Narodna skupština Republike Srpske bi trebalo da razmatra novu odluku o prihvatanju zaduženja kod Svjetske banke za Projekat otpornosti i konkurentnosti poljoprivrede. Na papiru, riječ je o ulaganju u otporniju, moderniju i tržišno jaču domaću poljoprivredu. U političkoj i fiskalnoj realnosti Republike Srpske, međutim, svako novo zaduženje otvara isto pitanje: da li se zaista ulaže u razvoj ili se ponovo povećava dug uz obećanja čiji će efekti biti vidljivi tek ako sistem proradi kako je zamišljeno?
RS pred novim zaduženjem od 30,7 miliona eura
Pred poslanicima će se naći odluka kojom Republika Srpska prihvata zaduženje kod Svjetske banke – Međunarodne banke za obnovu i razvoj, u iznosu do 30,7 miliona eura. To je polovina ukupnog kreditnog aranžmana za Bosnu i Hercegovinu, koji iznosi 61,4 miliona eura.
Vlada tvrdi da je cilj jasan: povećati otpornost poljoprivrede na ekonomske i klimatske poremećaje i podići njenu konkurentnost u procesu približavanja tržištu Evropske unije.
Ali iza te formalne formulacije krije se mnogo šira priča. Republika Srpska ne traži novac samo za poljoprivrednike, već i za institucije, informacioni sistem, bezbjednost hrane, navodnjavanje, odvodnjavanje, administraciju i upravljanje projektom. Drugim riječima, ne finansira se samo njiva, već čitav birokratsko-proizvodni lanac koji bi trebalo da omogući da domaća poljoprivreda postane otpornija i profitabilnija.
Šta se zapravo finansira
Predviđene su četiri glavne komponente projekta.
Prva komponenta odnosi se na jačanje javne podrške sektoru poljoprivrede i otpornosti na klimatske promjene, za šta je planirano 3,93 miliona eura. Tu spadaju jačanje registara poljoprivrednih gazdinstava, razvoj informacionih sistema, unapređenje savjetodavnih usluga i aktivnosti vezane za klimatski otpornu proizvodnju.
Druga komponenta je ubjedljivo najveća i za nju je planirano 21,35 miliona eura. Upravo tu se nalazi suština projekta: jačanje produktivnosti, prilagođavanje klimatskim promjenama i povezivanje proizvođača s tržištem. Ovdje su predviđeni i tzv. spareni grantovi za organizatore proizvodnje, prerađivače, otkupljivače i druge učesnike u lancu vrijednosti, kao i ulaganja u sisteme navodnjavanja i odvodnjavanja.
Treća komponenta, vrijedna 4,12 miliona eura, odnosi se na kvalitet i sigurnost hrane, uključujući jačanje standarda i nadogradnju veterinarskih i fitosanitarnih sistema.
Četvrta komponenta, od 1,3 miliona eura, predviđena je za upravljanje projektom, administraciju, praćenje, evaluaciju i ispunjavanje tehničkih i ekoloških zahtjeva.
Najviše novca ide na tržište i vodu
Ako se pogleda struktura projekta, jasno je da najveći dio novca ide u dva pravca: povezivanje poljoprivrede s tržištem i izgradnju otpornosti na klimatske promjene.
Za sparene grantove planirano je do 3,75 miliona eura. To znači da će dio korisnika moći da dobije podršku za nabavku opreme, osnovnih sredstava, hladnjača, plastenika, vozila, tehnologija za preradu i skladištenje, ali uz obavezno vlastito učešće. Republika Srpska bi finansirala 65 odsto investicije, dok bi korisnik morao obezbijediti 35 odsto.
To na prvi pogled djeluje razvojno i logično. Međutim, uvijek ostaje otvoreno pitanje ko će zaista moći ispuniti uslove za takve grantove. U sistemima gdje su administrativne procedure komplikovane, a mali proizvođači finansijski iscrpljeni, često najbolje prolaze oni koji već imaju resurse, kontakte i kapacitete da napišu projekat, obezbijede učešće i ispune formalne uslove.
Još veći dio novca, čak 17,6 miliona eura, planiran je za navodnjavanje, odvodnjavanje i višefunkcionalne sisteme vodosnabdijevanja. To je vjerovatno najvažniji dio čitavog projekta, jer klimatske promjene više nisu apstraktna prijetnja, već realnost koja se svake godine vidi kroz suše, bujične vode, gubitke prinosa i rast troškova proizvodnje.
Ko će koristiti novac
Krajnji dužnik je Republika Srpska, a krajnji korisnici su i javne institucije i privatni sektor.
