podrazumijevamo stanovništvo staro 15-64 godine. Kad bi uzeli
definiciju Agencije za statistiku BiH (po kojoj radno sposobno stanovništvo čini
ono starije od 15 godina), nezaposleno bi bilo 11% radno sposobnog stanovništva.
Kako god, „više od desetine radno sposobnog stanovništva ove zemlje već je više
od osam godina bez posla“, kazao bi Keynes. Oko 85% njih je dugoročno
nezaposleno tj. čeka na posao preko godinu dana. Oko dvije petine njih čeka
posao dulje od pet godina, a petina dulje od 10 godina.
Važno
je i pitanje podzaposlenosti, koje se ne postavlja u BiH. Kad bi se ono uzelo u
obzir stvarna nezaposlenost bi se povećala za 30-50%. Tri vrste podzaposlenosti
mogu se sresti u BiH.
Prva je otvorena podzaposlenost, koja uključuje
one koji na radnom mjestu provode manje od punog fonda radnih sati. Njih se
može vidjeti da tijekom vrijeme radnog vremena šetaju ulicama, rade ‘nacrno’ i
sl. Druga vrsta podzaposlenosti je maskirana
zaposlenost. Takvi provode puno radno vrijeme na poslu i grade se da rade.
Vrijeme ‘ubijaju’ kafenišući, surfajući po internetu i sl. Treća vrsta je prijevremena umirovljenost često kao
drijen zdravih ljudi. Dovoljno je kazati da samo u FBiH ima 0.57 mln
certificiranih boraca (na 2.2 mln stanovnika koliko ih FBiH imala prema popisu
stanovništva iz 2013; usput, U komunističkoj Jugoslaviji je 1944. bilo 0.65 a
1945. 0.8 mln partizana) među kojima su i ‘borci za penzije’. Dovoljno je kazati da je trećina primalaca starosne mirovine u BiH mlađa je od
65 godina (World Bank, 2012).
U
svezi s ovom masovnom nezaposlenošću može se postaviti pitanje troškova
nezaposlenosti za te ljude: izgubljene plaće, stres, gubitak samopoštovanja i
zdravstveni problemi, odanost alkoholu i drugim porocima te nasilju i
kriminalu, razvodi braka i posebice zastarijevanje znanja i gubitak vještina.
S Kosovom pod
ruku, zasad
Cijena
zastoja razvoja BiH može se sagledati poređenjem dodane vrijednosti industrije
BiH s jedne strane, te Švicarske, Slovačke i Kosova, s druge strane. Do pada
Berlinskog zida BiH je bila poznata po preindustrijaliziranosti (slično
Slovačkoj), a Kosovo po preagrariziranosti.
Stanje
se u međuvremenu promijenilo. Kosovo postupno dostiže BiH, koja je izgubila
korak sa Slovačkom, a o postajanju ‘drugom Švicarskom’ da i ne govorimo. Dodana
vrijednost industrije BiH je 2015. iznosila 2.1 mrld. US$ iz 2010. dok je
Slovačke iznosila 11 puta više, a Švicarske 54 puta više. Jednostavno kazano,
ni proizvodnje izvozljivih dobara, ni održive zaposlenosti.
Pućka se
političarima
Keynes
je računao koliko britansko društvo košta nezaposlenost. Uračunava pri tom samo
potpore za nezaposlene i kaže da za njih „zauzvrat nismo dobili ništa.” tj. to
je bila socijalna investicija s povratom od 0% iliti bačene pare. Ne zna se
pouzdano koliko bh. pojedince pojedinačno i agregatno košta nezaposlenost u
vidu izravnih troškova, posebice se ne zna koliki su neizravni troškovi, niti koliki
su društveni troškovi nezaposlenosti (izgubljeni bruto domaći dohodak društva)
zbog masovne nezaposlenosti. Procjenjujemo da aktivne i pasivne politike zapošljavanja koštaju bh. društvo maksimalno 100-tinjak
miliona KM godišnje odnosno 0.5 % bruto domaćeg dohotka zemlje.
Keynes
kaže da društvo ne gubi samo stoga što nisu zaposleni neki njegovi članovi.
