Svijet se susreće s rastućom nejednakošću. Prema
papiru Svjetske banke Global Income
Inequality by the Numbers: in History and Now-An Overview iz 2012. god,
kojI je pripremio Branko Milanović (i razradio u svojoj studiji Global Inequality objavljenjoj aprila 2016.) vidi se ko je ostvario gubitke a ko
dobitke u raspodjeli globalnog dohotka u razdoblju od pada Berlinskog zida do
pada Lehman Brothers.
Priča
o jednom slonu
Rast te nejednakosti je, prema odnosnom papiru,
otpočeo u UK s Margaret Thatcher a u SAD s Ronaldom Reaganom. Glavnina
povećanja globalnog dohotka u razdoblju od 1998. do 2008. je pripala
„nastajućoj globalnoj srednjoj klasi“, koja obuhvaća trećinu globalne populacije.Unutar nje posebice se ističe podgrupa koja obuhvaća 200 miliona Kineza, 90
miliona Indijaca te oko 30 miliona osoba iz Indonezije, Brazila i Egipta. Što
se tiče najbogatijih 1% globalne populacije, ona je povećalo svoj realni
dohodak u odnosnom razdoblju za više od 60%. To su, smatra većina ekonomista,
najveći dobitnici globalizacije.
Najveći gubitnici globalizacije su, pored 5% najsiromašnijih
stanovnika svijeta čije se realni dohodak nije promijenio, oni koji nisu
ostvarili nikakvo povećanje dohotka. Oni čine gornju srednju klasu svijeta koja
obuhvaća mnoge iz bivših komunističkih zemalja i Latinske Amerike i iz zemalja
s visokim dohotkom, čiji je dohodak stagnirao.
Istraživanje ističe vrlo važnu promjenu u
globalnoj raspodjeli dohotka – „najdublju promjenu ekonomskih pozicija ljudi od
Industrijske revolucije“. U najgrubljim crtama kazano, donja trećina
stanovništva svijeta (uz izuzetak onih doista najsiromašnijih) je značajno
poboljšala svoju poziciju i umakla siromaštvu dok je srednja trećina postala
mnogo bogatija, i njen realni dohodak per capita se povećavao za 3% godišnje u
razdoblju 1998-2008.
Najvažnija promjena se dogodila u gornjoj
četvrtini stanovništva svijeta. Dok su 1% i nešto manjoj mjeri 5% vodećih
ostvarili značajan prirast dohotka, narednih 20% je dobilo vrlo malo ili čak
imalo stagnirajuće dohotke. Upravo je to stvorilo vrlo oštru polarizaciju
unutar najbogatije četvrtine globalne populacije.
Najprije se slika slona – koja na svom vrhu
prikazuje kinesku srednju klasu kao najvećeg dobitnika globalizacije a na dnu,
između leđa i surle, američku srednju klasu kao najvećeg gubitnika
globalizacije, pojavila u Milanovićevom istraživačkom radnom papiru 2012. god. potom
u New York Timesu 2014 i u Milanovićevoj knjizi aprila 2016. te u Economistu u tekstu s naslovom Kako upucati slona koji govori kako
kritičari žele oboriti Milanovićevu argumentaciju. Slika slona je u međuvremenu
prikazana u mnogim medijima i političkim skupovima a Milanovićev izdavač smatra
da je slon nagovijestio nacionalizam, Brexit i dolazak Trumpa na vlast.
Prema istraživanju Laure Tyson i Lenny Mendonca,
ključni razlog razočarenja globalizacijom u zemljama s viskom dohotkom je
jasan. Od 2005. do 2014. god. realni dohodak dvije trećine domaćinstava u 25
zemalja s visokim dohotkom je ostao na istoj razini ili je pao. Neke od tih
zemalja su tek agresivnom fiskalnom politikom (preciznije, porezima i
potporama) uspjele spasiti obitelji od slabljanja njihove ekonomske pozicije.
Nezadovoljstvo građana srednje klase su dobro
prepoznali desni i lijevi populisti u zemljama s visokim dohotkom. I to je,
uveliko se smatra, ono što je dovelo do Brexita i Trumpa. No, pitanje je koliko
je taj populizam, utemeljen na okrivljivanju globalizacije za povećanje
nejedankosti, zapravo utemeljen, a koliko je produkt smjene industrijske
globalizacije digitalnom globalizacijom tek treba da se ustanovi. U svakom
slučaju globalizacija je okrivljena kao krivac za rast nejednakosti na
globalnoj razini i to na štetu zemalja s
visokim dohotkom.
Industrijska
i digitalna globalizacija
Trump je dobio izbore na protutrgovinskoj i
protuimigracijskoj politici. Njegova glasačka baza se sastoji od od bijelih
pripadnika radničke klase koji osjećaju da je globalizacija razorila njihov
ekonomski boljitak i njihovu sigurnost. Njima se Trump obratio s parolom „Amerikanizam,
ne globalizacija“ i time postigao svoj politički uspjeh.
Trumpova administracija, u kojoj će ključne pozicije
zauzimati osobe koje su dosadašnji radni vijek provele u privatnom sektoru, će
vrlo vjerojatno biti orijentirane na kratkoročne ciljeve radi postizanja što
bržih rezultata. Nema sumnje da će postići dobre rezultate u oblasti vanjske
trgovine np. zbog nametanja trgovinskih ograničenja. No, gledano na srednji
rok, ti početni potezi administracije će naći na otvorene ili prikrivene poteze
drugih zemalja. I na srednji rok svi (manje ili više) mogu biti gubitnici.
