S obzirom na trenutne ekonomske poteškoće s kojima se većina zemalja susreće, veoma je razumljivo zašto se gotovo svi donosioci odluka i lideri danas bave samo sadašnjošću, a u najboljem slučaju s budućnošću koja seže do 2015-25. godine. Privlačan argument i opravdanje za takvo razmišljanje bi i bilo da se smatra normalnim baviti se samo izbacivanjem vode sa natrulog broda koji polako tone i pravdati se da ćemo se, nakon eventualnog spašavanja, baviti dugoročnim projekcijama.
Međutim, poplava na brodu i loš kvalitet njegove konstrukcije su i nastali upravo zbog kratkovidnosti i zanemarivanja elementarnih znakova i trendova koji su prije par decenija ukazivali donosiocima odluka šta bi nas moglo čekati i desiti se danas. Odnosno, kao i mnogo drugih današnjih problema, finansijska kriza i njene posljedice su bile veoma predvidive, ali malo koga je zanimalo da se bavi problemima koji će se desiti drugome, nekada kasnije, ili da ih spriječi ako ne mora. Prošlost i sadašnjost su najčešće, i malo previše, na dnevnom redu mnogih današnjih lidera i donosioca odluka, a češći fokus i pokušaj predviđanja daleke budućnosti bi nam u mnogo oblasti dozvolio da se spremnije nosimo s izazovima od kojih je većina predvidiva.
Roboti umjesto ‘šablonaca’
Širom svijeta danas postoji, u svakoj naučnoj branši, nekoliko poznatih i briljantnih stručnjaka koji se bave istraživanjima, predviđanjima i projekcijama za period 2070-2100. godina. Nekima se to može učiniti smiješnim, jer ne samo da nas većina neće biti u životu u tom periodu i da se do tada može desiti nekoliko prirodnih i drugih katastrofa koje će dovesti do nestanka civilizacije i možda svijeta, ali i činjenica je da bez takvih vizionara većina izuma ne bi vidjela svjetlo dana. Šteta je što, zbog kratkoročnih političkih prioriteta i drugih veoma negativnih nagona ljudskog bića, glas i poruke ovakvih naučnika i mislioca se rijetko čuju, ali krajnje je zanimljivo zaviriti u njihove bilješke, razmišljanja i predviđanja. U ovom slučaju osvrnut ćemo se na poslove i na tržište rada i vidjeti ko će biti dobitnici, a ko gubitnici. Koje su to tehnologije i zanimanja koja će doživjeti procvat, a koji će nestati.
Da počnemo s radnicima: pitanje je decenije, ali nestat će oni koji obavljaju šablonske i repetitivne poslove, naprimjer na trakama u automobilskoj industriji, jer roboti će biti neprevaziđeni u takvim aktivnostima. Ovaj tip zanimanja i industrije je bio prva žrtva računarske modernizacije, a trebao bi nestati svaki fabrički posao koji se može svesti na niz repetitivnih programiranih pokreta.
Neočekivano, ali mnoga manuelna zanimanja će ne samo preživjeti nastavak računarske revolucije, nego će čak procvjetati, posebno nešablonska zanimanja koja zahtijevaju prepoznavanje uzoraka. Radi se, naprimjer, o sakupljačima otpada, instalaterima, vrtlarima, policajcima… U građevinarstvu svako gradilište ili radnja zahtijeva drugačije alate, nacrte i obuku, kao što i svaki predmet otpada zahtijeva drugačiji način odlaganja, i naučnici smatraju da će radnje ostati prekomplicirane da bi i najsavremeniji računari i roboti zamijenili ljude.
Nezamjenjivi umjetnici
Među uredskim poslovima predviđa se postepeni nestanak običnih posrednika i brokera, nižih poslovođa, a teška vremena bi mogla u drugoj polovici ovog vijeka dočekati i jedan dio računovođa, jer su sva navedena zanimanja već danas ugrožena i reducirana rastom interneta i uvođenjem IT tehnologija u poslovanje. Posrednici će moći preživjeti ukoliko obogate kvalitetom usluge koje nude i postanu više od pukih prenosilaca informacije. Naprimjer, brokeri na berzi će morati ponuditi mudrost i savjete vrhunskih analitičara i stručnjaka kako ih računari ne bi istisnuli iz “igre”.