Naravno, najviše gube ti (u veličine razlike plaće i novčane potpore za
nezaposlenost), no gube i drugi: poslodavci gube profite dok država gubi poreze itd. Keynes (1931) kaže
da se ne može ni izračunati koliki gubitak „desetogodišnjeg zastoja ekonomskog
razvoja“ zemlje. Isto se može kazati za gubitak desetogodišnjeg zastoja razvoja
BiH od izbijanja globalne recesije 2007. pa do danas.
Ukupnu
izgubljenu dobit zbog nezaposlenosti V. Britanije Keynes izračunava množenjem
prosječne veličine godišnje proizvodnje po zaposlenom s brojem nezaposlenih.
Njegov izračun pokazuje da nezaposlenost znači gubitak kapitala kojim bi se
moglo izgraditi “gotovo dva puta više od postojećih željezničkih pruga u
zemlji.” Program razvoja u veličini od
100 miliona funti godišnje bi mogao vratiti na posao 500,000 ljudi. Iznos nije
velik (posebice spram gubitaka radi nezaposlenosti) jer iznosi svega 2.5%
nacionalnog dohotka.
Keynes
(1931) kaže: “Radi se o nužnoj akciji radi sprečavanja zastrašujućeg
poremećaja. Netko će reći da je pametnije sjediti skrštenih ruku i sumnjičavo
vrtiti glavom. No, dok oklijevamo, neiskorišteni rad nezaposlenih neće se
gomilati na bankovnim računima, spreman za neko kasnije korištenje. On se
nepovratno gubi – neumitno se pretvara u ništa. Svaki dim iz Baldwinove lule
košta nas hiljade funti.” Baldwin je bio konzervativni premijer, koji je
izgubio izbore 1929. god. protiv laburiste Ramsayja MacDonalda, koji
je formirao Vijeće ekonomskih savjetnika, član kojega je bio i Keynes, koji je
savjetovao Vladu da stvara tražnju za radom i robama, čak i ako će to
rezultirati budžetskim deficitom.
Tvrdnju
da bi novac koji bi država uložila u zapošljavanje značio manje novca za
gospodarstvo, Keynes drži pogrešnom.
“Jasno je”, kaže, “da se pomenuta tvrdnja ne zasniva na zdravom razumu.” Smatra
da postoje tri izvora sredstava za financiranje programa zapošljavanja: novac
koji se daje za potpore nezaposlenim, štednja koja propada zbog nepretvaranja u
kredite i smanjivanje odlika kapitala u inozemstvo.
Bez investicija
nema zapošljavanja
Jedna od
pouka iz iskustva zemalja koje su se snažno razvijale, a neke od njih i
svjetska čuda (p)ostala, je da nema visokih stopa ekonomskog rasta i
zapošljavanja bez visokih stopa štednje i investicija. Primjerice, Kina je
štedila svake godine više od trećine dohotka dulje od četvrt stoljeća, a posljednjih
godina štedi oko polovice bruto domaćeg proizvoda.
S druge
strane, BiH ima negativnu stopu domaće štednje, koja se kreće od -3 do -6 posto
bruto domaćeg proizvoda (BDP) i nisku stopu ukupne nacionalne štednje, koja se
kreće oko 9-13% BDP-a. Globalni prosjek nacionalne i domaće štednje iznosi oko
dvije desetine BDP-a, dok BiH spada među
10-tak zemalja svijeta koje najmanje štede. Svega dvije europske zemlje
(Kosovo i Moldova) štede manje od BiH.
S druge
strane, BiH investira oko 15-tak procenata BDP-a u razdoblju poslije izbijanja
Globalne recesije iz 2007, što je znatno ispod globalnog prosjeka koji iznosi
skoro četvrtinu BDP-a.
BiH ima
veću stopu investicija od stope štednje,
što znači da vrši ‘uvoz’ ino štednje, odnosno priliv ino resursa u veličini te
razlike. Koliko je uvoz veći od izvoza roba i usluga, toliko su investicije
financirane ‘uvozom’ štednje.
Generalno
promatrano, štednja se ne mora materijalizirati kroz investicije, jer nema voljnosti
poduzetnika da koriste štednju i plasiraju je kroz domaće investicije. Povećanje obima investicija preduvjet je
povećanja zaposlenosti. Ako firme neće da koriste štednju kroz investicije,
jer se u doba krize svako čvrsto drži svog novčanika, pa i građani koji neće da
kupuju proizvedena dobra, preostaje da država uzme stvar u ruke i pogura
agregatnu tražnju na veću razinu, što Keynes naziva „početno punjenje pumpe“. A
država može poglavito pumpati kroz investicije u fizičku infrastrukturu i sl.
