Međutim
nisu svi problemi počeli ratom u Ukrajini jer je sigurnost opskrbe
ugrožena i ranije. Činjenica je da raste broj gladnih u svijetu, usprkos
tome što se proizvodi dovoljno hrane. Odgovor na pitanje zbog čega je
to tako sigurno znaju šefovi četiri velike kompanije koje drže monopol u
globalnoj distribuciji hrane. One kontroliraju prehranu i donose
ključne odluke, a pritom je upitno koliko su vođene dobrobiti
čovječanstva, a koliko zaradom
Polovicom svjetske poljoprivredne proizvodnje dominiraju samo četiri
glavne kulture: šećerna trska, pšenica, kukuruz i riža. Sve ih izvozi
tek nekoliko zemalja, a tim kulturama trguju samo četiri multinacionalne
kompanije.
Poznate kao ABCD hrane zbog svojih inicijala, ove četiri tvrtke –
Archer Daniels Midland (ADM), Bunge, Cargill i Louis Dreyfus – ostvarile
su ogromnu dobit nakon skoka cijena žitarica zbog ruske invazije na
Ukrajinu, piše Politico.
Već godinama te kompanije, od kojih su Cargill i Louis Dreyfus
privatne, ostaju tajnovite oko planova, prihoda i udjela na tržištu, a
usto su bili glavni akteri nekoliko velikih skandala.
Procjenjuje se da čine između 75 i 90 posto globalnog tržišta
žitarica. I dok poljoprivrednici ostaju gotovo pa na dnu lanca, te
tvrtke uzimaju najveći dio kolača uslijed novog rasta troškova
proizvodnje, cijena hrane i turbulencija na tržištu.
Gdje god se u svijetu nalazili i što god konzumirali, teško da ćete
izbjeći ove četiri tvrtke i njihove proizvode; od kukuruza u
pahuljicama, pšenice u kruhu, naranče u soku do soli, škroba, aditiva i
zaslađivača u gotovim obrocima ili u mesu.
Cargill je najveća američka privatna tvrtka čije je sjedište u
Wayzati, gradu u Minnesoti u SAD-u. Tvrtka je osnovana 1865. u
pseudobaroknom dvorcu na Srednjem zapadu SAD-a, u Minnetonki. Osnovali
su je trgovci žitom čiji potomci i dalje drže većinsko vlasništvo.
Većinu poslovnih operacija obavljaju u Švicarskoj, a lider su u
trgovini, preradi i transportu najvažnijih poljoprivrednih proizvoda,
gnojiva i mesa. Usto funkcioniraju kao jedan od najvećih svjetskih
investicijskih fondova, a godišnji prihodi iznose im oko 114 milijardi
dolara. Zapošljavaju više od 166.000 zaposlenika u više od 66 država i
čine 25 posto američkog izvoza žita.
Tvrtka proizvodi oko polovice svih McDonald'sovih pilećih proizvoda
diljem Europe i najveći je opskrbljivač globalnih prehrambenih lidera
poput Nestlea i Unilevera. Primjera radi, Cargillu se za pomoć obratio
najveći britanski proizvođač čipsa Walker's nakon optužbi da njihov
proizvod sadrži štetne zasićene masne kiseline. Cargill je u samo
nekoliko mjeseci zasijao velike površine novim sjemenom suncokreta s
manjim sadržajem masti diljem istočne Europe.
U Kini su prije 20 godina s američkom kemijskom tvrtkom Monsanto
educirali više od dva milijuna lokalnih farmera, a procjenjuje se da
Cargill i ostale tri spomenute tvrtke danas kontroliraju 80 posto
kineskih kapaciteta za preradu soje, kao i cjelokupnu proizvodnju te
žitarice.
Louis Dreyfus, osnovan 1851. godine, također je privatna obiteljska
tvrtka sa sjedištem u Rotterdamu. Od početka su fokusirani na trgovinu
žitom, šećerom i energentima diljem svijeta. Imaju podružnice u više od
100 zemalja, sa 72 ureda. Glavni uredi nalaze im se u Ženevi, Londonu,
Pekingu, Buenos Airesu, Parizu, São Paulu, Singapuru, New Yorku i
Connecticutu.
