Zapravo,
postojala su vremena kada se Europska unija činila kao sjajna
inicijativa, naročito na kontinentu koji je prvo opustošen u dva vrela, a
zatim presječen na pola jednim hladnim ratom. Trajni mir između
susjednih država utemeljen na zajedničkom tržištu i ovjeren pravom na
slobodu kretanja za sve, možda je tražio birokratska ograničenja, ali je
takođe funkcionisao i kao polisa osiguranja. Osim toga, nova ideja
Europe imala je ponešto za svakoga. Studenti su kroz Erazmus program
učili nove jezike i sticali prijatelje u stranim zemljama. Radnici su u
inostranstvu mogli naći bolje poslove. Proizvođači su mogli uvoziti i
izvoziti robu bez plaćanja carina i uz pojednostavljenu papirologiju.
Djeca europske elite našla su namještenja u Strazburu i Briselu.
Milijarderi više nisu morali brinuti o snazi domaće valute svoje zemlje
dok su provodili odmore u Korševelu ili Monaku.
To ne znači da je Unija bila bez problema: neriješeni sukob između
nacionalne suverenosti i nadnacionalne birokratije bio je ugrađen u
njene temelje. EU nikada nije uspjela osmisliti jedinstvenu fiskalnu
politiku ili riješiti kako da se nosi sa propastima velikih banaka.
Zaista, bilo je potrebno da se desi finansijska kriza 2008. godine da
jedno od njenih fundamentalnih opterećenja – da suverene zemlje koje
dijele istu valutu ne mogu donositi vlastite odluke o zaduživanju,
pozajmljivanju i trošenju – postane povod za uzbunu. Kada su banke u
dobrim vremenima davale na zajam novac širom kontinenta, ekonomija je
zadovoljno prela. U sumornim godinama koje su došle nakon 2008. činilo
se da se europska politička i ekonomska zajednica neminovno raspada.
Kada su europski čelnici počeli nametati štednju zemljama poput Grčke
kao jedini izlaz iz stečaja – dok su zapadne zemlje imale utisak kako
još uvijek plaćaju najveći dio računa – sloboda kretanja i zajedničko
tržište i valuta više nisu izgledali kao tako dobra opcija.
Grčka nije bila jedina pobunjena zemlja. Nacionalistički političari
diljem kontinenta počeli su govoriti o Europi ne kao o jednom narodu,
već kao o zbrkanoj grupi zemalja koje su povezane nadnacionalnim
pravilima koja samo smetaju. Brexit je stavio tu ideju na referendum:
zašto bismo pomagali tamo nekim Europljanima kad ovde imamo svoje
Britance kojima takođe treba pomoći? I zašto se uopšte gnjaviti s
cijelim tim nadnacionalnim preduzećem? Nisu brexiteri jedini koji su
postavljali ova pitanja. Mnogi na ljevici – od grčke Syrize do
Melenšonove La France insoumisea – također su se počeli osjećati nelagodno s idejom, a posebno sa ekonomskim institucijama Europe.
Kada se za Janisa Varufakisa, bivšeg ministra finansija Grčke koji se
nada da će postati njen sljedeći premijer na izborima 2019. godine,
nakon finansijske krize prvi put zainteresovala međunarodna javnost, on
je bio jedan od onih lijevih političara koji su bili kritični prema
europskim ekonomskim institucijama, iako ne nužno i prema samoj ideji
Europe. Čak i u mladosti, Varufakis je oduvijek bio obuzet idejom
ujedinjene Europe kao načina „uspostavljanja veza koje se ne oslanjaju
na rod, jezik, etničku pripadnost ili zajedničkog neprijatelja, već na
zajedničke vrijednosti i humanističke principe“. Njegov kratkotrajni
angažman u vladi Syrize nikad nije pokolebao ta uvjerenja, ali jeste
oblikovao njegove ideje o tome kako se Europa treba reformisati i
njegova trilogija knjiga o finansijskoj krizi (The global minotaur / Globalni minotaur, And the weak suffer what they must? / Da li slabi moraju da trpe?, Adults in the room / Odrasli u sobi), zajedno s njegovom najnovijom knjigom objavljenom na engleskom, Talking to my daughter about the economy / Razgovori s mojom ćerkom o ekonomiji, unaprijedili su njegovu viziju demokratskog međunarodnog sistema.
