Iako su nakon presude Miloradu Dodiku i političkih turbulencija koje su uslijedile mnogi predviđali sunovrat, ekonomista Slaviša Raković poručuje – kriza još nije zaljuljala temelje ekonomije Republike Srpske. Ali hoće li?
„Još uvijek nije. No, da li može –konačni ishod zavisi od toga koliko će se situacija pogoršati i kojim putem će kriza nastaviti da se razvija“, kaže Raković u intervjuu za Buka magazin.
Prvi kvartal 2025. godine protekao je, kako kaže, u znaku svjetskih ekonomskih potresa s blagim efektima na BiH. Unutrašnja politička previranja nisu bila odlučujući faktor u tom periodu. Ali atmosfera straha i neizvjesnosti su pravile štetu.
U Banjaluci su proteklih mjeseci otkazivani poslovni skupovi, konferencije, dolasci gostiju. Turizam, kaže Raković, jeste pogođen, ali smatra da ni tu nema govora o drastičnom padu.
“Treba uzeti u obzir da se radi o već gotovo hroničnoj političkoj krizi u BiH, to je, kada se gleda unazad, većinom obilježeno odsustvom napretka na mnogim poljima, a i odsustvom nekih važnih zakonodavnih rješenja. Ugrožena je energetika možda ponajviše, suočena sa turbulentnim kretanjima na zapadu, a bez adekvatnih politika za restrukturiranje u oba BiH entiteta“, jasan je Raković.
Upravo ta sektorima neprilagođena politika dodatno produbljuje ukupnu ekonomsku ranjivost – BiH i dalje nije kreirala strategije koje mogu odgovoriti na tržišne udare. Investicije – i domaće i strane – ostaju u ćorsokaku. „Direktne strane investicije uglavnom idu u Srbiju, dok u BiH ostaju na standardno niskom nivou. Domaće investicije, naročito u javnom sektoru, ispod su realnih potreba“, objašnjava Raković.
Posebna prijetnja nadvila se nad javne finansije – arbitraže teške milijarde. Pored slučaja „Viadukt“, prijete i druge arbitraže – arbitraža u Beogradu vezana za RiTE Ugljevik (372 miliona KM), arbitraža u Vašingtonu za Ugljevik (695 miliona evra, odnosno 770 miliona evra s kamatama), tužba Elektroprivrede Hrvatske za Termoelektranu Gacko (100 miliona evra), predarbitraža za Vjetropark Trusina (102 miliona evra). Njima Republika Srpska potencijalno ulazi u opasnu zonu gubitaka. Raković upozorava da se takvi sporovi ne smiju voditi olako. „Ugovori su pravljeni kao da se kupuje polovni automobil. Omogućili su prostor za mešetarenje, ali i ozbiljne kriminalne aktivnosti“, kaže on.
Rezervi za štetu nema – a trebalo ih je biti. „U posljednjih deset, ili barem pet godina, trebalo je stvarati fiskalnu rezervu. Umjesto toga, sad ćemo ih formirati naknadno – uz silno povećanje troškova.“
Iako vlasti RS često ističu kako je zaduženost „na istorijskom minimumu“, Raković pojašnjava zašto brojke varaju. RS, kaže, jeste bila uspješnija od FBiH u kreiranju domaćeg duga, ali problem leži drugdje. „Anuiteti su nepovoljni, a refinansiranje duga pod boljim uslovima je praktično nemoguće“, tvrdi on.
Uprkos svemu, još nije kasno – ali bi moglo biti. „Ukoliko dođe do mira između Rusije i Ukrajine, moguće je ublažavanje globalnih tenzija. Ipak, to neće automatski značiti otvaranje EU prema Zapadnom Balkanu. Zato treba pametno prilagoditi politike realnosti.“
Rakovićeva poruka je jasna – politička kriza još nije bacila RS preko ekonomskog ruba, ali ako se ona nastavi širiti bez ikakvog plana i odgovora, vrlo lako bi mogla.