Dreyfus zapošljava više od 22.000 ljudi diljem svijeta, posebice u
‘špici’ sezone. Prihodi im se procjenjuju na 120 milijardi američkih
dolara. Tvrtka čini oko deset posto svjetskih trgovinskih tokova
poljoprivrednih proizvoda i najveći je svjetski trgovac pamukom i rižom.
Mnogi je također smatraju drugim najvećim igračem na svjetskom tržištu
šećera. LDC Metals se proširio i postao treći najveći svjetski trgovac
bakrom, cinkom i olovom, iza Glencorea i Trafigure.
Bunge Limited, čije je sjedište u St. Louisu u Missouriju, započeo je
raditi krajem 19. stoljeća kao trgovac žitom u Južnoj Americi, a danas
je vodeći svjetski proizvođač uljarica i ključni igrač na globalnom
tržištu gnojiva te najveći prodavač (flaširanog) biljnog ulja. Prihodi
tvrtke procjenjuju se na više od 45 milijardi dolara godišnje. Prema
podacima iz 2017. godine, imali su više od 32.000 zaposlenika u 40
zemalja.
Četvrti član kvarteta je ADM, Archer Daniels Midland, osnovan u
američkoj poreznoj oazi Delaware sa sjedištem u Illinoisu, a sjedište mu
je u Chicagu. Prošle godine tvrtka je uprihodila 85 milijardi dolara, a
zapošljava više od 38.000 ljudi. Podrijetlo ADM-a seže u vrijeme
drobljenja sjemena, s čime je tvrtka započela 1902. Upravlja s više od
270 kultura i 420 objekata za nabavu usjeva diljem svijeta te se
žitarice i sjemenke uljarica prerađuju u proizvode koji se koriste na
tržištima hrane, pića, nutrijenata, industrije i hrane za životinje
diljem svijeta.
Kriza gladi u Africi i na Bliskom istoku
Kreatori politika, u pokušaju da izvuku svoje države i svijet iz krize,
oslanjaju se na kvartet ABCD i nekolicinu država, u nadi da će one
hraniti svijet. No sve smo bliže svjetskoj prehrambenoj krizi, kakvoj
smo svjedočili 2008., prije više od deset godina.
Krenulo je tada kao i s aktualnom krizom, uz rast cijena nafte, sušu i
trgovinska ograničenja. Stoga svjetski stručnjaci za hranu upozoravaju
da svijet od prošlih kriza nije puno naučio, već se ponovno oslanja na
neuspjele modele, te da ćemo, ako potraje rat u Ukrajini, žitnici
Europe, morati naći novi način na koji prehraniti gotovo osam milijardi
ljudi.
Ti stručnjaci sada pozivaju kreatore politika da preispitaju što jedemo i kako uzgajamo hranu.
Međunarodna tijela poput G7 (sedam vodećih gospodarskih država) i
Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) žele izdvajanje
milijunskih iznosa za pomoć u hrani i razmjenu strategija kako bi se
ukrajinsko žito, koje je pod opsadom, vratilo u globalne trgovinske
krugove i da bi zapadne zemlje same uzgajale više žita.
U svom planu za sigurnost hrane, pokrenutom krajem ožujka, EU je
rekao da je povećanje proizvodnje za pokrivanje manjka ukrajinskih
usjeva, posebno pšenice, ‘temeljno’. Međutim organizacije upozoravaju da
bi neuspjeh plana mogao izazvati veliku krizu gladi u zemljama Sjeverne
Afrike i na Bliskom istoku jer uvelike ovise o uvozu.
Članovi autohtonog stanovništva i civilnog društva UN-ovog Odbora za
svjetsku sigurnost hrane (CFS), stručnog tijela koje se usredotočuje na
lokalnu proizvodnju hrane i sigurnosne politike, rekli su da trenutna
kriza nije znak nedostatka proizvodnje, već sustavnih čimbenika,
uključujući veliko oslanjanje na gnojiva i fosilna goriva, energetsku i
postcovid krizu, klimatske promjene i to što je distribucija hrane
koncentrirana u rukama samo nekoliko tvrtki.
Najugroženije zemlje trebaju zalihe hrane što prije, kao i
humanitarne organizacije poput Svjetskog programa za hranu. Upravo na to
apelira Sophia Murphy, izvršna direktorica IATP-a, istraživačkog centra
sa sjedištem u SAD-u. Navodi naime rješavanje uloge koju nekoliko
velikih izvoznika ima u osiguravanju hrane u državama s niskim dohotkom.