Od početka ove godine, sa svakim saopštenjem agencija i Zavoda za statistiku širom svijeta, iz mjeseca u mjesec, slušamo kako su posljednje zabilježene stope inflacije najviše u poslednjih nekoliko decenija.
Slušamo i da nam tek predstoji teško vrijeme jer će na jesen, širom Evrope, biti prazne police, nestašice, dodatni rast cijena svih proizvoda i usluga, stagflacija, a sve se češće spominje i hiperinflacija.
A hiperinflacija
kao pojam u ekonomiji, je inflacija koja je “potpuno van kontrole”, u
kojoj cijene brzo i kontinuirano rastu, a novac gubi stvarnu vrijednost.
Prema američkom ekonomistu
Phillipu D. Caganu, hiperinflacija započinje mjesec u kojem rast cijena
prelazi 50%, a završava prethodni mjesec u kojem navedeni porast pada ispod te
stope, a zatim ostaje tako najmanje godinu dana.
Dakle,
dok se inflacija najavljuje svake godine, za hiperinflaciju se uzimaju u obzir
kraća razdoblja, uglavnom mjesečna.
Hiperinflacije
obično nastaju kao rezultat začaranih krugova u kojima se stvara više inflacije
u svakom novom ciklusu.
S
obzirom na to da je u takvim okolnostima više novca u opticaju, njegova
vrijednost se dodatno snižava, a poskupljenje je sve više. U međuvremenu je
ljudima sve teže da zadovolje osnovne potrebe, a standard života je niži.
Američki Cato institut objavio je istraživanje o uzrocima i posljedicama svih 56 hiperinflacija, a u pet
najgorih koje ćemo predstaviti, nalazi se i jugoslovenska hiperinflaciona epizoda i to na
trećem mjestu.
1.
Mađarska 1946.
- Dnevna stopa
inflacije: 207 odsto - Dupliranje
cijena svakih 15 sati
U Julu
1946. inflacija u Mađarskoj dostila je nevjerovatnih 41,9 bilijardi odsto, što
je najveća hiperinflacija ikad zabilježena.
Kako su
se cijene udvostručavale svakih 15 sati, šta god da su ljudi imali u svojim
novčanicima ujutru, uveče bi bilo dvostruko manje.
Drugi
svjetski rat izbrisao je 40 odsto mađarskog bogatstva, 80 odsto Budimpešte je
uništeno, željezničeke pruge i putevi su bombardovani, a vlada je morala da
milione u kompenzaciji nakon rata.
Zemlja
je nekoliko puta pokušala da učvrsti valutu, tokom čega su stanovnici prestali
da razlikuju novčanice po vrijednosti, već su ih umjesto toga razlikovali po
boji.
Vlada
je 1. avgusta 1946. otpočela radikalni program stabilizacije, koji je uključio
drastičnu reformu poreza, oporavak zlatnih sredstava u inostranstvu i uvođenje
nove valute, forinte, podržane zlatnim rezervama i svjetskim valutama. Kada je
stupila na snagu, jedna forinta je vrijedjela 400 kvadriliona stare valute
(kvadrilion je broj 10 iza koga slijedi 24 nule).
2.
Zimbabve 2008.
- Dnevna stopa
inflacije: 98% - Dupliranje
cijena svakih 25 sati
Nakon
kontroverznog programa reforme zemljišta, koji je uključivao eksproprijaciju
imovine bijelaca krajem devedesetih, Zimbabve je doživio oštar pad
poljoprivrede.
Situacija
je postala gora skupim učešćem u Kongoanskom ratu 1998. i efektima sankcija
Sjedinjenih Država i evrospskih zemalja protiv vlade Roberta Mugabe 2002.
godine.
Kako je
decenija prošla, cijene su počele da rastu. U novembru 2008. mesečna inflacija
je dostigla 79 milijardi procenata.
Prodavnice
su povećavale cijene nekoliko puta dnevno. Kolaps ekonomije značio je i česte
restrikcije vode i struje, redove ispred banaka i benzinskim stanicama i
ogromnu nestašicu hrane u supermarketima.
Mnogi
su odlazili u Južnoafričku Republiku ili Bocvanu da kupe osnovne namirnice, a
američki dolar i južnoafrički rand defakto su postale valute u zemlji.