Trumpovo „America first“ (kao i Brexit u UK) znači
stavljanje nacionalnog u pravi plan spram internacionalnog. To može voditi
protekcionističkim i unilateralističkim politikama koje će ograničiti kretanje
roba, rada i kapitala tj. škoditi industrijskoj globalizaciji i njenim
dobitnicima. No, pri tome treba biti oprezan i prisjetiti se Smoot-Hawley
carine tj. carinskog zakona SAD iz 1930. god. kojim su uvedene carina na
hiljade uvoznih artikala zbog zaštite radna mjesta u SAD, no za rezultat je
imao štetan efekt na radna mjesta u inozemstvu. To je izazvalo lančanu reakciju
osvetničkih politika poznatih po nazivu „osiromaši svog susjeda“. Svjetska
trgovina je pala s 5.3 mlrd dolara 1929. god. na 1.8 mlrd. dolara 1933. dod.
Trump treba imati u vidu da su SAD gubitnici u
industrijskoj globalizaciju (u kojoj se troškovi radne snage smanjuju tako što
proizvodnju u globalnim lancima vrijednosti obavljaju radnici s nižim plaćama),
ali i dobitnici u nastajućoj digitalnoj globalizaciji (u kojoj konkurentnu
prednost imaju oni koji više inoviraju, pa imaju bolju tehnologiju i tako putem
umjetne inteligencije zamjenjuju radnu snagu).
Uvozeći robu iz Kine, Meksika i drugih zemalja sa
niskim i srednjim dohotkom čija proizvodnja iziskuje obilje neizobražene radne snage, smanjuje se tražnja za tom
vrstom radne snage snage u SAD, UK i drugim zemaljama s visokim dohotkom. To ne
bilo toliko strašno za te radnike da nisu u prilici vidjeti kako država reagira
kad su u pitanju oni iz viših dohodnih razreda, primjerice bankari koji spadaju
u onih 1% globalne populacije a koji su dobitnici globalizacije i u čiju obranu
je stala država. Jasno je da su time radnici bili žestoko iziritirani.
Još
ćemo se i jesti
U pojednostavljenim modelima vanjske trgovine
obično se govori o dvije zemlja (pri čemu ona druga predstavlja inozemstvo) i
dva proizvoda (2×2 modelima). U tim modelima BiH sve više postaje primjer za
zemlju koja se specijalizirala za proizvodnju voštanih svijeća. I malo-pomalo
svijet ide naprijed, razvija nove tehnologije, primjerice lampu gaznjaču, pa sijalicu itd.
dok se BiH i dalje „specijalizira“ za svijeće. One sve manje trebaju sve
tehnološki naprednijem svijetu, pa BiH nema više internacionalno utrživih
dobara (tradable goods). Drugim riječima, nema više čime platiti uvoz dobara
koje koristi za osobnu i investicijsku potrošnju. Njenim građanima na kraju
neće preostati ništa drugo nego da pojedu svijeće, jer za njih više nemaju šta
razmijeniti niti su diverzificirali proizvodnju.
BiH nema proizvodnje visokotehnoloških dobara. S
aktualnim proizvodima niskog i srednjeg tehnološkog sadržaja može još jedno
vrijeme sudjelovati u međunarodnoj razmjeni, a i to sve teže. Naime, BiH ne
može konkurirati zemljama niskog i srednjeg dohotka jer ima relativno više
plaće od njih.
Umjesto da bh političari podrže javna ulaganja u istraživanja
i razvoj i u informacijsko-komunikacijsku infrastrukturu, okrenuli su se ulaganjima
u fizičku infrastrukturu preciznije u cestogradnju, od čega se koristi imati
samo međunarodne financijske institucije (primjerice, EBRD) i bh. graditeljska
kamarila interesno povezana s vladajućim strankama. Ceh će platiti porezni
obveznici kako sadašnji kroz akcize, tako i budući kroz otplate dugova.
Ideja o planskoj izgradnji autoputeva se rodila u
Vajmarskoj republici i čak su u njoj dva kraća autoputa bila napravljena.
Kasnije, kad su došli na vlast, nacisti su se protivili toj ideji, a onda su je
predstavili kao osobnu Hitlerovu ideju i otpočelu izgradnju „puteva Adolfa
Hitlera“ kao glavnog sredstava za smanjivanje nezaposlenosti.
Slično Hitleru, bh. političari grade Autobahn
zvan Vc. No, za razliku od Hitlera koji je istodobno inaugurirao politiku da
građani imaju automobil (Volkswagen)
bh. političari se nisu toga sjetili. Dalje, ti autoputevi ne mogu služiti ni za
smanjivanje nezaposlenosti jer to u doba modernih građevinskih strojeva više
nisu radom intezivni projekti. Stoga bh. političari ostaju dužni za odgovore:
za koga grade autoputove (srećom, jako sporo), šta će autoputovi prevoziti i
gdje. I koliki će biti profit od njih i koliko će država ubrati poreznih
prihoda. Ili će ih se možda morati subvencionirati, pored javnih rashoda na
otplatu kredita za njihovu izgradnju? Da su proveli cost-benefit analizu, jasno
bi utvrdili da BiH najviše zaostaje od svih vrsta infrastrukture u onoj
informacijsko-komunikacijskoj. To je ona koja osigurava ostanak mladih u zemlji
i uključenje u digitalnu globalizaciju na principu „uštekaj i piči“. Bez
digitalne revolucije ne može se osigurati proizvodnju visoko tehnoloških
dobara. Niti BiH može postati zemlja viskog dohotka. Koridor Vc vodi među
zemlje niskog dohotka – jedino mjesto gdje može odvesti bh. građane. I još
nešto, kako reče nedavno jedan profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta na
skupu u ANUBiH za projekt hrvatskh autocesta, da „nam dovodi Ličane u Zagreb.“
Autorski tekst prof. Vjekoslava Domljana za BUKU