U okviru radio-programa prije neki dan je emitovana vijest da je turska kompanija u Bugarskoj otvorila treće ili četvrto postrojenje za proizvodnju automobilskih stakala, što je investicija koja će osigurati dugoročno zaposlenje za stotinu i pedeset radnika.
Hura! za Bugarsku, veliko buuu za Bosnu i Hercegovinu.
Potonja je država, naime, očigledno izgubljena za bilo kakvu dugoročno korisnu investiciju. Investicije kojima se hvale domaći vlastodršci mahom se odnose na gradnju tržnih centara, objekata od značaja za kulturu, te vjerskih objekata, pa se tako uspješno afirmišemo kao društvo koje se posvetilo nadgradnji, a da ni u jednom trenutku nije osiguralo održivu bazu. Napisano rječnikom prosta svijeta, postali smo i ostajemo država koja svoju budućnost uporno zasniva na – kulama u zraku.
Kažu dežurni bedemi vlastodržaca: i tržni centri su investicija. Jesu, to nije nimalo sporno; tržni centri su investicija koja daje kratkotrajni podstrek nekoj od privilegiranih građevinskih firmi. Onaj ko prebiva u Zenici, svjestan je da se radi o Almy d.o.o., nazive ostalih firmi u drugim krajevima lijepe naše prepuštam lokalnoj svijesti i saznanjima.
Ne samo građevinskim firmama, urlaju u pozadini dežurni zaštitnici državničkih raspikuća, tržni centri osiguravaju radna mjesta trgovcima, komercijalistima, radnicima na održavanju čistoće, ekonomistima i pravnicima u poslovnicama osiguravajućih društava i banaka, uopće mnogima.
Kome tržni centri osiguravaju radna mjesta, najbolje znaju uposlenici pravnih lica smještenih ili, bolje, nekoć smještenih u tržnom centru „Džananović“ u Zenici. U središtu grada, iz malverzacijskog kaosa izronila je trgovačka Mekka koja se od strane lokalnih vlasti nametala kao ultimativno rješenje problema nezaposlenog zeničkog življa. Ispočetka, nazivi i brojnost trgovina koje su u njemu bile smještene zvučali su primamljivo i opipljivo, slutili su na to da Evropa pomalo prilazi Zenici, i da velelepnost građevine ispunjene mnogim sadržajima privlačnim šopingholičarima najavljuje novo doba za grad koji je nekad vrio i bujao.
Već nekoliko mjeseci poslije, tržni centar je splasnuo, zajedno sa famom i mesijanskim najavama koje su pratile njegovo otvaranje. Kafane su i dalje radile punom parom, radnje su zjapile prazne, i rijetki su njima prolazili, a ko je i prolazio, zadržavao se kratko, bacao pogled na cijene, uzdisao i brže-bolje bježao u okrilje ugostiteljskog objekta koji je nudio sat ili dva odmora za sitnu paru. Vikendima bi mjesto živnulo, i nekoliko dana oko prvog u mjesecu činilo se kao da će doći do novog procvata. Nažalost, kupovna nemoć građana nije mogla održavati nekoliko trgovina tehničkom robom, roditelji ni uz najbolju volju nisu djeci mogli priuštiti originalne igračke iz ponude Turbo Limacha, i desetine radnih mjesta u koje su se izabrani lokalni moćnici zaklinjali naprosto su isparile. Radnje su se zatvarale jedna za drugom, poslovi se topili, sve češće i češće su se mogli vidjeti natpisi „totalna rasprodaja“, koja je obično mirisala na skoru zjapeću prazninu na mjestu gdje je takoreći do maloprije postojala trgovina. Pompezni natpisi i napredni sadržaji polako su bivali ili bivaju zamijenjeni trgovinama koje nude jeftinu tekstilnu i drugu robu, pristupačnu zeničkom džepu koji, tek odvojen od prijateljskog zagrljaja pijace i pijačnih švercera, još nije dorastao evropskim standardima.
Ovaj scenario je još tužniji kada se neposredno prati, ali je scenario koji se može vidjeti u mnogim drugim naseljenim mjestima u kojima su pojedinci kupovali glasove uvjeravanjem o privlačenju stranih investitora.
Kulturni objekti, vjerski objekti, tržni centri ne pripadaju ovom vremenu i ovom stadiju razvoja Bosne i Hercegovine.
Mi si to ne možemo priuštiti.
Sposobnost vlasti da to shvati ravna je njihovoj sposobnosti da konačno utvrde i pogode položaje za sopstveni pljačkaški pohod; vlast je u ovoj državi bajata, a već mjesecima nema naznaka da će uskoro stići svježa i poletna.
Kratkoročne investicije su jedino čime se bajata vlast može podičiti.
Friški, svježe obrijani i odjeveni zastupnici morat će se dobrano potruditi da zasluže glasove na sljedećim izborima.
Recept će biti jednostavan, i sadržan u jednoj jedinoj riječi: proizvodnja.
To nije lako. Sistem vlasti u Bosni i Hercegovini, ustrojen višeslojno, odbija investitore. Zakonska i podzakonska regulativa, razapeta između države, entiteta, kantona i lokalne samouprave, ne miriše na dobro posjedniku novca koji namjerava ustrojiti proizvodne kapacitete na ovom politički nesigurnom području. Svaki iole priseban tajkun zapitat će se s kim uopće treba pregovarati o investicijama, čija će se ćud promijeniti i hoće li možda država, ili možda entitet, ili možda kanton nekim aktom promijeniti temelj na kojem će on, budući i eventualni poslodavac, zasnivati svoje planove, svoje projekcije i svoje namjere.
Da, mi smo prostor jeftine radne snage, i to je privlačno investitorima. Ne, mi nismo prostor koji pobuđuje uvjerenje u dugoročnu ekonomsku stabilnost i sigurnost, ili pak jednostavnost ulaganja. To je teret koji će počivati na friško oformljenoj vlasti. Proizvodnja, proizvodnja, proizvodnja, to je riječ koju treba ponavljati, na kojoj treba inzistirati, i koju valja pretvoriti u djelo. To je riječ koja će značiti radna mjesta, koja će značiti da se ka Bosni i Hercegovini trebaju okretati pogledi stranih ulagača koji će za naše prilike osigurati fantastične plate, stabilnost radnih mjesta, i proizvodnju kako automobilskih stakala, tako i mnogih drugih artikala koje smo i više nego sposobni proizvesti, a za svoje će prilike tako osigurati goleme uštede.
Dosta je gradnje crkava, dosta je gradnje džamija; vrijeme je da se konačno poklonimo zlatnom teletu, i započnemo uistinu slijediti kapitalizam bez kojeg danas nema opstanka savremenoj državi i savremenom radniku.
To ne znači robovati. To znači znati svoju vrijednost kao radnika, uložiti ju i po zasluzi primiti platu.
Istina je da će to tražiti stanovito navikavanje, i stalnu borbu sa našom domaćom potrebom za većim učinkom sa manje rada.
Ipak, prevladat će se to.
Prevladali smo i gore.