Problem s Europom nije politička, već monetarna unija. Što je još
gore, ključne odluke o potrošnji i kreditiranju donose njemački i
francuski tehnokrati, a ne izabrani nacionalni predstavnici koji rade u
interesu svojih birača. Varufakisovi reformski prijedlozi, predstavljeni
u njegovom pan-europskom pokretu, DiEM25 (što znači 25. dan na
latinskom), širokog su dometa i za svaku pohvalu. On se nada da će se
desiti nešto poput Sjedinjenih Europskih Država koje bi nastale iz
postojeće strukture Europske unije – u kojima Europljani dijele prava i
odgovornosti u dobrim i lošim vremenima, uz potporu centralnih banaka
kontinenta, koje bi udružile profit iz svojih različitih ulaganja u
zajedničku depozituru kako bi zaštitili ekonomiju u trenucima krize ili
oskudice. Udio u svakoj inicijalnoj javnoj ponudi preduzetoj unutar EU
takođe bi trebao ići prema univerzalnoj dividendi za sve Europljane;
građanima bi se zajamčio pristojan posao u njihovim domovinama, kako bi
se spriječile migracije iz nužde. Isto tako, primjenjivaće se usklađeni
porez na nasljedstvo, bez obzira na to gdje su ljudi živjeli (ili
umrli).
Umjesto da banke spašavaju njihove države, one bi bile
„europeizirane“ i stavljene pod javnu kontrolu. Centralna europska banka
bila bi korisnija državama članicama koje traže olakšice za dugovanja i
finansijsku pomoć. Konačno, euro će ostati gdje jeste – ali kroz sistem
digitalnih poreskih kredita ili „fiskalnog novca“ koji bi se mogli
koristiti samo kod kuće, pojedine zemlje bi imale određenu slobodu da
donose vlastite odluke o ublažavanju siromaštva i finansiranju javnih
projekata. Sve ovo uz netaknutu slobodu kretanja širom EU.
Moglo bi se raspravljati o specifičnostima Varufakisove politike, ali
njegova osnovna motivacija je jasna: više demokratije, više Europe i
više istinske globalizacije kako bi se dala supstanca europskom
jedinstvu. Varufakis je sažeo duh svog pogleda na svijet u razgovoru s
tadašnjim njemačkim ministrom finansija Vofgangom Šojbleom: „Očigledno
rješenje je globalizacija socijalne pomoći i radničkih plata, a ne
globalizacija nestabilnog radničkog siromaštva“.
***
Varufakisova ozbiljna politička karijera počela je godinu dana
ranije, kada je Aleksis Cipras, Syrizin kandidat na zakazanim
nacionalnim izborima, zamolio Varufakisa da bude njegov ministar
finansija ukoliko njegova na brzinu sklepana lijeva stranka pobijedi na
izborima. Varufakis je sredinom 2000-ih kratko savjetovao
socijaldemokratsku administraciju Papandreua (koju će kasnije javno
prezreti), ali Ciprasova ponuda bila je Varufakisova prva prilika za
formalan ulazak u grčku politiku. Do tada je bio poznat po svom
akademskom radu. Školovani ekonomista s visokim zvanjima u teorijama
igara, Varufakis je svojevremeno bio izabran za čelnika sindikata crnih
studenata kao redovni student Sveučilišta Essex u Engleskoj: tvrdio je
kako je „crno stanje duha“ i da je on kao Grk u kontekstu dominantne
sjeverne Europe više nego podoban za tu ulogu. Završavajući svoj
doktorat u Essexu 1987. godine, Varufakis je tokom sljedećih 20 godina
prelazio s jedne akademske funkcije na drugu podučavajući u Velikoj
Britaniji, Australiji i SAD-u, prije povratka u Grčku gdje je vodio
doktorantski program iz ekonomije na Univerzitetu u Atini.
