Kakav je rezultat Svjetskog samita o održivom razvoju najbolje oslikva nezapamćeni toplotni talas koji je prži Sjevernu Ameriku i veći dio Evrope. Simbolični naziv samita, Rio +20 trebalo je da potakne nadu da svjetski lideri ovaj put imaju snagu i volju potrebnu da ispune data obećanja, više nego da ukaže na tradiciju koja nije baš vrijedna hvale i proslave. Naime, ovaj samit obilježava 20 godina od održavanja prvog samita na kome je zacrtan program za rješavanje problema koji su se tada ukazali, a danas su još izraženiji. Danas je naša planeta, tako efikasno oštećena da je teško povjerovati da smo to uradili sami sebi. Uvjerljivije bi zvučala naučno-fantastična priča prema kojoj su nam to uradili neprijateljski nastrojeni vanzemaljci koristeći 27 smjernica iz Završne deklaracije Rija ’92 da pronađu naša najranjivija mjesta.(1)
Nažalost tradicija se nastavila; rezultat ovog samita je izjava o viziji i planovima sa dosta dobrih namjera koje nikog ne obavezuju – rokovi i konkretne finansijske mjere su izostale.
Komentarišući završni dokument samita Rio +20, (20-22 juni 2012) bivša predsjednica UN komiteta koji je prije 25 godina iznjedrio koncept globalnog održivog razvoja, i za čije se ime veže globalna definicija održivosti, Norvežanka Gro Harlem Brundtland, kaže: “Više se ne možemo nadati da naše kolektivno djelovanje neće preći tačku iz koje nema povratka. Ovo je suština koja je prenebregnuta u završnom dokumentu.”(2)
Samit u Riju
Ocjena iz prethodne rečenice je karakteristična za evoluciju ideje održivosti; samit poput brazilskog je još jedna skupa diverzija koja odvlači pažnju od suštine tj. kampanje za spašavanje planete. Naime, ovakvi samiti su se pretvorili u spektakl sa uobičajenim folklorom. Dio tog folklora su i demonstracije aktivista čije parole u jednoj rečenici izražavaju suštinu – ‘Tražimo od svjetskih lidera da ukinu subvencije industriji fosilnih goriva i reinvestiraju ih u zelenu energiju.’ U ovoj poruci se kristalno jasno odražava suština održivosti.
Zato se nameću pitanja: Zašto nam onda njeno ostvarenje uporno izmiče? Zašto je potraga za održivosti tako neefikasna, i pored upozorenja naučnika da se ubrzano približavamo tački iz koje nema povratka tj.tački (engl. tipping point) u kojoj zagađenje dostiže takve razmjere da može da ugrozi ili potpuno uništi sposobonost planete da se obnavlja tako da klimatske promjene i globalno zagrijavanje postaju neizbježni, a šteta po ekosisteme i ljudske zajednice nepopravljiva.
Demistifikacija održivosti – ili održivost vs. nafta
Globalno zagrijavanje je samo jedan od globalnih problema i zato se nameće potreba za globalnim rješenjima. Međutim, potraga za univerzalnim rješenjima je razuman i kooperativan, ali isto tako i konformisitčki pristup, a može biti i puka iluzija. Nametnuta nam je lažna dilema: ekonomija ili ekologija, nametnuta nam je predstava o održivosti kao velikom, kompleksnom i neuhvatljivom cilju; i u skladu s time uvjerenje da veliki, moćni i razvijeni imaju bolje šanse da pokrenu proces koji će svijet dovesti do tog cilja. U ovom konkretnom slučaju proces prelaska sa fosilnih goriva na korištenje obnovivih izvora energije kao što su sunce, vjetar i morske struje. Međutim, veliki, bogati i moćni su to postali upravo zahvaljujući fosilnim gorivima. U tom procesu oni su postali taoci svoje veličine i bogatstva, a ponajviše taoci nafte. Zato nisu dovoljno ‘moćni’ da pokrenu proces koji će svijet povesti putem održivosti, ali su još uvijek dovoljno moćni da nas sve povuku u provaliju. Strahovanja od takvog raspleta su sasvim opravdana, i zato mali i nerazvijeni moraju tražiti mala, lokalna rješenja, i prepustiti bogate njihovoj sudbini. Možda vam ovo zvuči kao da mi je vrućina udarila u glavu?
