Krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog veka, Jugoslavija je bila na pragu velikih ekonomskih i tehnoloških promena. Sa stalnim porastom životnog standarda, mnoge porodice su napokon mogle priuštiti luksuzne proizvode kao što su frižideri, televizori u boji, pa čak i štednjaci – predmeti koji su postali simbol savremenog načina života.
Prvi televizori u boji u bivšoj Jugoslaviji pojavili su se 20-ak godina nakon što su izašli na tržište SAD-a (1951.), i to u proizvodnji domaće elektronske industrije – marke Gorenje, Ei Niš, Iskra, RiZ, Čajavec.
Prema podacima iz tadašnjih istraživanja i izvještaja, jugoslovenska domaćinstva su počela masovno investirati u ove uređaje, a tržište je raslo. Za tadašnje stanovništvo, ovo je predstavljalo simbol napretka, ali i socijalnog statusa.
Regionalne razlike u posjedovanju aparata
Međutim, ove inovacije nisu bile ravnomjerno raspoređene po svim republikama Jugoslavije. Iako su svi imali koristi od ekonomske stabilnosti, razlike između republika bile su očite. U Sloveniji i Hrvatskoj, koje su imale razvijeniju industriju i viši standard, posjedovanje ovih uređaja bilo je vrlo česta pojava.
Bosna i Hercegovina tako 1987. televizora u boji, frižidera, mašina za pranje veža, automobila ima više samo od Kosova.