U godinama koje su uslijedile nakon 2008. godine, Varufakis je na
svom blogu počeo pisati o krahu berze na jednostavnom i osvježavajućem
engleskom jeziku. Kad su mu se obratili sa zahtjevom da prihvati
poziciju ministra finansija krajem 2014. godine, odlučio se da se prvo
kandiduje za parlament prije nego što bude službeno imenovan, jer je
želio podršku grčkih građana. I dobio ju je: osvojio je više glasova
nego bilo koji drugi kandidat. Do tada je već bio poznat kao otvoren
marksistički ikonoklast, a njegov ulazak na međunarodnu scenu nije mogao
biti efektniji. Protagonisti europske priče o zaduženosti pojavljivali
su se isključivo u sivim odijelima, tako da je pojava Varufakisa – nosio
je kožne jakne i vozio motocikl – popunila značajnu dramsku prazninu.
Pravi posao započeo je dva dana nakon njegova izbora. Kao Syrizin
ministar finansija, morao je u ime svoje zemlje pregovarati o ugovorima o
smanjenju duga kojima je teško bilo ući u trag. U to je vrijeme
Europska centralna banka ponudila refinansiranje grčkog duga pod jako
teškim uslovima; ostatak Europe bio je čvrsto riješen da kazni njegovu
zemlju zbog njenih prijašnjih fiskalnih prestupa, od kojih su neki bili
realni (poput sklonosti grčkih građana da ne plaćaju poreze), dok su
drugi bili proizvod olako datih kredita zemljama s velikim deficitima od
strane velikih banaka, bez plana B na kontinentalnom nivou kako da
kontrolišu njihov kasniji slom.
Varufakis nije bio u ljubavi s povjeriocima svoje zemlje, ali je
vidio da EU više mari za pravila međunarodnih banaka nego za dobrobit
grčkih građana. Također je bio praktičan i voljan svojim umjerenim
zahtjevima „umiriti“ EU i dokazati da je pogrešno grčke građane smatrati
nedisciplinovanima i lijenima. Tako je okupio međunarodni tim
pristalica, uključujući između ostalih i američke ekonomiste Džefrija
Saksa i Džejmsa Galbrajta, bivšeg sekretara trezora Larija Samersa
(poznatog po nadimku Princ tame) i Tomasa Majera iz Deutsche Banke,
zajedno s nekim finansijerima iz Lazarda, firme koja se bavila
savjetovanjem i upravljanjem imovinom, da bi pokazao Briselu da je
spreman pregovarati pod njihovim uslovima.
U tom momentu pokazao se nedostatak njegovog političkog iskustva.
Tokom pet mjeseci koji su uslijedili njegovi susreti s predstavnicima EU
odašiljali su depresivnu sliku: sangvinični Varufakis će ući u
pregovore s mandatom grčkih građana da odbije one mjere štednje koje bi
uzrokovale krizu kod kuće. Sastanci bi započinjali sa naizgled
simpatičnim europskim ministrima koji bi u privatnim razgovorima s njim
odavali utisak da su na njegovoj strani. Provodili bi u razgovorima
cijelu noć, da bi se on pojavio s genijalnim finansijskim planom koji bi
zadovoljio i najistaknutije zagovornike mjera štednje, iskreno
vjerujući da će to izroditi nekim rješenjem. Potom bi ga osvijestilo
otkriće da mu je u međuvremenu zabijen nož u leđa.
Izdaje u Briselu dolazile su sa svih strana: od socijalista,
konzervativaca, prijatelja, neprijatelja. Varufakis je primijetio
„užasnu nepovezanost između razumijevanja na koje je nailazio kod nekih
ministara u razgovorima iza zatvorenih vrata i besmislenosti njihovih
izjava kasnije… kada bi se uključile televizijske kamere“, piše on u
knjizi Da li slabi moraju da trpe. Jedina osoba koja je bila
iskrena s njim bio je Šojble, koga Varufakis u više navrata karakteriše
kao neduhovitog osobenjaka (čini se da je ovo dolazilo dijelom i iz
frustracije što nije uspijevao da ga šarmira). Za mnoge europske
čelnike, navodi Varufakis, mjere štednje postale su „moralna igra u
službi legitimisanja ciničnog transfera bogatstva u kriznim vremenima od
onih koji imaju ka onima koji nemaju, u kojoj su dužnici grešnici koji
moraju biti natjerani da plate za svoje nedjela.“
Na kraju, čak je i Syriza izdala Varufakisa. Prije nego što je bio
formalno imenovan, svojoj je stranci dao do znanja da, kako bi ostvarili
najbolji sporazum u vezi s dugovanjima, moraju biti spremni na davanje
koncesija: privatizaciju određenih industrija, prenos dionica grčkih
banaka u EU, pokretanje domaćeg fonda za razvoj i stvaranje državne
„loše banke“ koja bi radila na razrješavanju problema sa tzv. toksičnim
kreditima, tako da pojedinci i male firme ne moraju snositi troškove za
bankarske indiskrecije. Ali on je takođe insistirao da stranka mora
obećati da neće „blefirati Trojku“ (Europsku komisiju, Europsku
centralnu banku i Međunarodni monetarni fond). Ako Syriza ima ozbiljne
namjere u vezi s ostankom Grčke u EU, tada se ona mora saglasiti da ako
joj ponude još jedno spašavanje u paketu sa mjerama štednje – to odbije,
čak i ako bi posljedica bila grexit: izlazak Grčke iz EU. I tako, svi
su se s time složili – barem u teoriji. Ali kada je Syriza osvojila
izbore i kad je taj scenario prestao biti samo hipotetičan, mnogi unutar
stranke bili su pod pritiskom da prihvate program EU.