Da nije tako uvjerićete se ako guglirate ‘Tar sands Alberta,’ (Kanada), Operacija eksploatacije katranskog pjeska u Alberti je proglašena za ‘najdestruktivniji projekat na planeti’ (3) A da kanadska vlada neće odustati od eksploatacije do poslednje kapi nafte, govori činjenica da je upravo uoči samita u Riju usvojila Nacrt budžeta u kojem je brutalno demontiran Zakon o zaštiti prirodnog okruženja i naftnim kompanijama je omogućena nekontrolisana eksploatacija tj. uništavanje prirodnog okruženja.
Do poslednje kapi nafte – ili kako je Kanada postala talac katranskog pjeska?
I pored alarmiranja javnosti i protesta, malo Kanađana zna da je u Kanadi sagrađena najveća svjetska brana – kompleks nasipa koji formiraju bazene sa otrovnim otpadom koji se prostire na 686 km2 i vidljiv je iz svemira! A to je samo jedan pogon, i ukoliko dođe do ugovora sa US za izgradnju naftovoda, ova površina će se udvostručiti!
Kanadska aktivistkinja Maude Barlow je poslije posjete toj oblasti uportrijebila mnogo jezgrovitije i slikovitije poređenje: Mordor – Tolkienova izmišljena(?), spaljena i opustošena zemlja. “Ono što smo vidjeli, omirisali i iskusili dovelo nas je do očajanja. Vazduh smrdi, voda se ispumapava i truje, a bazeni jalovine su tik uz Athabasca rijeku. Zaprepašćuje i sama pomisao na mogućnost da ‘otrovna supa’ procuri ili se prelije preko brana,” kaže Barlow koja predsjedava Savjetom Kanađana (Council of Canadians) koji zahtijeva moratorijum na nastavak eksploatacije dok se ne procijene štete po prirodno okruženje.(4).
Zemljotres ili vremenske nepogode bi bile fatalne za okruženje nizvodno. Nažalost, udes bi samo ubrzao katastrofu koja se već dešava jer je sasvim jasno da se radi o ‘izlivu’ koji se odvija usporeno ali neprestano i nezaustavljivo, putem sistema podzemnih voda, direktno u riječni sistem regiona. Athabasca Rijeka nosi zagađenje nizvodno do istoimenog jezera, i dalje u najdužu kanadsku rijeku MacKenzie koja se ulijeva u Arktik. Nivo kancerogena se stalno povećava – dokaz su deformisane ribe s tumorima. Već godinama gradić Fort Chipewyan pokušava da natjera Vladu da preduzme nešto u pogledu čudnih bolesti koje napadaju lokalno stanovništvo koje uglavnom čine pripadnici Prvih Naroda, ali Vlada zataškava situaciju.
Svjetski eksperti se slažu da je cijena proizvodnje nafte iz katranskog pjeska tolika da ne opravdava eksploataciju, ali izgleda da trik eksternalizacija troškova i ovdje pali tako da kompanije na čelu sa ‘Syncrude’ ne odustaju od prilike da profitiraju; narod ne može da ih zaustavi, a Vlada neće. Proizvodni proces je višestepen i energetski intenzivan tako da proizvodnja 1 barela nafte iz katranskog pjeska oslobađa tri puta više stakleničkih gasova od konvencionalne. Zato eksploatacija katranskog pjesaka u Alblerti ugrožava cijelu Kanadu pa i planetu; to je izvor globalnog zagrijavanja koji se najbrže povećava i zato je Kanada opozvala svoje učešće u Kyoto protokolu. Kyoto protokol se inače navodi kao jedno od postignuća prvog samita u Riju.(!?) S pravom je ovaj proizvodni proces među ekspertima prozvan ‘obrnuta alhemija’ – jer koristi ogromne količine prirodnog gasa čije sagorjevanje ne zagađuje. Predviđa se da će 2012. Količina gasa potrebna za operacije eksploatacije katranskog pjesaka biti jednaka onoj koja je potrebna za sva domaćinstva u Kanadi.