Keynes
tvrdi da parole „Ne smijete ništa poduzimati, jer ćete time samo pokazati da
ama baš ništa drugo ne možete učiniti”, „Sigurnost prije svega,” „Politika održavanja brojke od milion nezaposlenih
provodi se već osam godina bez težih posljedica. Zašto rizikovati i bilo što
mijenjati?”, „Ne obećavamo ništa što nismo u stanju učiniti. Zato ništa i ne
obećavamo” odražavaju razmišljanja vlastodržaca. „To su parole krize i propasti
– kukavičluk, ograničenost i glupost vlade koja prestaje da postoji.”
Ekonomisti
su tijekom zadnja dva stoljeća spoznali da tržišta ne djeluju savršeno i da je
masovna nezaposlenost, kako tvrdi Stiglitz, najbolji dokaz toga. Arthur Okun je
prvi ustanovio vezu između smanjenja nezaposlenosti i rasta dohotka, što je
postalo poznato kao Okunov zakon. Jednostavno
kazano, kad dohodak snažno raste, nezaposlenost pada.
Bez
poduzetništva nema zapošljavanja
U
proteklih 20 godina bilo je u BiH previše oslanjanja na uvođenje kapitalizma
‘odozgo’ tj. na privatizaciju, dok je bilo premalo oslanjanja na nastajanje
kapitalizma ‘odozdo’ tj. na organski, samonikli način nastanka kapitalizma. To
potvrđuju i istraživanja World Bank o lakoći poslovanja, koja tradicionalno
svrstavaju BiH na dno balkanske i europske ljestvice, a po otpočinjanju
poslovanja, kao važne komponente te lakoće poslovanja, među zadnjih desetak
zemalja svijeta.
U svakom slučaju, BiH ne može izaći iz ‘zamke
srednjeg dohotka’ bez razvoja poduzetničkog sektora ekonomije. Organizacijska
struktura sektora poduzeća zemalja članica EU, čijem članstvu BiH teži, je
takva da mikro poduzeća (ona do deset zaposlenih) zapošljavaju oko 30% ukupno
zaposlenih, skoro koliko i velika poduzeća, koja zapošljavaju trećinu ukupnog
broja zaposlenih. To pokazuje da bh. privreda treba disati na oba plućna krila tj.
imati i jako velika i jako mala poduzeća.
Na fenomen nedostatka mikro poduzeća odnosno na
fenomen nerazvijenosti poduzetničkog sektora ekonomije općenito ukazuje Globalni
monitoring poduzetništva (GEM). On ukazuje na nisku razinu poduzetničke aktivnosti i na prepreke njenom razvoju kao i načine
uklanjanja tih prepreka. Razvidno je da se poduzetništvo u BiH uglavnom javlja
iz nužde, kad nema drugog izbora nego baviti se njime. Nasuprot tome,
poduzetništvo koje se javlja iz iskorištavanja prilike je slabo prisutno i niže
nego kod svih zemalja komparatora. Stvari su, dakle, jasne.
Slušati
Lenjina
Bh.
kreatori politika moraju izvući važnu pouku iz iskustava reformi zemalja Zapada.
Profesor Ludwig Erhard, tvorac njemačkog gospodarskog čuda, ‘otac svih
ekonomskih reforama’ (J. Sachs), fokusirao se na konkurenciju kao najefikasniji
način postizanja i održavanja napretka društva. Konkurencija je srž tržišne ekonomije. Nasuprot time, snažno
otvoriti ekonomiju pri nepostojanja domaće konkurencije put je u propast. To
tvrdi i najzagorljiviji zagovornik otvorene ekonomije Jagdish Bhagwati. BiH
je izvanredan primjer propadanja ekonomije poradi izlaganja tuzemnih firmi
vanjskim šokovima – sve zarad interesa uvoznih trgovačkih lobija i interesa
podzemne ekonomije.
Prvi
cilj profesora Erharda bio je ohrabriti što je moguće više ljudi da se uključe
u poduzetništvo. Dakle, nije bio cilj ‘uvesti u pravo’ potrošnje, kao što čine
bh. vlasti, nego u ‘pravo rada’, prije svega poduzetnog rada.