Do sredine ljeta postalo je jasno da je Varufakis izgubio podršku ne
samo u Briselu već i u Atini. Zemlja je ostala bez novca, tržište je još
uvijek bilo nestabilno, a prijetnja od bijega kapitala iz zemlje
nadvila se nad Grčkom. Syriza je raspisala referendum o tome da li da
prihvati novi tegobni dogovor o dugu. Grčki građani glasali su protiv
potvrđujući Varufakisov stav. Međutim, Aleksis Cipras je objavio da se
odlučio za njemački dnevni red, to jest da stranka napusti Varufakisa.
Na svom blogu Varufakis prihvata Sirizin zahtijev da se povuče,
dodajući: „S ponosom ću prihvatiti ponižavanje kreditora.“
***
Nema sumnje da je Varufakis bio uznemiren događajima iz 2015. godine.
Izlaz koji su Cipras i Syriza prihvatili donio je još veće zaduženje i
probleme s mjerama štednje; Grčka će po svoj prilici isplaćivati svoje
povjerioce kroz buduće dekade. Ovo je bio udarac u pleksus. Dok
Varufakis predstavlja viziju urbanog kosmopolite (proveo je godine u
inostranstvu kako bi izbjegao regrutaciju), on se ipak veoma osjeća
Grkom. Njegova predanost javnoj službi lako pobija neslavnu izjavu
britanske premijerke Tereze Mej da „ako smatrate da ste građanin svijeta
vi ste građanin ničega“; Varufakis je htio da vidi Grčku koja bi
izbjegla sudbinu koju joj je Trojka namijenila i da pruži primjer
strankama koje su se suprotstavljale mjerama štednje širom kontinenta.
Njegova stranka dodala je so na ranu okrivljujući ga za neuspjeh u
Briselu. Neki su čak okačili cijenu na ovaj neuspjeh, tvrdeći kako bi on
lično koštao Grčku milijarde eura.
Varufakisova ostavka ipak mu je na neki način pomogla: imao je javnu
funkciju, ali se nikada nije prodao. Budući da se uvijek predstavljao
kao mangup, to nije mnogo štetilo njegovom imidžu. Dok su ga političari i
elite osporavali, on je u knjizi Odrasli u sobi objašnjavao:
„Taksisti, gospoda u dobrim odijelima, stare žene, đaci, policajci,
konzervativni porodični ljudi, nacionalisti i ultralijeve bundžije –
cijelo društvo čiji je osjećaj ponosa i dostojanstva bio povrijeđen…
zaustavljali bi me na ulici da mi se nakratko zahvale… To je izvor mog
ličnog ponosa i radosti za mene, to da navijači Trojke unutar Grčke
koriste svaku moguću priliku da me potkopavaju. Njihovi napadi za mene
su znak časti koja mi je dodijeljena, jer sam se usudio reći NE
zahtjevima eurogrupe.“
Od odlaska s funkcije, Varufakis je koristio svoje izrazite talente
pisca, ekonomiste i svoj ugled da bi demistifikovao složene finansijske
koncepte osmišljene da nas zbune. Nastupao je u televizijskim emisijama,
u trač rubrikama, čak i na podkastu Rasela Brenda kako bi dalje
promovisao svoju misiju. „Uvijek sam vjerovao da ako niste u mogućnosti
objasniti ekonomiju jezikom koji mladi ljudi razumiju, onda jednostavno
rečeno ni sami nemate pojma“, piše u Razgovorima s mojom ćerkom o ekonomiji,
njegovoj skici istorije modernog kapitalizma. „Obezbijediti svakome
pravo da razgovara autoritativno o ekonomiji preduslov je za kvalitetno
društvo i preduslov za autentičnu demokratiju“. Ako je ovo bio njegov
cilj, Varufakis ga je više nego postigao. Kroz ovu knjigu i njegove tri
ranije, on jasno i strpljivo pomaže čitateljima da shvate koliko moći
globalne korporativne finansije – i nadnacionalne institucije koje im
služe – imaju nad našim životima.