Slobodno tržište ne priznaje nikakve granice pa ni granice održivosti – nedemokratska dilemma: ekonomija ili ekologija
Politika
U skladu sa tradicijom ‘diskrecije’ većinska konzervativna vlada Kanade je kroz Omnibus – Nacrt zakona za implementaciju budžeta, C-38 provukla promjene koje bi mogle da ‘pometu’ društvenu i ekološku odgovornost iz Zakona koji ih regulišu. Pod naslovom ‘ Zaposenost, rast i trajni porsperitet’ taj dokument od 430 stranica obuhvata nacrt promjena za 70 zakona, od kojih veliki broj nema veze sa budžetom i koji nisu ni spomenuti u najavi Nacrta, a jedna trećina dokumenta se odnosi na promjene postojećeg Zakona za zaštitu prirodnog okruženja. Iako Vlada tvrdi da je za jaku ekonomiju i dobru zaštitu priodnog okruženja presudan odgovoran razvoj resursa, ipak nije pristala na zahtjev Opozicije da prijedlozi izmjena, ukidanja i dopuna zakona koji se odnose na zaštitu okruženja budu izdvojeni u poseban Nacrt što bi omogućilo da se valjano razmotre od strane stručnih Komisija. To bi značilo poštovanje prava parlamenta da vrši svoju dužnost, pogotovu kad su u pitanju ovako značajne promjene, zato je proceduralni aspekt ovog Nacrta problematičan i ukazuje da bi Kanađani trebali biti zabrinuti ne samo za okruženje, nego još više za demokratiju. Proceduralni aspket Nacrta podriva parlamentarnu demokratiju, a njegov sadržaj podriva demokratsku odgovornost uvođenjem netransparentnog načina rada putem eliminisanja čitavog niza nadzornih tijela, i njihove nadležnosti prenosi na svoje ministre. Tajnovitost poslovanja je dakle taktika kojoj ne pribjegavaju samo korporacija nego i vlade.
Vođa opozicije Nathan Cullen kaže: “Radi se o tome da je sve ovo izvedeno u korist njihovih ortaka u naftnoj industriji; radi se o naftovodima. Radi se o projektima koji ne mogu biti odobreni prema kanadskom zakonu i zato ga uništavaju. Uništava se dio Ribolovnog Zakona koji je najznačaniji zakon za zastitu okruženja koji imamo. Odnosi se na skoro sve što radimo i sada su praktično otvorena vrata za svaki projekat koji naftna industrija želi da preduzme. Ovo je fundamentalno. A činjenica da su ga zakopali duboko u Nacrt budžeta, jer vlada zna da kad bi Kanađani znali o čemu se radi, oni to ne bi tolerisali… ne bi dozvolili ni da se o tome pregovara…
Kad bi Kanađani znali istinu o tome šta se krije u dubini ovog Nacrta oni bi bili bijesni. Ovo se ne odnosi na samo jedan dio političkog spektruma. Ja mislim da se odnosi na sve bez razlike, na ljude koi vole da pecaju, love, ljude koji žele čisto okruženje i biće veoma zabrinuti zbog toga što vlada ne dozvoljava debatu o fundamentalnoj promjeni pristupa problematici zaštite prirodnog okruženja. To je veoma opasno i prilično uvrijedljivo za mene kao Kanađanina.”(5)
Suncor postrojenja – Pembina institute
O obimu i karakteru Nacrta zakona i promjena za postojeće, najbolje govori podatak da je Opozicija na ovaj Omnibus odgovorila sa 871 amandmanom, a od kojih 300 dolazi od Zelene partije Kanade čiji vođa Elizabeth May kaže: ‘Ako naši amandmani prođu, C-38 neće uništiti prirodno okruženje.’ A već se zna da su male šanse da vlada koja je donijela Nacrt zakona usvoji bilo koji amandman Opozicije na taj Nacrt. Glasanje je dakle formalnost koja se ipak mora obaviti. Tako je kanadski parlament nakon 23 sata neprekidnog zasjedanja, i 159 uzastopnih glasanja 15. Juna 2012. usvojio Nacrt C-38 bez ijedne izmjene.
