Svjetska trgovinska organizacija (WTO) već preko 20 godina pokušava
naći neku formulu kojom bi zaustavila toliku eksploataciju ribljeg fonda
u morima svijeta. Po mišljenju stručnjaka, najveći problem su državne
subvencije: bila to Kina, Europska unija, SAD, Južna Koreja ili Japan,
gotovo sve bogate države imaju neki oblik državne potpore za svoje
ribare, za njihove brodove, za gorivo, za lučke pristojbe…
To nisu ribarske brodice, to su čitave ploveće tvornice koje love po morima diljem svijeta
Jer ribe ima doista sve manje: najviše ribe je ulovljeno još 1996. –
oko 130 milijuna tona i od onda je ribe na tržištu sve manje. Nasuprot
tome, sve je više mora i ribljih vrsta kojima prijeti izlov i
istrebljenje: preko trećine ribljih populacija je izlovljeno već toliko
da više nema šansi njihovom prirodnom oporavku, a u samo 6% mora se lovi
manje nego što to priroda dopušta, statistika je Organizacije za
ishranu UN-a (FAO).
Svoje more čuvam, ali
Kad se povežu ove subvencije i izlov, onda je jasno kako je riba sve češće na trpezi samo bogatih, piše Deutsche Welle.
Njemačka je najbolji primjer: negdje do sredine ožujka je u ovoj zemlji
na tržnice i trgovine stiglo toliko ribe i morskih plodova koliko se
ulovi u njemačkim morima u čitavoj godini. Dakle u ostalih devet i pol
mjeseci se u ovoj zemlji istom brzinom jede riba koja je ulovljena
negdje na svijetu, a njemačkoj kuhinji riba čak nije niti najvažnija
stavka na jelovniku.
Koliko se ulovi i uzgoji ribe u Njemačkoj, to se pojede za nešto više
od dva mjeseca. A nakon toga, stiže riba iz mora negdje na svijetu za
kupce koji si to mogu priuštiti…
Ribarima se isplati otisnuti i na daleka mora po ribu za svoje kupce.
A to onda znači da lokalni ribari, u pravilu zemalja juga i koji imaju
daleko slabije i manje ribarske brodove, ostaju praznih mreža. I tu je
odličan primjer kako u svijetu ima na milijune ribarskih brodova i
brodica, ali njih samo 30.000 je “zaslužno” za ulov čitave polovice ribe
koja se godišnje vadi iz mora. Gotovo bez iznimke su to brodovi pod
zastavom – ili u vlasništvu tvrtki iz bogatih zemalja i u pravilu se već
na tim brodovima ili u posebnim brodovima koji prate ribarsku flotu, ta
riba prerađuje i priprema za domaće kupce.
“Kruh iz mora”
Aletta Mondre iz Sveučilišta Kiel sažima posljedice:
– Što se više ribe lovi na otvorenoj pučini, utoliko je manje i ribe na
obalnim područjima. A to znači da u siromašnim zemljama gdje je riba
stanovnicima bila glavni izvor bjelančevina, ribe jednostavno više –
nema dovoljno. I u Dalmaciji su srdelu nekad zvali “kruhom iz mora”, a
po podacima humanitarne organizacije Welthungerhilfe, još uvijek oko 800
milijuna ljudi živi od plodova mora i 90% tih ljudi živi u zemljama
siromašnog juga.
Siromašni ribari Mozambika i drugih država juga na primjer, prema
plovećim tvornicama ribe opremljenima svom mogućom elektronikom imaju i
manje od nikakvih šansi.
Svjetska trgovinska organizacija u ovo doba sve napetijih odnosa među
regijama i državama svijeta ima i još većih briga za svoj opstanak, ali
kod prelova ribe su i bogate zemlje konačno shvatile da se nešto mora
učiniti. No u formulaciji konačnog sporazuma su i siromašnije zemlje
htjele pravilo koje bi nekako vrijedilo za sve druge – osim za njih.
Dobar primjer je Indija: to je zemlja kojoj je neosporno golem problem
što po Indijskom oceanu neumorno love ribu flote i istoka i zapada. Ali
makar se željela predstaviti kao zagovornica siromašnih zemalja, njen
ministar trgovine Piyush Goyal je bio uporan u zahtjevu kako nekakav sporazum WTO “u niti kojem obliku ne smije ograničiti” prava indijskih ribara.
Ribe – šute
Na koncu i nakon mukotrpnih pregovora oko svakog slova i zareza, WTO
se složio oko sporazuma o ukidanju državnih potpora državama, ali tek
ribarima koji love ribu “ilegalno, neregistrirano ili neregulirano”.
Već i ta formulacija svjedoči kako je prvotni zahtjev o potpunom
ukidanju državnih potpora razvodnjen vodom čitavog Pacifika, a čak i u
tome neke države žele još pregovarati o iznimkama koje bi vrijedile za
njih.
Mora su doista sve praznija, a posljedice su nesagledive
Zato ne čudi što su i mnoge organizacije za zaštitu okoliša
razočarane i skeptične, hoće li i ovaj dogovor išta pomoći u očuvanju
života naših mora. A same ribe tu ionako mogu samo šutjeti dok zvecka
novac u blagajnama ribarnica…