Ovo ne znači da je istina da su njegove knjige zgodno štivo za plažu (mada sam Odrasle u sobi
pročitala baš na plaži). Teme koje nova knjiga pokriva kreću se od
euroobveznica do Bretton Woodsa i nazad do Europske centralne banke; one
su zamršene i često dosadne, čak i kada ih autor zasoli tračevima i
referencama na grčke drame (njegovi sagovornici, napominje on, likovi su
došli ravno iz Sofoklovih ili Šekspirovih drama: „ni dobri ni loši…
upravljani neželjenim posljedicama svojih koncepata o onome što bi
trebali da čine“). Ipak, Varufakis strpljivo daje dijagnozu problema sa
sistemom, a potom predlaže mnoga sjajna rješenja. On postavlja
predloženo rješenje za dužničku krizu svoje zemlje – inovativnu razmjenu
duga koji veže to koliko bi novca Grčka trebala vraćati i po kom kursu
za stopu BDP-a i stopu rasta – tako jasno i uvjerljivo da mu se teško
suprotstaviti (osim ako niste eurokrata). Zašto se otplata duga ne bi
povezala s ekonomskim oporavkom? To je savršeno logično rješenje.
Kada je izgledalo da bi Grčkoj mogla biti uskraćena sredstva iz
fondova ako se ne složi sa zahtjevima eurogrupe, Varufakis je razvio
paralelni ekonomski sistem „fiskalnog novca“ koji bi Grčkoj omogućio
plaćanje roba i usluga koristeći buduće poreske olakšice umjesto
gotovine, i tako omogućio da se ekonomija održi. Kasnije je čak priznao
da je uz pomoć softveraša prijatelja iz djetinjstva smislio šašav
rezervni plan za nepredviđene slučajeve, koji je uključivao hakovanje u
grčki poreski sistem i dodjeljivanje rezervnih računa svakom poreskom
dosjeu. Fiskalna politika nikada nije zvučala tako jednostavno – ali
kako je Varufakis shvatio, dobra ekonomija ne čini dobru politiku.
Još jedna lekcija koju je Varufakis naučio tokom svog vremena u
Briselu bila je da se gotovo sva europska ekonomska pitanja mogu svesti
na političku ravan i obrnuto. Ono što ne uspijeva zadržati Europu – ni
ideju ni kontinent – zajedno je da EU nije evoluirala u jedinstvenu
političku instituciju, već je umjesto toga postala nešto poput grupe
suverena – sparing partnera. Vraćajući se na prapočetke EU, Varufakis
tvrdi da je njena nefleksibilnost urođena: od osnivanja
ekonomsko-interesne zajednice kartela proizvođača čelika i uglja do
sadašnjeg „megabirokratskog“ statusa „svrha EU je da služi kartelima
velikih biznisa koji žele zajednička pravila i industrijske standarde u
savršenoj slobodi od uticaja od bilo kog parlamenta koji ima istinsku
moć nad njenim djelovanjem“. Jedinstveno tržište, „predstavništva za
predstavništva predstavništava“, poslovi „savjetovanja savjetničkih
savjetnika“ – sve ovo je takođe kreirano za dobrobit elita.
Najpodmuklije od svega, piše on, je da su institucije EU „bile
dizajnirane još u 50-im i 60-im kako bi politika ostala van njih. A
pošto ništa nije toliko politično ili toliko toksično kao pokušaj
depolitizacije političkog procesa, rezultat toga bile su institucije
koje se ne podudaraju s konceptom i praksom demokratije“. Uz njegovu
predanost internacionalizmu, ideja da su sve odluke oko novca političke
pojavljuje se kao prvi princip Varufakisove misli. Danas, njegov projekt
nastoji kombinovati ta dva principa u koherentnu lijevu platformu.