Među institucijama koje će koristiti sredstva nalaze se Univerzitet u Banjoj Luci, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Veterinarski institut „Dr Vaso Butozan“, Poljoprivredni institut Republike Srpske, Inspektorat, Agencija za agrarna plaćanja i Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede.
Pored njih, korisnici će biti i poljoprivrednici, poljoprivredna preduzeća, organizatori proizvodnje, otkupni centri, prerađivači i mali proizvođači u biljnoj i stočarskoj proizvodnji.
Na papiru, to znači da bi projekat trebalo da zahvati čitav sektor. U praksi, to će zavisiti od transparentnosti kriterijuma, načina raspodjele sredstava i sposobnosti institucija da projekat vode bez političkog favorizovanja i birokratskog zastoja.
Dug ostaje dug, ma koliko cilj zvučao razvojno
U predloženoj odluci navodi se da će zajam biti odobren na 32 godine, sa sedam godina grejs perioda. Kamatna stopa je referentna stopa plus varijabilna marža. Tu su i dodatni troškovi: pristupna taksa od 0,25 odsto i provizija od 0,25 odsto godišnje na nepovučeni iznos zajma.
Drugim riječima, ovo jeste povoljniji kredit od komercijalnog, ali je i dalje kredit. Republika Srpska će ga vraćati, a servis duga će, kao i uvijek, na kraju biti obaveza budžeta.
U samom dokumentu podsjeća se da je javni dug Republike Srpske koji podliježe zakonskom ograničenju na dan 31. januar 2026. godine iznosio 6,185 milijardi KM, odnosno 31 odsto procijenjenog BDP-a. Ukupan dug iznosio je 6,950 milijardi KM, odnosno 34,8 odsto procijenjenog BDP-a.
To znači da novo zaduženje ne dolazi u fiskalnom vakuumu, nego u trenutku kada je dug već ozbiljna stavka javnih finansija.
Zašto se ista odluka ponovo vraća pred Skupštinu
Posebno je zanimljivo što se ovom odlukom stavlja van snage ranija odluka iz decembra 2024. godine o prihvatanju zaduženja po istom projektu.
Razlog je komplikovana proceduralna i politička istorija ovog aranžmana. Projekat je odobren još 2022. godine, kreditni sporazum je potpisan, prošao je institucije BiH i Federacije BiH, ali je realizacija u Republici Srpskoj zapela. Rokovi su produžavani, traženo je restrukturisanje, a onda su se pojavili dodatni problemi na nivou BiH.
U obrazloženju se navodi i da je na sjednici Savjeta ministara BiH 2025. godine rasprava o ovoj tački odgođena, između ostalog i zbog toga što Vlada Republike Srpske nije uplatila kotizaciju od 1,7 miliona KM. Nakon dodatnih konsultacija sa Svjetskom bankom, prethodna saglasnost za restrukturisanje je poništena i nastavljene su aktivnosti u skladu sa već usvojenim sporazumom o zajmu.
To znači da poslanici sada ne odlučuju samo o novom zaduženju, već i o svojevrsnom administrativnom resetovanju cijelog procesa.
Razvojna šansa ili još jedan skupi papir
Nema sumnje da poljoprivredi Republike Srpske trebaju investicije. Potrebni su bolji sistemi navodnjavanja, jače veze između proizvodnje i tržišta, bolji standardi sigurnosti hrane, savremeniji registri i efikasnije institucije. Potrebna je i ozbiljna prilagodba klimatskim promjenama, jer svaka nova sezona pokazuje koliko je proizvodnja ranjiva.
Ali problem nije u tome da li su ti ciljevi potrebni. Problem je da li će ovaj kredit zaista završiti u poljima, farmama, hladnjačama i sistemima za vodu — ili će se veliki dio energije opet potrošiti na administraciju, sporost i političku kontrolu raspodjele.
U zemlji u kojoj su mnogi projekti već viđeni kao lijepo napisana obećanja sa slabim rezultatima, javnost ima puno pravo da bude skeptična.
Poslanici će odlučivati, ali pitanje ostaje isto
Kada se sve sabere, pred Narodnom skupštinom nije samo odluka o prihvatanju 30,7 miliona eura kredita. Pred poslanicima je odluka o tome da li vjeruju da sistem koji godinama teško isporučuje konkretne rezultate sada može efikasno sprovesti projekat koji bi do kraja 2027. trebalo da promijeni lice domaće poljoprivrede.
Ako projekat uspije, Republika Srpska bi mogla dobiti moderniji, organizovaniji i otporniji poljoprivredni sektor. Ako ne uspije, ostaće samo još jedna stavka u dugu koju će otplaćivati građani.