To
potvrđuju brojni primjeri radnika koji, bez obzira na visoke minuse,
svakodnevno prosvjeduju u BiH. Radnici Dite ovih dana prodaju namještaj
iz vlastitih domova jer im je to jedini način da prehrane obitelj.
„Ko
je pogriješio, ne znamo mi, ali to nam ne može pomoći. Jasno sam ja kao
predsjednik sindikata rekao upravi da nije problem više hoćemo li mi
dole raditi, mi samo tražimo svoja prava. Znači neka nam se ispoštuje
naš staž – sve po zakonu, naše plate i nek nas vrate na biro i neka rade
sa fabrikom šta hoće. Ljudi nemaju više šta jesti. Niti mogu djecu
slati u škole. Nemamo ni topli obrok, ni prevoz, nemamo ništa, a moramo
dolaziti dole svaki dan. Jednostavno prodaje se iz kuća namještaj da bi
se djeca prehranila“, kaže predsjednik sidnikata Mehmed Džedović.
Radnici
brojnih bivših proizvodnih giganata mole već mjesecima nekoga od
aktualnih vlada da ih primi na razgovor. To uspiju ostvarit tek kada
pred njihove urede dođu sa transparentima. Ali i tada slušaju samo
obećanja.
„Ta privatizacija nije legalna, tu su velike kriminalne
radnje. Ako neko nije ispunio svoje uslove, nije platio ono što treba,
znači da nije njegova firma. Treba se proizvodnja pokrenuti, PIO/MIO
treba da se uplati. Imamo radnika koji radi već četrdeset drugu godinu
staža, ne može otići u penziju. Imamo dosta invalida koji isto ne mogu
otići – mjesecima čekaju“, priča radnica Emina Busuladžić.
A da
prava radnika ne postoje i da radnički sindikati kod poslodavaca nemaju
nikakvu snagu pokazuje najsvježiji primjer radnika tvornice namještaja
Konjuh iz Živinica.
Zbog štrajka koji je sindikat organizirao,
zbog brojnih neisplata plača i neuvezanog staža šestorica njih odmah su
dobili otkaze. Mevludin Trakić prvi je bio na udaru svog direktora Brune
Bukovića.
„Radili smo sve za što smo tražili te plate da nam
isplate, minimalne. Nismo dobili ništa, onda smo štrajk organizovali,
štrajk je krenuo. Međutim, radnici su od nas tražili da uputimo krivične
prijave protiv direktor i protiv predsjednika i članova nadzornog
odbora. Oni čuli da smo mi krenuli s tim krivičnim prijavama i onda su
nam otkaze uputili“, kaže Trakić.
Država izgubila skoro sve resurse
„Što
se nisam bojao u ratu, ratovao četiri godine, sad bih opet protiv njih
ratovao – toliko mi je dogorilo. Nemam riječi. Žao mi je, stid me onog
djeteta svog kad dođem kući, nisam mu ništa donio, a ono traži od mene. I
nemam mi ni dijete posla koje sam iškolavao, koje je završilo sve što
je trebalo završiti i što je roditelj mogao djetetu dati, nema pravo na
rad“, razočaran je radnik Miralem Žigić.
Nekada najveći giganti,
vodeće tvornice danas su otišle u bescijenje. Svaka privatizirana
tvornica danas bilježi samo tužan kraj pred odlazak u slavnu povijest.
„Svi
ovi promašaji rezultiraju ekonomskim gubicima koji se iz godine u
godinu povećavaju, smanjenjem obima poslovnih aktivnosti koji dovode do
otpuštanja radnika. Dolazimo opet do novog problema, a to je pravosuđe,
procesuiranje odgovornih osoba. Vidimo u menadžmentu je to zadnja faza –
kontrola, kontroliranje, toga nema, niko nije odgovarao za to što je
uništio neko preduzeće i zbog toga svi smatraju da mogu biti menadžeri“,
ocjenjuje ekonomski analitičar profesor Zijad Džafić.
Iako se
za sada čini da su radnici najveći gubitnici, sociolog, profesor Srđan
Vukadinović kaže da već postaje sasvim jasno da su države zapravo one
koje su najviše izgubile.
„Upravo ono što je stvaralo strukturu
BiH, i društvenu i državnu, urušeno je, uništeno, privatizovano. Nemamo
nijedne privatizacije u kojoj nije prisutna korupcija. Vidimo sad da se
to otkriva u mnogim ambijentima u regionu, i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori i
u Srbiji, da neke velike kompanije kao mađarski Telekom, njemački
Telekom, Hypo Alpe, Dojče banka itd. su itekako dobro podmitile visoke
dužnosnike. Država je izgubila gotovo sve svoje resurse“, zaključuje
Srđan Vukadinović.
Tekst je preuzet sa RSE