Pandemija koja je za banane isto što i Covid-19 za ljude širi se svijetom, prisiljavajući uzgajivače da promijene način uzgaja, pa čak i okus voća koje se najviše konzumira na svijetu, piše BBC.
Smrtonosna bolest pojavila se iz vedra neba. Krenula se “tajnim prenosom”, šireći se prije nego što se simptomi uopšte pokažu. Kad jednom uzme maha, već je prekasno zaustaviti je – lijeka nema. Život više nikada neće biti isti. Zvuči poznato?
Iako ovo može zvučati nevjerovatno poput Covid-19, zapravo govorim o Tropical Race 4 (TR4), bolesti koja pogađa banane. Poznata i kao Panamska bolest, to je gljivica koja hara farmama banana posljednjih 30 godina. No u posljednjoj deceniji epidemija se naglo ubrzala, šireći se iz Azije u Australiju, Bliski istok, Afriku i odnedavno Latinsku Ameriku, odakle dolazi većina banana koje se isporučuju u supermarkete na sjevernoj polulopti. Do danas je prisutna u više od 20 zemalja, što izaziva strah od “pandemije banana” i nestašice omiljenog voća na svijetu.
Naučnici širom svijeta rade protiv vremena kako bi pokušali pronaći rješenje, uključujući stvaranje genetski modifikovanih (GM) banana i vakcina. Ali baš kao i kod Covid-19, pitanje je ne samo možemo li pronaći lijek, već i kako živjeti s “novom normalnošću” koja će zauvijek promijeniti banane?
Ovo nije prvi put da su banane suočene s uništenjem. U 1950-ima industrija je bila desetkovana onim što se opisuje kao “jedna od najgorih botaničkih epidemija u istoriji”, kada se prvi put pojavila Panamska bolest. To je gljivična bolest potječe iz Azije, gdje je evoluirala zajedno s bananama, prije nego što se proširila na ogromne plantaže Srednje Amerike.
Razlog zašto je to bilo tako razorn, bio je taj što su sve banane bile jedna sorta Gros Michel, koja daje velike, ukusne plodove koji se mogu odrezati sa stabla nezreli, što omogućuje transport vrlo kvarljive, egzotične hrane na velike udaljenosti dok i dalje sazrijeva. Svaka je biljka bila klon otprilike iste veličine i oblika, proizveden od izdanaka – bočnih izdanaka koji se razvijaju iz korijenske stabljike – što je olakšalo masovnu proizvodnju. To znači da je svaka biljka banane genetski gotovo identična, dajući pouzdano dosljedan urod voća. S poslovnog gledišta, bila je to vema isplativ posao, ali s epidemiološkog gledišta bilo je samo pitanje vremena kada će izbiti epidemija.
Počela je potraga za sortom koja bi zamijenila Gros Michel i koja bi mogla biti otporna na Panamsku bolest. Do 1960-ih, jedna sorta Cavendish, pokazala je znakove otpornosti koji bi mogli spasiti industriju banana. U roku od nekoliko decenija ova sorta je psotala novi genetski klon za industriju banana i tako je i danas. Ali za naučnike koji su nervozno posmatrali goleme plantaže koje su se širile, bilo je samo pitanje vremena kada će doći do izbijanja nove epidemije.
Naravno, 1990-ih se pojavio novi soj panamske bolesti poznat kao TR4, opet u Aziji, koji je bio smrtonosan za Cavendish banane. Ovaj put, s globalizovanom ekonomijom, proširio se još brže.
Razlog zašto je TR4 tako smrtonosan je taj što se, baš kao i Covid-19, širi “nevidljivim prenosom”. Bolesna biljka izgledat će zdrava do godinu dana prije nego što pokažesimptome u vidu žutog lišća koje vene. Drugim riječima, kad je uočite, biće prekasno, bolest će se vjerovatno već proširiti putem spora u tlu na čizmama, biljkama, mašinama ili životinjama.
U međuvremenu je u toku utrka za pronalaženje rješenja.
U Australiji su naučnici razvili genetski modifikovanu (GM) Cavendish bananu koja je otporna na TR4. Međutim, dok naučnici tvrde da je GM hrana sigurna, regulatori i javnost ostaju sumnjičavi.