Šest
je temeljnih vrsta poduzetništva u BiH: nomenklaturno(vezano za javne kompanije, javne resurse i javne nabavke), mafijaško (fokusirano na ‘crnu
ekonomiju’: drogu, kladioničarstvo, prostituciju, krađu, reketiranje i sl.), tajkunsko (proisteklo iz ‘iskorištavanja
prilike’ kako u ratu, tako i u poraću kroz privatizaciju), vjersko (fokusirano na
socijalno poduzetništvo, vjerski turizam i sl.), samoniklo (koje se rađa iz nužnosti, a nalazi se u nišama formalne
ekonomije, u ‘crnoj ekonomiji’ i kao ekonomiji opstanka u ‘sivoj ekonomiji’), tradicijsko (predratni poduzetnici koji
su nastavili aktivnost i u poraću), produktivnopoduzetništvo (mali poduzetnici formalne ekonomije npr. zanatlije) i ostalo poduzetništvo (Kinezi, Albanci i
drugi stranci.).
Na
neefikasan javni sektor naslonio se krhak privatni sektor. Ako nema
poduzeća-krava (jer nema uvjeta za njihov nastanak), dominiraju poduzeća-hijene
i poduzeća-krave. Takva poduzeća ne traže pravdu, štaviše protiv su njenog
uvođenja, pa nema kvalitetne platežno sposobne tražnja pravde u BiH, a onda ni
vladavine prava.
Više
je razloga što postoji mali broj produktivnih poduzetnika u BiH. Prvo, visoka
poduzetnička aktivnost u tranzicijskim ekonomijama, pa tako i u BiH, je
koncentrirana u urbanim područjima, no bh. društvo je još uvijek ruralno.
Drugo, žene općenito u Jugoistočnoj Europi, nisu odveć uključene u poduzetništvo,
a kod BiH ne da nisu uključene, nego nisu uključene ni u rad uopće. Treće, vrlo
je mali rezervoar insajdera. Ni 10% predratnog stanovništva nije bilo članovima
tada vladajuće Komunističke partije (od kojih je znatan broj takođe bio
autsajderima) i oni danas čine jezgra vladajućih etno-nacionalnih stranaka koje
svojim rentijerskim ponašanjem guše poduzetništvo. Četvrto, snalažljivi,
go-getters među Hrvatima i Srbima decenijama odlaze u Hrvatsku i Srbiju, a
danas čak i dalje, čiji odliv ne može naknaditi skorašnji priliv go-gettersa
među pridošlim Sandžaklijama, Albancima i Kinezima. Peto, stopa neaktivnosti i
nezaposlenosti je vrlo visoka, a te grupe stanovništva su slab izvor
produktivnih poduzetnika. Šesto, ne postoji tradicija produktivnog poduzetništva
u BiH, izuzev u poljoprivredi, ugostiteljstvu, trgovini na malo, transportu i
graditeljstvu. Sedmo, ekonomija je neravnomjerno razvijena; predominantno
locirana u 6-7 centara. Osmo, vojna industrija i teška industrija, koje su bile
razvijene prije rata i služile potrebama bivše Jugoslavije i šire, bile su vrlo
razvijene, no znanje iz tih djelatnosti ne može se lako prenositi u
poduzetnički sektor. Deveto, postoje velike psiho-socijalne barijere,
primjerice neprijateljsko socijalno okruženje (‘poduzetnici su lopovi’), strah od neuspjeha (‘šta će on’) i
sl.
No,
nema druge nego raditi upravo ono čega se Lenjin plašio. On je tvrdio da „mala
proizvodnja rađa kapitalizam i građansku klasu neprekidno, dnevno, iz sata u
sat, spontano i masovno.“ Nužno
je, dakle, razvijati poduzetništvo i ekonomiju iz sata u sat i masovno
udeseterostručenjem broja aktualnih poduzetnika podizati ekonomiju ‘odozdo’ i
stvarati srednju klasu. Kad bi svaka općina svaki dan tijekom srednjoročnog
razdoblja registrirala po jedno mikro poduzeće, BiH bi postigla punu
zaposlenost.
Autorski tekst za BUKU