Godinu dana nakon propasti Lehman Brothersa, kada i službeno započinje svjetska kriza, vodeći svjetski ekonomisti i nobelovci Joseph Stiglitz i Amartya Sen prezentiraju izvještaj u kojem upozoravaju na pogubnosti ‘kulta rasta’, prema kojem je jedini cilj povećanje proizvodnje dobara i usluga. Bruto domaći proizvod bi se kao mjera razvijenosti i blagostanja društva, smatraju disidentski ekonomisti, trebao proširiti kako bi uključio i zaštitu okoliša, ravnotežu između rada i slobodnog vremena te opću razinu zadovoljstva i sreće u društvu. Plan je svakako revolucionaran te bi mogao drastično promijeniti ciljeve i oblike ekonomskih politika. Za sada je teško vjerovati da će novi indeks, kojeg neki nazivaju indeksom sreće, nadomjestiti BDP u bliskoj budućnosti. Međutim, u jednoj zemlji ova je ideja naišla na plodno tlo.
Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy najavio je da će Francuska razraditi novi indeks i koristiti ga kao vodilju svojih javnih politika. Međutim, Sarkozy ne staje na ovome, već poziva i druge zemlje da slijede primjer Francuske. Francuska je zemlja revolucija, koja oduvijek smatra da je njezina dužnost da mijenja svijet, bilo da se radi o Građanskoj revoluciji, studentskom ljetu 1968. ili njezinom trenutnom doprinosu slomu neoliberalne ekonomije. Cinici će, pak, upozoriti da Francuzi imaju Novi indeks kojeg predlažu Sen i Stiglitz sadrži varijablu koja najbolje pokazuje pogrešku u utilitarističkoj vjeri u jednakost blagostanja i potrošnje dobara i usluga, a ta varijabla je sreća vrlo prizemne motive za uvođenje novog mjerila razvijenosti društva. Naime, stari indeks baš i ne ide na ruku Francuskoj, a i nekih bitnih pomaka teško da može biti u zemlji koja se ponosi najkraćim radnim tjednom među razvijenim zemljama. Ukoliko želite proizvoditi robu i usluge, jednostavno morate raditi, a to, čini se, Francuzima i nije neki prioritet.
No, treba li zbog francuskog licemjerja odbaciti u potpunosti ovu ideju? Zadrti vjernici u slobodno tržište ostaju sve usamljeniji u vjerovanju da se rješavanje problema klimatskih promjena treba prepustiti tržištu. Isto tako, sve je izvjesnije da je očuvanje prirode teško ostvarivo u sustavu u kojem je dominantna vrijednost rast proizvodnje.
No, vratimo se malo unazad, da vidimo kako je proizvodnja dobara i usluga uopće postala dominantna vrijednost u društvu. Za to trebamo zahvaliti engleskom filozofu Jeremyju Benthamu i njegovom utilitarizmu. Prema Benthamu, cilj javnih politika je osiguravanje najvećeg blagostanja za najveći broj pojedinaca. No, problem je u tomu što predstavlja blagostanje. Za Benthama blagostanje je subjektivna vrijednost koju pripisujemo potrošnji dobara i usluga. Stoga, ukoliko želimo povećati blagostanje, treba povećati proizvodnju i potrošnju dobara i usluga, ali i omogućiti slobodan izbor pojedincu, kako bi izabrao ona dobra koja mu donose najveće blagostanje. I tu počinje problem. Proizvodnja dobara i usluga i blagostanje postaju samo lice i naličje jedno te iste stvari.
Ovo izjednačavanje došlo je pod oštru kritiku Karla Marxa. Marx smatra da tadašnja ekonomija, a ni današnja nije ništa bolja, predstavlja perverzno brkanje sredstva i cilja. Prema Marxu, proizvodnja dobara i usluga se treba prilagoditi potrebama društva. U suvremenoj ekonomiji potrebe društva moraju se, pak, prilagoditi rastu proizvodnje. Tako se od radnika očekuje da što više vremena provode na poslu. Razvijena društva danas nisu ništa sretnija nego što su bila prije pedeset godina, iako je dohodak po stanovniku više nego udvostručen. Razlog tomu je što je kult rasta doveo do toga da najviše vremena trošimo na aktivnosti koje malo pridonose sreći Druženje s obitelji, godišnji odmori, hobiji – sve su to samo distrakcije koje se trebaju svesti na što manju mjeru kako bi se ostvario jedini cilj – povećanje proizvodnje i profita. U kapitalističkoj ekonomiji ljudska bića nisu cilj, već samo sredstvo u ostvarivanju nekog važnijeg cilja – rasta. Novi indeks kojeg predlažu Sen i Stiglitz sadrži varijablu koja najbolje pokazuje pogrešku u utilitarističkoj vjeri u jednakost blagostanja i potroš
nje dobara i usluga, a ta varijabla je sreća.