Banka
rezervi Zimbabvea je 2009. napustila je sopstvenu valutu i usvojla američki
dolar i južnoafrički rand kao glavno sredstvo razmjene
3.
Jugoslavija 1994.
- Dnevna stopa
inflacije: 65 odsto - Dupliranje
cijena svaka 34 sata
Treće
mjesto na ovoj, ne baš slavnoj listi, zauzela je Jugoslavija. Redovi ispred
prodavnica, šverc namirnica, goriva, prazni rafovi – ne baš tako davna prošlost
za ovdašnje područje.
Zbog
raspada države, gubitka jedinstvenog tržišta i konflikata, vlada je počela da
štampa novac, kako bi popunila rupe. Nekontrolisani javno tošenje,
neefikasnost, korupcija i sankcije Ujedinjenih nacija 1992. i 1993. pojačali su
problem.
Početkom
1994. cijene su mjesečno rasle za 313 miliona procenata. Ljudi su žurili da
potroše novac čim prime platu – mnogi su robu kupovali u susjednoj Mađarskoj.
Obeshrabreni pokušajima kontrole cijena, poljoprivrednici su zaustavili
proizvodnju. Dileri novca mogli su se sresti po ulicama.
Kao
način za smanjenje socijalnog nezadovoljstva i pregovaranje o prestanku
sankcija UN-a, predsjednik Slobodan Milošević je na kraju pristao da usvoji
novu valutu – novi dinar – uz podršku zlata i deviznih rezervi.
4.
Njemačka 1923.
- Dnevna stopa
inflacije: 21 odsto - Dupliranje
cijena na svakatri dana i 17 sati
Kraj
Prvog svetskog rata 1918. Njemačku je ostavio sa ogromnim dugovima i troškovima
obnove. Vlada je počela da štampa novčanice u nacionalnoj valuti, marki, kako
bi ojačala valutu i platila dugove.
Kako je
sve više novčanica štampano, njihova vrijednost je padala. Ali najveća kriza je
stupila nakon što je Njemačka propuštala plaćanje dugova 1923, što je dovelo do
toga da francuske i belgijske trupe zauzmu dolinu Rur, nemačku industrijsku
centralu, da traže isplatu u teškim sredstvima.
Oktobra
1923. mjesečna inflacija dostigla je 29.500 odsto – a cijene su se duplirale na
svaka tri-četiri dana. Za veknu hljeba, koja je u januaru te godine koštala 250
maraka, u novembru je trebalo izdvojiti 200 milijardi maraka. Ljudi su plate
pakovali u kofere.
Nastale
su i anegdote koje ilustruju dramatičnu situaciju: jedna osoba je ostavila
kofer bez nadzora da bi kasnije saznao da je lopov ukrao kofer, ali ne i novac;
otac je otičao u Berlin da kupi cipele, ali kada je stigao mogao je za taj
novac da naruči samo šolju kafe i kupi povratnu kartu do kuće.
Kasnije
te godine vlada je uvela novu valutu, rentenmarku. Cijene su stabilizovane i
kasnije su i njemački povjerioci pristali na restruktuiranje ratnih dugova.
5.
Grčka 1944.
- Dnevna stopa
inflacije: 18 odsto - Dupliranje cijena
na svaka četiri dana i 6 sati
Na
grčku ekonomiju dosta je uticala okupacija tokom Drugog svjetskog rata. Već su
se osjećale posljedice nekoliko napada krajem 1940. godine, prije nego što je
zemlja zauzeta u proljeće 1941.
Okupatori
su uzimali sirovine, stoku i hranu, a vlada je bila primorana da prihvati
troškove okupacije.
Pad
poljoprivredne proizvodnje doveo je do velikih nedostataka hrane u gradovima i
perioda poznatog kao velika glad. Smanjenje poreza doprinijelo je povećanju
inflacije, koja je u novembru 1944. dostigla vrhunac od 13.800 odsto mesečno.
Iako
povećanje cijena nije bilo toliko intenzivno kao u posleratnoj Mađarskoj ili
Njemačkoj, napori za stabilizaciju Grčke su trajali duže. Posle oslobođenja u
oktobru 1944. godine, vlada je tokom osamnaestomesečnog perioda tri puta
pokušala da stabilizuje cijene, prije nego što je postigla određenu stabilnost
kroz fiskalne reforme. kredite i novu valutu.