Pobjednici u ovom slučaju će biti svi oni koji se bave aktivnostima i stvarima koje nas “čine ljudima”, dakle umjetnički radovi. Pisanje softwera, upravljanje ljudima i projektima, naučni rad i druge oblasti koje iziskuju kreativnost će biti nemoguće zamijeniti računarima. Umjetnici će uvijek imati određeno tržište, jer i internet ima veliku potrebu za kreativnom umjetnošću. Tim prije jer računari su izvrsni u kopiranju umjetnosti i u pomaganju umjetnicima da umjetnost uljepšaju, ali računari su bespomoćni u izmišljanju, inspiriranju i stvaranju te uglavnom u svemu što izaziva emocije i oduševljava nas u ovoj oblasti.
Također poslova za stručnjake koji se bave međuljudskim odnosima, kao, naprimjer, za advokate uvijek će biti. Robot-advokat bi mogao odgovoriti i pružiti određene informacije o zakonskom okviru, naprimjer, ali zakon se stalno mijenja i ovisi o društvenim normama i običajima te samo tumačenje zakona se često svodi na vrijednosni sud, u čemu računari još uvijek nisu konkurencija ljudima. Ispred dobrih menadžera je također svijetla budućnost, jer smo daleko od situacije u kojoj bi roboti, naprimjer mogli razumjeti i sagledati istovremeno, prilikom donošenja odluke, tržišni kontekst, organizacijske ciljeve te individualnu situaciju (mane, vrline, emocije…) jedne ili više osoba kojih se ta odluka tiče. Posao pravih menadžera će se sve više svoditi na motiviranje i inspiriranje radnika kako bi se zadaci ostvarili i u tom kontekstu nezamislivo je da računar postane sposoban za iznimno visoko razumijevanje ljudske naravi, što je preduslov za uspjeh i donošenje pravih odluka. Činjenica je, također, da je danas nedovoljan broj kvalitetnih menadžera, koji su prije svega lideri koji vode i pokazuju put sopstvenim primjerom i na čijoj zamjeni računarima se možda ne bi previše izgubilo, ali to je već druga tema.
Potrošači (ni)su žrtve
Čitave industrije, toga smo već svjedoci, doživljavaju potpuni preokret. Dovoljno je pogledati muzičku industriju, koja se vijekovima zasnivala na pojavljivanju muzičara pred publikom, potom na omasovljavanju i prodaji ploča, odnosno diskova, koje su omoućile naglu popularnost i bogaćenje, eksponencijalnim rastom popularnosti, ali isto tako i pada. Međutim, ova industrija je zanemarila predviđanja naučnika da će se putem interneta muzika slati i dijeliti poput elektronske pošte i krenula je u iscrpljujuću i unaprijed izgubljenu bitku s kompanijama koje su nudile muziku za samo dijelić cijene jednog CD-a.
Gledajući ekonomiju generalno i, još preciznije, kapitalizam i potrošačko društvo, poznati fizičar Michio Kaku smatra da će potrošači dobiti na snazi i biti manje žrtva manipulacije nego što je to slučaj danas. Naprimjer, u industriji kupovine avio karata i hotelskih usluga potrošač već danas može putem interneta uporediti cijene i pronaći najpovoljniju opciju te je na taj način postao više informiran i ojačao je svoju poziciju na tržištu. Isto se očekuje za potrošače i u ostalim industrijama, jer će biti moguće, šetajući supermarketom, putem kontaktne leće pristupiti internetu i za svaki proizvod koji pogledamo saznati da li je povoljan ili ne u odnosu na druge. Živjet ćemo u svijetu inteligentnih uređaja, namještaja, odjeće… kojima ćemo govoriti kada zatrebamo određene usluge i naredbe će biti odmah izvršavane.
Možda najznačajnija tranzicija koja će se desiti u ekonomiji, uslijed tehnoloških previranja, bit će prelaz sa robnog kapitalizma na intelektualni kapitalizam. Kroz historiju se uvijek smatrala materijalno bogatom osoba koja je imala velike količine robe. Cijene roba svih vrsta su se mijenjale, ali sa stalnim trendom pada u posljednjih 150 godina, pa je tako mnogo toga što je prije bilo nezamislivo danas postalo svima dostupno. Doručak koji većina zapadnjaka danas ima je bolji od doručaka koji su bili servirani na dvorovima prije samo par stotina godina, a prije nezamislivi egzotični proizvodi iz cijelog svijeta se danas mogu naći u svakom supermarketu.
