Opšte mišljenje je da za mlade ljude u našoj zemlji postoje samo dvije opcije – postati dio budžetarijata ili otići. Treća opcija – rad kod privatnika, odavno nije primamljiva, zbog niskih plata u realnom sektoru, dok o četvrtoj – pokretanju vlastitog biznisa, rijetko ko i razmišlja.
Ali naši sagovornici odlučili su se upravo na ovo posljednje – da ostvare sopstvene poslovne ideje.
Pored toga što svi dolaze iz Modriče, zajedničko im je i to što su za pokretanje biznisa dobili pomoć Instituta za razvoj mladih KULT i Opštine Modriča, a uz podršku Ambasade Kraljevine Švedske u BiH.
Pokrenuli su različite biznise, a za Buku pričaju mogu li živjeti od svog rada.
Nemanja Vasiljević nije nikada, za razliku od većine njegovih vršnjaka, razmišljao o odlasku iz BIH, već je želio da pokrene nešto svoje u rodnom grad, što je jednim dijelom već ispunio. Otvorio je radnju za popravku motornih uređaja. Posao, kaže, zahtijeva puno truda i zalaganja, ali se isplati i od njega se već sada može lijepo živjeti. Pohvalio je i lokalnu zajednicu, koja kroz razne projekte pruža podršku mladima da dođu do zaposlenja. Njihovo je samo da imaju volju i želju za radom.
Slično razmišlja i Zoran Nikolić, koji je pokrenuo firmu koja se bavi čišćenjem poslovnih objekata. Obzirom da je riječ o poslu koji je još u svojoj razvojnoj fazi, zadovoljan je kako se sve odvija, kao i zaradom koja je sada u prosjeku jedne prosječne plate.
“Mladom čovjeku koji je spreman raditi lako se snaći u Modriči, jer nam pomažu iz Opštine, kao što je bio i ovaj projekat. Takođe, ko ima kvalitet usluge, lako dobije povjerenje i svoje mušterije. Ja konkretno radim jedan posao koji ima više djelatnosti i meni ide dobro. Problem je što svi misle da, ako odu van naše zemlje, da će se vratiti sa najnovijim automobilom, a da tamo neće ništa raditi. Da hoće i ovdje raditi, ne kažem da će imati najnoviji automobil, ali će sigurno pristojno živjeti”, smatra Zoran.
I u slučaju Jovice Mišića, pokazalo se da je dobra ideja otisnuti se u preduzetničke vode: “Što se tiče grada Modriče, svako bi vam reko da je ovdje bilo kakvo ulaganje neisplativo. Ja, ipak, mogu poslužiti kao primjer da se isplati nekada i rizikovati i upustiti se u koštac sa današnjom situacijom i vremenom, ali, naravno, ne treba na to gledati romantično, jer trebalo je dosta truda i odricanja da bih uspio u ovome. Nažalost, mislim da mnogi ljudi nisu spremni na to”, priča nam Jovica, koji je otvori fitnes studio.
Inače, ovo je Jovicin prvi posao na kojem je zvanično zaposlen i prijavljen od završetka fakulteta 2011. godine. Sve do otvaranja studija bilo je “snalaženje” i “preživljavanje”.
Mitar Raulić, koji se upustio u jednu posve drugačiju poslovnu avanturu – pokrenuo je farmu bikova, priča nam da je u BiH ostao samo onaj ko već ima svoj vlastiti biznis ili je na neki drugi način finansijski stituiran. Svi drugi su otišli ili se spremaju na taj korak. Njega je za Modriču vezalo imanje koje je u naslijedio od djeda. Nije puno, kaže Mitar, ali opet dovoljno da se od nečega počne. Pokrenuo je farmu prije tri godine i ona trenutno broji 12 grla. Još uvijek ne može živjeti samo od prihoda sa farme, ali se nada da će u budućnosti moći.
“Šta će neko ko nema ništa, šta da počne raditi u BiH? Kod mene je takav posao da to ipak ne može da propadne, jer je to hrana, ljudima je potrebna, ako ne u BiH, potrebna je u Turskoj, Italiji… Ali šta da radi onaj u ugostiteljstvu ili nekoj sličnoj djelatnosti? Koga da usluži, kada ljudi nema? Moja sestra ide u medicinsku školu, a poslije završenog školovanja planira ‘vani’. Kako da je spriječim, šta da joj kažem, znate i sami kakva je situacija u zemlji”, priča za Buku Mitar, navodeći kako stočarstvo u našoj zemlji nikako ne dobija mjesto koje mu pripada. Ulaganja su mala i bez pomoći države u vidu premija, subvencija i podsticaja, proizvodnja teško može opstati.
Bez pomoći države, njemu će biti potrebno još najmanje pet godina mukotrpnog rada i ulaganja kako bi farma zaživjela u punom kapacitetu.
“Da ovaj posao radim u Njemačkoj ili Sloveniji, država bi mi omogućila svu potrebnu mehanizaciju, a ovdje ništa. Trenutno je teško i moje procjene kažu da će tako biti i narednih pet godina. Treba uložiti u mehanizaciju, obradu zemlje, nabaviti još grla, ali ja se iskreno nadam da će za pet godina farma raditi punim kapacitetom, bez kreditnog zaduženja i da ćemo ja i moja porodica od toga moći solidno da živimo. A vrijeme će samo pokazati da li sam bio u pravu ili ne”, istakao je Mitar Raulić.I naši ostali sagovornici smatraju da institucije treba više da se angažuju kako bi zadržale mlade ljude u zemlji i pružili im prilike koje ovdje hronično nedostaju.
“Mišljenja sam da bi poslodavci trebali dati veće plate kako bi narod mogao normalno da živi od svog rada, a da bi do toga došlo, treba rasteretiti privredu, odnosno poslodavce, mnogobrojnih fiskalnih i parafiskalnih nameta kojima su trenutno izloženi”, ističe Nemanja, a Jovica dodaje: “Promjene nabolje su moguće, ako se više mladih uključi u donošenje bitnih odluka i da im se pruži više šanse za dokazivanje. Jer kod nas je najveći problem što se izgubilo povjerenje u bilo kakve institucije i što mladi masovno odlaze. Rekao bih da sam sistem ne funkcioniše, s tim da bi i mi mladi trebali malo više da zasučemo rukave, a ne da držimo predavanja kako bi trebalo i šta bi trebalo. Jer se samo radom i zalaganjem može nešto nabolje promijeniti.”