***
Možete izuzeti novac iz politike, ali ne možete izuzeti politiku iz novca, objašnjava Varufakis u Razgovorima s mojom ćerkom o ekonomiji.
Ovako se radi u svakoj državi, ali što je još važnije, to je takođe
slučaj i u odnosima između država. „Nema ničeg pogrešnog u ideji
jedinstvenog tržišta od Atlantika do Ukrajine i od Šetlanda do Krita“,
piše on. „Granice su strašni ožiljci na planeti, a što ih se prije
oslobodimo, to bolje, kao što potvrđuje nedavna kriza sa sirijskim
izbjeglicama“. I nema ničeg lošeg u jedinstvenoj valuti: „Ono što nije u
redu je sistem institucija koji trenutno reguliše i upravlja
jedinstvenim europskim tržištem i jedinstvenom valutom; jer oni ne mogu
postojati bez funkcionalne demokratije koja bi stabilizovala ovlasti
koje iz njih proističu… Iako je neometano kretanje roba, novca i onih
koji novcem raspolažu uvijek bilo sveta krava globaliziranih finansija…
ekvivalentna sloboda kretanja za ljude oduvijek je bila strogo
ograničena. Nije čudo, dakle, da rasizam raste proporcionalno s
ekonomskim krizama naših slobodnih trgovinskih zona.“
Međutim, postoji još jedan nedovoljno ozbiljno shvaćen izazov za
popravak Europe koji Varufakis čini se razumijeva intuitivno:
institucije koje upravljaju Europom nisu samo manjkave, nego su i
dosadne. Varufakisovo gunđanje moglo bi se drugim riječima iskazati
ovako: Europa je institucija kojom upravljaju dosadnjakovići, koji
kreiraju dosadna pravila o dosadnim stvarima i predlažu nečuvene stvari –
poput mjere štednje koje, prije svega, zvuče jako dosadno. Ovako više
ne ide. Politika i ekonomija moraju ponovno postati zanimljivi. Ulozi su
jednostavno previsoki. Na završetku knjige Da li slabi moraju da trpe,
Varufakis predstavlja ono što je danas postalo središnje pitanje
njegovog političkog projekta: „Možemo li iskombinovati duboku kritiku
Europske unije uz uvažavanje ogromnih troškova do kojih bi njena
fragmentacija dovela?“
To je pitanje na koje bi trebalo odgovoriti novi Varufakisov europski politički pokret, DiEM25.
To je takođe motivisalo njegovu kandidaturu 2019. godine u Grčkoj s
novom strankom MeRA25, strankom „odgovorne neposlušnosti“. DiEM25 se
temelji na ideji drugačije Europe – demokratskije i usmjerene na
zajedničko dijeljenje dobra i zla i ujedinjene „protiv dominantne
oligarhije – bez granica, ali i protiv nacionalističkog parohizma“.
Varufakis i njegovi sljedbenici u početku su mislili da bi mogli postići
ove ciljeve nadograđivanjem nacionalnih stranaka s „transnacionalnim
listama“ kako bi se borili za mjesta u Europskom parlamentu. Ova mjesta,
nadali su se, zamijenila bi ona koja su napuštena odlaskom Britanije
nakon brexita; time bi obeshrabrili nacionalizam na proceduralnom nivou,
ostavljajući prostor političkim strankama da privuku pristalice među
svim građanima EU, a ne samo među onima u svojim zemljama. EP je u
februaru glasao protiv transnacionalnih lista; DiEM25, registrovan kao
međunarodna organizacija prema pravu EU, još uvijek planira da se
organizuje izvan granica Grčke i da sarađuje s političarima u drugim
zemljama, kako bi dali veće šanse svojim idejama na izborima.
U tu svrhu, DiEM25 predložio je platformu za politiku koju bi lokalni političari mogli prihvatiti: europski New deal
koji se vrti oko ekološki čiste energije, više reformi dugovanja,
dijeljenja dobiti i drugih progresivnih ideja. U ovoj ranoj fazi njihova
misija, iako ambiciozna i jasno artikulisana, počiva više na velikim
idejama nego na djelotvornim politikama; žargonom opterećena
organizacijska struktura pokreta, sa svojim „koordinacionim kolektivom“,
„savjetodavnim panelom“, „vijećem za ovjere“ i tako dalje, pomalo
podsjeća na studentsku trockističku grupu (ili još gore, na samu EU).