Intelektualni kapital
Što je nekada bila roba, danas je to intelektualni kapital, odnosno upravo ono što roboti i umjetna inteligencija još ne mogu obavljati, a to je prepoznavanje uzoraka i zdrav razum. Ljudski mozak se ne može masovno proizvoditi i prodavati i zdrav razum će biti valuta budućnosti. Za razliku od roba, za stvaranje intelektualnog kapitala ljudsko biće se mora odgajati, obrazovati, njegovati, za što su potrebne decenije napora i ulaganja novca i mnogih drugih nematerijalnih stvari. Kao dokaz ove evolucije 1991. godine Velika Britanija je postala prva zemlja koja je zaradila više na nevidljivom izvozu (usluge) nego na vidljivom (roba).
Neke države koje ne shvataju ovo načelo, iako bogate prirodnim resursima, oslanjajući se samo na izvoz robe, mogle bi propasti u bliskoj budućnosti. Norveška, koja posjeduje bogate zalihe nafte, svjesno je ograničila udio ovog energenta i fokusirala se upravo na stvaranje vrijednosti i rasta prihoda od usluga, iako bi mogla prodavati puno više nafte i prepustiti neke druge oblasti konkurentima.
Pohvale zaslužuje i strateško pozicioniranje Kine naspram ekonomskog razvoja. U prvi mah Kina je izgradila na hiljade fabrika, koje proizvode gotovo sve vrste roba za cijeli svijet. Međutim, dobit tih fabrika se sve više investira u sektor usluga, koji počiva upravo na intelektualnom kapitalizmu. Kada je opstanak zemlje na međunarodnoj sceni u pitanju, konstatiramo da cilj opravdava sredstva, pa su tako najveći i najbrojniji kradljivci poslovnih tajni upravo Kinezi. Ali, ovoj naciji treba odati i priznanje, jer, naprimjer, najveći broj studenata doktorskih studija, u mnogim razvijenim zemljama, od SAD-a do Evropske unije, dolazi upravo iz Kine i mnogi od njih se vraćaju u domovinu nakon stečenog veoma vrijednog intelektualnog kapitala.
Primjer Japana i Njemačke
Sistemi koji budu sposobni preusmjeriti ulaganja u sektore koji se zasnivaju na intelektualnom kapitalizmu će obezbijediti poslove, ne samo za programere i naučnike, nego i za veoma široki spektar zanimanja gdje su potrebni vođenje, analitičnost, kreativnost, inovativnost, umjetničke sposobnosti… Ne postoje brza i jednostavna rješenja u ovom slučaju, a osobe je potrebno kvalitetno i blagovremeno obrazovati, umjesto zatupljivati, kako radna snaga ne bi završavala automatski na birou za zapošljavanje.
Potrebno je stvoriti novi val inovativnih poduzetnika, koji će stvoriti nove industrije i novo bogatstvo sa svojim tehnološkim inovacijama. Ideje, elan i energiju takvih talentiranih ljudi je potrebno podržati i osloboditi kako država ne bi (p)ostala trajni gubitnik. Danas ogromna većina zemalja radi upravo, i uporno, potpuno suprotno, što je pogubno. Zasnivajući se na kapitalizmu roba, čija cijena u zadnjih 150 godina neumoljivo opada, ekonomije tih zemalja će postepeno slabiti, dok one istovremeno postaju podijeljene do nivoa nefunkcioniranja.
Takođe, potrebno je ugledati se na Japan i na Njemačku, koji su se od 1945. godine, dok je njihovo stanovništvo bilo na rubu gladi, a zemlja u ruševinama, probili na čelo ekonomskih sila u vremenu od samo jedne generacije. Slično je i s Kinom, koja će se, nakon viševjekovne stagnacije u ekonomskom razvoju, u naredne dvije decenije pridružiti klubu bogatih zemalja. Zajednički faktori uspjeha za ova tri društva jesu jedinstvo naroda, veoma vrijedni građani i fokus na proizvodnju onoga što je najtraženije u svijetu.
Tekst je preuzet sa portala Al Jazeera