Znanstvenici su otkrili da se sreća može empirijski mjeriti. Naime, pronađen je centar za sreću, te se otkrilo da kada se ispitanike pita jesu li sretni, njihov odgovor dobro odražava stanje u njihovom mozgu. Rezultati pokazuju da sreća raste s rastom dohotka po stanovniku, ali samo do određene granice, a nakon toga povećavanje dohotka po stanovniku ne povećava sreću u društvu. Razvijena društva danas nisu ništa sretnija nego što su bila prije pedeset godina, iako je dohodak po stanovniku više nego udvostručen. Razlog tomu je što je kult rasta doveo do toga da najviše vremena trošimo na aktivnosti koje malo pridonose sreći. Istraživanja su pokazala da moderni čovjek najviše vremena provodi radeći i razgovarajući na telefon, iako te aktivnosti znatno ne pridonose sreći. Tek nakon toga dolaze aktivnosti koje najviše usrećuju pojedinca, a to su druženje i odmor. Istraživanja jasno pokazuju da je čovjek društveno biće, i da je najsretniji kada se nalazi okružen prijateljima, obitelji i rodbinom. Međutim, suvremeni čovjek najviše vremena provodi na poslu, okružen poslovnim suradnicima, šefovima i ostalim zaposlenicima. Problem je u tome što ove skupine uvjerljivo drže dno na listi osoba koje najviše pridonose povećanju sreće.
Kult rasta poremećuje i druge prioritete. Pokazalo se da je čovjek sretniji ako sebe vidi kao dio nečega većega i važnijega. Međutim, suvremena kapitalistička ekonomija počiva na individualizmu i bespoštednoj borbi u kojoj se drugi vide prvenstveno kao konkurenti, a ne kao suradnici. Upravo na ovaj način ona potkopava osjećaj zajedništva i solidarnost, koji su važni u stvaranju sretnijeg društva. Za moderne ekonomiste važno je da se ekonomija neprestano restrukturira kako bi održala konkurentsku prednost. Međutim, restrukturiranje znači otpuštanje i promjenu radnog mjesta, što dovodi do kidanja društvenih veza koje pojedinci uspostavljaju, a to ne doprinosi sretnom društvu. U nekim stvarima ljudi cijene stabilnost, a to se prvenstveno odnosi na mreže prijatelja i poznanika.
Suvremena kapitalistička ekonomija počiva na individualizmu i bespoštednoj borbi u kojoj se drugi vide prvenstveno kao konkurenti, a ne kao suradnici. Ona time potkopava osjećaj zajedništva i solidarnost, koji su važni u stvaranju sretnijeg društva Znanstvena istraživanja, a osobito ona iz ekologije, sve više pokazuju da suvremeni kult rasta na kojem počiva kapitalistička ekonomija vodi u propast. Stoga je važno da se promjeni kriterij kojim vrednujemo dobra od loših društava. Međutim, ne smijemo biti naivni i u potpunosti odbaciti bruto domaći proizvod. Bezglava težnja za bogatstvom nije dobar recept za sreću, ali nije ni potpuno odbacivanje materijalnog svijeta. Teško je zamisliti da bi pad životnog standarda doprinio sreći u društvu.
S druge strane, ako i prihvatimo činjenicu da su ljudi sretniji ukoliko su dio neke cjeline, nije jasno tko bi trebao stvarati takve cjeline. Komunizam je bio sistem koji se temeljio upravo na davanju prvenstva interesu društva nad pojedincima. No, komunistička društva su se ispostavila kao vrlo nesretna. Isto tako, istraživanja pokazuju da su vjernici sretniji od nevjernika. Znači li to da bi se država kroz sustav obrazovanja trebala boriti protiv nevjerništva? Hoće li ekscentrični Sarkozy u ime povećanja sreće dokrajčiti stoljetnu francusku tradiciju odvajanja države od religije?
Bruto domaći proizvod nije dobra mjera razvijenosti društva i treba ga zamijeniti. Međutim, ovo ne znači da je proizvodnja materijalnih dobara nevažna. Upravo je prednost novog indeksa u tome što ne uzima samo jedan kriterij, nego više njih. Važno je da u svojim ciljevima moderni čovjek nađe ravnotežu između materijalnih i nematerijalnih dobara, rada i slobodnog vremena, kao i između obavljanja aktivnosti koje su nužne i onih koje nas čine sretnima. No, Sen i Stiglitz, iako nobelovci, uvelike su disidenti, a čini se da ekonomisti nisu jedini koji nisu oduševljeni njihovim prijedlogom. Dosad je samo jedan političar javno rekao da će njihovu ideju uzeti ozbiljno. Dobra stvar je da je taj čovjek predsjednik Francuske. Loša stvar je da je to Nicolas Sarkozy. Sarkozy je oduvijek bio showman, čovjek koji se diči svojim pragmatizmom, a ne predanošću nekim idejama. Da je Margareth Thatcher javno rekla da će uvesti novo mjerilo razvijenosti, to bi gotovo sigurno i učinila. Sa Sarkozyjem to nije slučaj. Volio bih da me budućnost opovrgne, ali čini mi se da će indeks sreće biti još jedna dobra ideja koja nije došla dalje od akademskog izvještaja.
Preuzeto sa www.h-alter.org