Teško je zamisliti da ovaj europski New deal poprimi čvršće
obrise, osim ako njegove pristaše ne osvoje vlast u velikoj mjeri, ali
ipak im nešto treba priznati. Slično kao sa svojim memoarima i
kolumnama, Varufakis pomjera Overtonov prozor
ulijevo – i s obzirom na inspirativne razgovore u vezi sa univerzalnim
osnovnim dohotkom, garantovanim radnim mjestima, pa čak i kriptovalutama
(koje Varufakis karakteriše kao krajnju glupost), čini se da je za sve
ovo došlo pravo vrijeme.
Varufakisova nacionalna stranka MeRA25
se pozicionira da osvoji ovakvu vrstu moći, ili barem mjesto za
pregovaračkim stolom. Na isti način, ona se temelji na ekonomskom
oporavku i olakšicama duga – za početak u nacionalizaciji banaka od
prvog dana, kako bi se vratio grčki dug. To je naravno pitanje od
političkog, ekonomskog i ličnog značaja za njenog lidera: „Noću sanjam
dugove“, kaže
Varufakis za Guardian. „To vam je kao da ste ratni zarobljenik. Morate
pokušati da pobjegnete. Naša zemlja je u dužničkom zatvoru“. MeRA25 se
ne ustručava da iskušenja s kojima se Europa suočava postavi u klasne
okvire. „Žestok klasni rat vreba iz zloglasnih reformi koje provodi
navodno radikalna lijeva vlada Syrize“, piše Varufakis na svojoj
internetskoj stranici podsjećajući birače i čitatelje da su dugotrajne
negativne posljedice mjera štednje na penzije, zapošljavanje i javnu
imovinu dizajnirane za dobrobit grčkih povjerilaca, a ne njenih građana.
Ako bude izabrana, MeRA25 želi da Grčka zauzme poziciju kojom će
isforsirati promjene, svim sredstvima. A Varufakis je očigledan – ili
bolje reći, jedini čovjek za takav posao. Neopterećen obavezom da
provodi tuđe planove (ili osjećajem pristojnosti), on može primeniti
svoje znanje o teorijama igara i iskustvo saradnje s europskim
establištmentom da se vrati spreman da provede prijetnje na koje se
Syriza nikada nije usudila. To bi uključivalo donošenje demokratski
izabranog domaćeg programa, čak i protiv želja eurogrupe; zaustavljanje
otplata MMF-u, Europskoj centralnoj banci i ostalim tijelima koja su
uspostavljena za spašavanje bolesnih država; okrenuvši se Varufakisovom
alternativnom bankovnom prijedlogu ukoliko zemlja ostane bez novca; i
prihvaćajući mogućnost izbacivanja iz EU. MeRA25 nas podsjeća da nakon
10 godina krize i decenije lošeg rukovodstva Grčka nema šta da izgubi. U
ovome je Varufakis pronašao neku vrstu slobode.
***
Budući da i DiEM25 i MeRA25 nisu samo stranke nove europske
demokratije, nego su i stranke Janisa Varufakisa, one ne oskudijevaju u
radikalnoj eleganciji. Naomi Klajn, Saskia Sasen i Ričard Senet su dio
savjetodavnog odbora DiEM25-a. Brajan Ino, takođe pristalica, komponovao
je za europski pokret himnu pod nazivom „Stohastička povorka“. U
matematici se „stohastičkim“ označava skup elemenata slučajne
distribucije. To bi moglo objasniti Varufakisov pomalo čudan izbor
prijatelja: Džulijan Asanž, koga uporno javno brani, na bazi toga što je
ovaj progonjen ne zbog seksualnih zlodjela, već zbog svoje radikalne
transparentnosti; lingvist Noam Čomski; redatelj Ken Louč; i bivši
predsjednik Ekvadora Rafael Korea.
