Anita Underlin je direktor Evropske zone Međunarodne federacije Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca
Gospođo Underlin, u vašoj studiji se kaže: “Dok drugi kontinenti uspješno smanjuju siromaštvo, Evropa svoje povećava“. Takođe kažete da će dugoročne konsekvence mjera štednje ostati i nakon oporavka privrede. Koje su to konsekvence?
Anita Underlin: „Prije svega vidimo da siromašni postaju još siromašniji. Susrećemo se sa „novim siromasima“ koji se do sada nikada u svom životu nisu obratili Crvenom krstu i zatražili pomoć. Unutar „novih siromaha“ nas posebno brine sve veći broj mladih koji su bez posla. U nekim evropskim zemljama je i do 60 odsto mladih bez posla. Takođe smo zabrinuti i za dugoročne posljedice u oblasti zdravstva i socijalne zaštite. Studija je pokazala da se zemlje, koje u svojim budžetima u vrijeme krize nisu smanjivale izdatke za ova dva sektora, brže oporavljaju od krize. Brine nas što vlade za ove dve oblasti planiraju sve manje novca. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) nam je takođe pokazala da se paralelno sa vrhuncom krize povećao i broj samoubistava. Dugoročan efekat koji kriza ima na porodicu i djecu je takođe zabrinjavajući“.
Kažete da je najlošiji efekat, uz direktne probleme, kao što je broj ljudi koji se Crvenom krstu obraća za pomoć, velika nesigurnost u tradicionalnoj srednjoj klasi.
“U pojedinim zemljama se smanjuje srednja klasa. Srbija je na primjer u dobrim vremenima uspjela da izgradi srednju klasu. Danas se taj sloj stanovništva smanjuje. Neki su čak i ispod granice siromaštva. Mađarska je takođe dosta pogođena krizom. Prema rezultatima istraživanja, dokazano je da 80 odsto srednje klase mjesečno troši svu svoju zaradu. To znači da ne mogu da štede kako bi kupili nov frižider, ako se stari pokvari, ili djetetu platili ekskurziju. Primjetan je rast troškova života, ali ljudi jednostavno više ne mogu da pokriju troškove novcem koji im je na raspolaganju.
Mnoge iznenađuje to, kako je navedeno u vašoj studiji, da ozbiljne posljedice krize ne osjećaju samo krizne zemlje na jugu Evrope i Irska. Navodno su i uspješne evropske zemlje, kao što je Njemačka, pogođene krizom.
„Ozbiljnije je nego što mislimo. U Njemačkoj se promijenila kompletna društvena struktura. Većina novih radnih mjesta u Njemačkoj je na ograničeno vreme. To znači da radnici imaju ograničene ugovore. Takođe od Crvenog krsta u Njemačkoj znamo da ljudi, koji se tamo obraćaju crvenom krstu, imaju mjesečna primanja. Međutim, ta primanja nisu dovoljna da plate mjesečne troškove, poput struje ili osnovnih životnih namirnica. Zato se da bi nekako prebrodili mjesec obraćaju za pomoć Crvenom krstu“.
Povećanje lične nesigurnosti i smanjenje životnog standarda u Evropi mogli bi da dovedu do socijalnih nemira i povećanja ekstremizma. Kada je po vašem mišljenju dostignuta tačka kada se može reći – više nema povratka?
„Imamo dvije kategorije ljudi. Jedna kategorija su oni koji sliede kod kuće i koji se stide da kažu da nemaju sredstava za životne troškove. Druga grupa ljudi su mlade osobe koje izlaze na ulice kako bi podigle svoj glas. Ako 60 odsto mladih sa završenom školom i dalje nema posao, tada je jasno da ta grupa ljudi neće imati povjerenja u vladu. Zbog toga želimo da podstaknemo vlade da preduzmu ozbiljne mjere. Inače ćemo osjećati dugoročne posljedice. Godine 2009. sproveli smo prvu studiju u vreme privredne krize. I tada smo ispitivanja sproveli u istim zemljama kao i danas. Ako se osvrnemo unazad, vidimo da niko od nas nije vjerovao da će se kriza zadržati tako drugo. Mislili smo da će se brže završiti. Godine 2009. niko od nas nije mogao da zamisli da će danas 3,5 miliona Evropljana od Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca dobijati hranu. Mi nismo jedini koji dijelimo hranu. 43 miliona Evropljana dnevno nema dovoljno hrane. 18 miliona dobija pomoć koju finansira EU. Kriza se uvukla u svako životno područje: u porodicu, društvo, vladu – u čitavu Evropu.
IZVOR: DW.DE | ODG. UREDNICA: IVANA IVANOVIĆ, AUTORI: NINA HAZE / MEHMED SMAJIĆ