Iako je potučena do koljena, za Opoziciju je ovo maratonsko glasanje ustvari početak kampanje za Izbore 2015. a sve što je u Nacrtu će biti platforma njene izborne kampanje.
Privremeni vođa Liberala Bob Rae kaže: ‘Debata o Nacrtu se ne smije zaustaviti ni za tren i tako sve do izbora 2015, samo se mora fokusirati na suštinu budžeta, procedura više nije bitna, to je gotova stvar!’ (6) Jer za ostvarenje ciljeva nije dovoljna samo hrabrost; još potrebnija je istrajnost.
A kanadski ministar za okruženje, Peter Kent, je ovako prokomentarisao završni dokument samita Rio +20:
“Po mom mišljenju ovo nas usmjerava ka akciji, ali nema trenutnih konsekvenci, koje bi duplirale postojeće procese, ili obavezale zemlje da sprovedu štetne mjere.(?) Zadovoljstvo Kanade sa ovim dokumentom je u potpunoj srazmjeri sa onim što nije u dokumentu.” (7)
Statistika
Konzervativna partija Kanade je na izborima 2008. dobila 37.7% glasova. S obzirom da je glasalo samo 58.8% Kanađana, dobila je u stvari 22.2% glasova cjelokupnog kanadskog glasačkog tijela i na osnovu tog takoreći beznačajnog procenta formirala manjinsku vladu. Kanadski glasači su sve apatičniji i sve više vjeruju da ne mogu ništa promijeniti. Neko vrijeme sam živjela u okrugu koji je uporište autora ciničnog komentara sa početka ovog pasusa, i moj glas zaista nije začio ništa; on je dobijao izbore bilo da glasam za predstavnika partije koji nema šansu da dobije ili ne glasam nikako. Jedan glas može imati presudan značaj samo u okrugu gdje je partijski život dinamičan i raznovrstan, a takvih je malo.
U eseju objavljenom u sjajnoj zbirci eseja pod nazivom ‘Toronto, grad koji to postaje’ novinarka Linda McQuaig je dala vjerovatno najkonciznije opisan uzrok apatije kanadskih glasča: ‘U biti, mi smo na putu da postanemo društvo kojim dominiraju bogataši. Naravno, bogataši uvijek dominiraju, manje ili više. Ali tokom poslijeratnih decenija, egalitaristička etika je vladala Kanadom i rezultirala u mnoštvu socijalnih programa i mnogo ujednačenijoj podijeli prihoda. U zadnje dvije decenije, međutim, bogataši su se reafirmisali i uspjeli da putem ekonomije, poreza i socijalnih mjera preokrenu egalitaristički trend i uvećaju svoje prihode. Čak i letimičan statistika će pokazati da je 30 godina ranije, 10% najbogatijih Kanađana zarađivalo 31 puta više nego 10% najsiromašnijih. Danas je njihov prihod 82 puta veći. U međuvremenu, položaj 40% na dnu ljestvice je ustvari lošiji, kad se odbije uticaj inflacije, njihov prihod je niži nego prije 30 godina. Ostatak stagnira, sa malim povećanjem prihoda, ali samo zahvaljujući tome što više rade. A bogatašima je dobro – spektakularno dobro, ustvari – zarađuju mnogo više, a rade sve manje. Ovaj portret rasuće nejednakosti – zasnovan na podacim Statiskičkog zavoda Kanade – proizilazi iz studije Toronto ekonomiste Armine Yalnizyan. Slično ovome, izvještaj Wall Street firme Citigroup Global Markets, opisuje uzdizanje ‘plutonomija,’ tj. ekonomija u kojim bogataši konzumiraju ogroman dio resursa te zemlje. Ključne plutonomije, prema izveštaju su, US, UK i Kanada.’ (8)
Održivost i globalizacija do poslednje kapi vode