Ovdje nije potrebna Kembridž analitika da bi se shvatilo da ovaj skup
slavnih vjerovatno neće privući nekoga ko već nije obožavatelj Brajana
Inoa i ko već kraj uzglavlja nema primjerak knjige No logo / Bez logoa
Naomi Klajn. I pored toga, Varufakis kaže da mu je cilj da sa novom
MeRA25 strankom u Grčkoj privuče milion birača koji ne izlaze na izbore
zato što su suviše radikalni. Varufakis je takođe naglasio kako želi
stvoriti saveze s centrističkim „reakcionarnim snagama“ – čak i onima
koje su zavedene desničarskim idejama – kako bi stabilizovao Europu.
Varufakisov zahtjev za podrškom s desne strane takođe se osjeća i u
njegovom pisanju. On nalazi veliko zadovoljstvo u citiranju komentara
Margaret Tačer o tome kako je europska monetarna unija ustanovljena na
nedemokratskim principima. On uživa u tome da svojim čitateljima
priređuje politička iznenađenja, ističući kako je njegovo „prijateljstvo
s čistokrvnim torijevcem i euroskeptikom Lordom Lamontom, kancelarom
koji je obezbijedio britansko napuštanje europskog monetarnog sistema… u
suprotnosti sa mojim imidžom ludog lijevog ekstremiste“. On ne štedi
kritike za bledunjave ljevičare u Briselu – ili u Grčkoj. Uostalom, on
na izbore izlazi protiv svoje bivše stranke.
Varufakis se, drugim riječima, obraća svima onima za koje biste
očekivali da im se obrati – dok u isto vrijeme podsvjesno odašilje sliku
sebe kao „ekstremnog ljevičara“ kojeg bi čak i torijevci mogli
podržati. Njegova je vizije sinkretička: radikalizam ukorijenjen u
institucijama, ili možda neka vrsta makronovskog marksizma. To je
adekvatan pristup za politički trenutak u kojem likovi poput Stivena
Pinkera propovijedaju
jevanđelje „razuma, nauke, humanizma i napretka“. I u skladu je s
Varufakisovim akademskim obrazovanjem u teorijama igara i njegovom
opsjednutošću materijalističkim iščitavanjem istorije. U predgovoru za Razgovore s mojom ćerkom o ekonomiji, on napominje da je na njega veliki uticaj imala knjiga Džereda Dajmonda Guns, germs, and steel / Oružje, bakterije i čelik
(koja je podigla mnogo prašine zbog svog eurocentričnog stajališta).
Njegova je atraktivnost za centriste koji su se pokajali – one koji žele
zadržati svoju slobodu kretanja u Europi, koji su generalno progresivni
u socijalnim pitanjima, a voljeli bi vidjeti odlazak desnice sa
političke scene – čini se po prvi put prilično održiva. Ipak, da bi
uspjeli, on kao ljevičarski kandidat i DiEM25 kao organizacija,
Varufakis i njegov pokret moraće pronaći saveznike u krovnim
organizacijama poput Partije europske ljevice koja je prisustvovala
DiEM25-ovom pokretanju transnacionalnih listi, ne kao učesnica već u
svojstvu posmatrača. Vjerojatno će se morati nositi i sa euroskepticima u
svojim redovima, na ljevici.
Varufakis je pred sebe postavio zadaću. Iako se opisuje kao ljevičar,
internacionalista i „neobuzdani marksista“, njegova se politika ne može
strpati u jedan koš. To ga čini zanimljivijim, u intelektualnom smislu,
od Džeremija Korbina ili Bernija Sandersa. Takođe ga čini teže
svarljivim političarem. Ovo je čovjek koji je vodio crnački studentski
sindikat u svojim univerzitetskim danima, a sada se redovno susreće s
bankarima i konzervativcima; čovjek čiju suprugu smatraju inspiracijom
Pulpove pjesme Obični ljudi,
a čije ideje o provođenju vremena sa stvarnim ljudima izgledaju
prilično bajato, ali i čovjek koji bi bez razmišljanja nacionalizovao
banke, ako mu se za to ukaže prilika. Dok juri na svom motociklu, on
odaje sliku najgore vrste šampanjskog socijaliste.
Pa ipak, on budi samopouzdanje: ako iko zna kako da stavi pečenje na
svaki tanjir i bocu pjenušavca na svaki sto, to je Janis Varufakis.
Atossa Araxia Abrahamian, The Nation, 03.05.2018.
Preveo Vladan Kosorić