Članice Evropske unije u jugoistočnoj Evropi do 2040. godine
imaće ravnomjernu potrošnju energije uz veliko smanjenje upotrebe uglja, dok
će potrošnja u zemljama koje nisu članice EU, i Turskoj porasti 40, odnosno 50
odsto, ali upotrebljene količine uglja ostaće iste, zbog čega se obje grupe
država susreću sa većim prijetnjama po energetsku bezbjednost od ostatka
Evrope.
Zaključak je ovo studije Pregled i perspektive energetike
jugoistočne Evrope 2021/2022 koja je predstavljena u Beogradu.
Tako studija procenjuje da će bruto potrošnja energija u
zemljama članicama EU – Bugarska, Hrvatska, Kipar, Grčka, Rumunija i Slovenija
– ostati nepromjenjena do 2040, dok je, kako je naglašeno, evidentno smanjenje
upotrebe uglja – sa više od 20 miliona tona ekvivalentne nafte na manje od pet,
dok će se obnovljivi izvori energije i nuklearna energija skoro duplirati.
Sasvim drugačiji rezultat je projektovan za potrošnju u šest
zemalja Zapadnog Balkana: Albanija, BiH, Kosovo*, Crna Gora, Sjeverna
Makedonija i Srbija, gdje se očekuje da će potrošnja porasti za skoro 40
procenata između 2015. i 2040, uz nepromjenjenu količinu upotrebljenog uglja.
U ovih šest zemalja, navedeno je u studiji, prirodni gas kao gorivo će bilježiti stalni rast, korišćenje sirove
nafte i naftnih derivata će se povećati 45 odsto, a obnovljivi izvori energije
70 odsto, ali i dalje će zelena energija pokrivati samo 20 odsto ukupne
potrošnje.
MOŽE LI BIH BEZ UGLJA?
U BiH trenutno imamo 11 aktivnih rudnika uglja i pet
termoelektrana, a kompletan ovaj sektor direktno zapošljava više od 17.000
radnika.
Godišnja proizvodnja uglja- uglavnom lignita i mrkog uglja,
kreće se oko 13 miliona tona, a čak 94 posto uglja koji proizvedemo trošimo za
proizvodnju električne energije, dok se oko 710.000 tona utroši za proizvodnju
toplotne energije u individualnim domaćinstvima i centralnim sistemima grijanja
u gradovima.
Izuzev TE Stanari, koja je puštena u rad 2016. godine, sve
ostale TE su stare između 31 i 72 godine.
Takođe Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u regionu koja
proizvodi više struje nego što su njene domaće potrebe, te je i jedina
izvoznica električne energije.
Napomenimo i da uz BiH, Turska i sujedine evropske zemlje
koje imaju planove za nove elektrane na ugalj, ako se izuzme jedan neaktivan
projekat u Poljskoj.
Tako Bosna i Hercegovina ne odustaje od plana za Tuzlu 7, a
odnedavno je ponovo aktuelna mogućnost privatne investicije u razvoj
termoelektrane Ugljevik 3, iako se potpisivanjem deklaracije o Zelenom program
za Zapadni Balkan, 10. novembra 2020. u Sofiji, obavezala na niz konkretnih
akcija, uključujući uvođenje takse na emisije ugljen dioksida i tržišnih modela
za podsticanje obnovljivih izvora energije, kao i postupno ukidanje subvencija
za ugalj, a najkasnije do 2050. godine svi rudnici i termoelektrane u Bosni i
Hercegovini trebaju biti zatvoreni.
ZAŠTO JOŠ ULAŽEMO U
UGALJ?
Kada sve ovo znamo, postavlja se pitanje zašto BiH još
uvijek ulaže u ugalj i fosilna goriva.
Zašto je situacija takva kakva jeste pojasnio nam je Ognjen
Marković, stručnjak za energetiku i član RESET-a.
Ugalj je, kako ističe, tradicionalno gorivo za proizvodnju
električne energije u BiH. Takođe, bio je osnova razvoja elektroenergetskog
sektora i industrijalizacije, dok je danas, u zemlji sa slabo razvijenom
industrijom, jedan od sektora koji, sa termoelektranama i pratećim uslužnim
djelatnostima, zapošljava veliki broj radnika. Pored toga, ugalj je energent
kojeg u BiH ima u velikim zalihama i osigurava jednu vrstu energetske
nezavisnosti, a zatvaranje rudnika i prekid proizvodnje električne energije iz
njega predstavlja ozbiljan ekonomski, socijalni i politički problem.
„Rudnici su važan faktor ekonomskih procesa u regionima u
kojima se eksploatiše ugalj. Zbog ovih razloga ne iznenađuje da se pokušava
nastaviti eksploatacija uglja i proizvodnja električne energije kroz izgradnju
novih, savremenijih i efikasnijih jedinica. Međutim, u kontekstu evropske
energetske politike i politike drugih razvijenih zemalja ovaj pristup,
gledajući srednjoročno i dugoročno nije ispravan. Naime, zbog uvođenja “taksi”
na emisije ugljen dioksida, pa čak i ako se to desi potupno, proizvodnja
električne energije iz uglja će postati neisplativa, što će srednjoročno i
dugoročno predstavljati ozbiljan ekonomski problem“, pojašnjava Marković i
predlaže šta bi naša zemlja trebala uraditi umjesto ulaganja u ugalj.
Po njemu ključno je pet koraka.
Prvi je okrenuti projekte tranzicije regiona sa
eksploatacijom uglja i proizvodnje električne energije iz njega tako što će:
Planirati prestanak proizvodnje električne energije iz uglja u narednih
dvadeset do 30 godina; Uključiti u realizaciju projekta tranzicije regiona sa
eksploatacijom uglja sve sudionike, počev od rudničkih sindikata i sindikata
termoelektrana, preko lokalnih i društvenih zajednica; Planirati nove projekte
na pogođenim područjima kako bi bili zamjena za one koji će prestati sa radom;
Izvršiti prekvalifikaiju radne snage kako bi se angažovala na novim projektima;
Prilagoditi sistem obrazovanja novim ekonomskim procesima; Osigurati potrebna
sredstva za realizaciju projekta tranzicije kroz saradnju sa međunarodnim
finansijskim institucijama, domaćim izvorima i korištenjem fonda za trgovinu
emisijama.
Drugi je postepeno uspostaviti mehanizam trgovine emisijama
ugljen dioksida, za šta treba donijeti nove zakone i/ili izmijeniti
postojeće.
Treći, sistemski i radikalno primijeniti mjere energetske
efikasnosti, dok pod četvrtim Marković navodi građenje objekata za proizvodnju
električne energije iz obnovljivih izvora (solar, vjetar, biomasa, voda) ali ne
samo objekte veće snage nego i objekte koji će biti građeni po principu
“građanske energije” gdje će građani i poslovni subjekti ulagati u izgradnju
elektrana kroz tzv. kupce-proizvođače (prosumere) i energetske zajednice.
I kao posljednji peti korak naš sagovornik navodi uspostavljanje organizovanog
tržišta električnom energijom i gasom u BiH i i biti dio regionalnog
organizovanog tržišta.
Sa zatvaranjem teroelektrana krenuo je već čitav niz
evropskih država: na prvom mjestu su tu Švedska i Austrija koje su 2020.
godine isključile svoje posljednje termoelektrane. Slovačka i Portugal to
planiraju učiniti do 2023., godinu dana kasnije i Velika Britanija, 2025. Irska
i Italija. Do 2030. su zatvaranje termoelektrana najavile i Grčka, Finska,
Holandija, Mađarska i Danska.