Komentari o rezultatima samita Rio+20 koji stižu od velikih su cinični, komentari malih su isfrustrirani, a komentari režimskih medija su degutantni. Uveličavaju rezultate ubjeđujući nas, da je već i sama činjenica da se 130 zemalja dogovorilo o zajedničkoj deklaraciji veliki uspjeh. Bez obzira što u deklaraciji nema ništa vrijedno pomena. A to što veličaju činjenicu da je ovakav događaj prilika za mnoge susrete i bilateralne dogovore vrijeđa inteligenciju. Jer, upravo se o tome i radi, o pokušaju privatizacije prirode, na što aktivisti odavno upozoravaju: ‘Korporacije, multinacionalne institucije, non-profit organizacije koje finansira industrija, i zakonodavci sve više promovišu rješenja za klimatsku promjenu bazirana na principu tržišta. Na ovaj način privatni sektor će biti u poziciji da profitira od povećane potrebe za zajedničkim prirodnim resursima. Ovakva rješenja se favorizuju u UN krugovima pod parolom tzv. ‘Zelene ekonomije.’ Iako termin zvuči bezazleno, postao je sinonim komodifikacije i finansifikacije prirodnih resursa tj. pretvaranje prirodnih resursa u robu i finansijske insturmente i stvaranje spekulativnog tržišta što je korporacijama i ekonomskim institucijama koje promovišu ovu strategiju ovtara velike mogućnosti za ostvarenje enormnog profita.’ (9)
Šesti Svjetski forum o vodi, (Marsej 12-17.3.2012) koji je bio priprema za Samit u Riju, možda nije privukao toliko pažnje ali to ne umanjuje njegov značaj. Forum se održava u organizaciji Svjetskog savjeta za vodu koji ima bliske veze sa multinacionalnim kompanijama za preradu vode i promoviše strategiju po kojoj industrija vode dobija još veću ulogu u globalnom upravljanju vodom. Ovaj forum tretira voda kao robu a ne kao ljudsko pravo zagarantvano UN deklaracijom usvojenom 28.juli 2010. Zato aktivisti dovode u pitanje legitimitet ovog foruma. Forum ne samo da je nelegitiman nego je krajnje nehuman (odlično ide jedno s drugim) jer radi za korporacije koje žele da profitiraju na nevolji 1 milijarde ljudi koji neamju pristup čistoj pijaćoj vodi i 2.6 milijardi koji nemaju odgovarajuću sanitaciju.
Aktivistkinja non-profit organizacije za nadzor hrane i vode, Venonah Hauter, ga je ovako opisala: ‘6ti svjetski forum o vodi, u potpunosti se pretvorio u sajam industrije vode za reklamiranje njenih skupih servise i proizvode. Izložba aranžirana kao ‘selo’ sačinjeno od grupe šatora, ne nudi viziju za budućnost koja adresira izvore zagađenja ili razloge zbog kojih milioni ljudi nemaju pristup vodi. Šatori obilježeni kao fabrika, baraka, banka, biblioteka i ono što je u njima, kao i totalni promašaj u adresiranju stvarnih problema doima se kafkijanski. .. ovaj forum je mrtav za razliku od Alternativnog foruma, punog energije i života‘(10)
Uporedo sa enormnim porastom broja svjetskih samita, savjeta, foruma i naročito jačanja Svjetske banke, jača i pokret anti-globalizacije i najistaknutiji mislioci i pregaoci održivosti se zalažu za lokalna rješenja. Etičan pristup dizajnu po Papaneku, preteči održivosti, se zasniva na odgovornoj upotrebi resursa i rezultira rješenjima koja su bolje prilagođena lokalnim potrebama, za razliku od centralizovanog dizajna koji se zasniva na upotrebi univerzalne moderne tehnologije.(11) Da napomenem, po njemu je dizajn sistem za pronalaženje rješenja – održivi dizajn koji se bavi dizajniranje sistema i servisa, za razliku od danas uvriježene definicije koja se fokusira na dizajniranje stvari.
Nasljeđe Rija
Danas je u svijetu više gladnih nego 1992. kada je prvi samit u Riju u smjernici br.5 završne deklaracije proklamovao ukidanje siromaštva i gladi. ”Danas nije problem nedostatak hrane, nego nedostatak pristupa istoj. Ustvari, svjetska proizvodnja žitarica se utrostručila od 1960, a populacija se udvostručila. Nikad u istoriji niji bilo ovoliko hrane kao danas, ali visoka cijena je čini nedostupnom za one sa niskim prihodima.” (12)
Ironična je koincidencija da je 20 godina od prvog samita u Riju ujedno i period u kome se slobodno tržište sa ciljem ostvarenja što većeg profita transformisalo od tržista trgovine robom u trgovanje novcem i finansijskim proizvodima uz uporednu deregulaciju, što je omogućilo procvat spekulativnog tržišta.
Kroz ovaj proces je uspostavljeno spekulativno tržište agrikulturnih roba što je doveo do prehrambene krize 2008. Sad se propagira primjena istog finansijskog mehanizma na prirodne resurse, a ponajviše na vodu. Ako su do sada IMF i WTO (Međunarodni monetarni fond i Svjetska trgovinska organizacija) profitirali od efikasno uspostavljenog začaranog kruga nezaposlenosti, siromštva i gladi, privatizacija vode i spekulativno tržište vodom bi im omogućilo da profitiraju i od žeđi.
Malo je poznato da U okviru Svjetske banke djeluje nedemorkatski sud za investicione sporove.tzv. Internacionalni centar za rješavanje investicionih sporova, (International Centre for the Settlement of Investment Disputes, ICSID), moglo bi se reći sud za siromašne. Postojanje ovakvog suda oslikava moć povjerenu multinacionalnim korporacijama kroz bilateralne investicione ugovore i ‘free trade’ sporazume i dio veće mreže institucija koje promovišu i štite strane investicije bez imalo obzira na to kolika je cijena po demokratiju, okruženje i dobrobit lokalne zajednice.
Zbog toga je nekoliko Latinoameričkih zemalja, najsvježiji primjer je Venecuela, odlučilo da odbaci nadležnost tog suda. Naravno, to nije tako jednostavno i vjerovatno od toga neće imati trenutnu korist. Sa velikim brojem procesa koji se već vode protiv njih, i tužbi koje će sigurno uslijediti u prelaznom periodu, u izgledu je da će te zemlje morati isplatiti milijarde odštete. Iz ovog ugla gledano moja tvrdnja sa početka teksta i više ne zvuči tako nevejrovatno, pogotovu kad se malo proširi: Mali i nerazvijeni moraju prepustiti bogate njihovoj sudbini po svaku cijenu.
(1) http://www.un.org/documents/ga/conf151/aconf15126-1annex1.htm
(2) http://www.cbc.ca/news/politics/story/2012/06/22/pol-cp-rio-summit-kent.html
(3) http://environmentaldefence.ca/sites/default/files/report_files/TarSands_TheReport.pdf
Canada’s toxic tar sands -the most destructive project on Earth
(4) http://www.treehugger.com/clean-technology/canadian-tar-sands-look-like-tolkeinatms-mordor-says-un-water-advisor.html Mat McDermott, 4 Nov. 2008
(5) 6)http://www.vancouversun.com/Marathon+budget+vote+beginning+race+2015+election+opposition+says/6790160/story.html
(6) Ibid
(7) http://www.cbc.ca/news/politics/story/2012/06/22/pol-cp-rio-summit-kent.html
(8) Edited by David Macfarlane. 2009. TORONTO a city becoming. Key Porter Books
(9) http://www.foodandwaterwatch.org/blogs/why-world-water-forum-solutions-miss-the-mark/
(10) http://www.foodandwaterwatch.org/water/world-water/the-6th-world-water-forum/
(11) Papanek, Victor. 1971. Design For the Real World, Thames and Hudson Ltd, London, (Nakladni Zavod Marko Marulic, Split 1973, prevela: Branka Djukic)
(12) http://www.internationalviewpoint.org/spip.php?article1774
(13) http://www.foodandwaterwatch.org/global/latin-america/bolivia/bolivia-withdraws-from-world-bank-investment-court/