Elektrana Bexbach ima kapacitet od 725
megawatta, to je najveća elektrana u saveznoj zemlji Sarskoj (Saarland)
koja koristi ugljen. Iz tornja za hlađenje ne suklja bijela para kao
ranije. Nema ni tamnog dima iz susjednoj dimnjaka. Elektrana trenutno ne
radi. Ona miruje u rezervi, čeka na reaktiviranje.
Vlasnik elektrane Bexbacha je energetski koncern STEAG koji bi ju rado opet pustio u pogon. To je naime dozvoljeno – uredbom savezne vlade od 14. srpnja ove godine.
Kako bi Njemačka uštedjela što više plina, dozvoljeno je reaktiviranje
nekih elektrana na ugljen koje se nalaze u „rezervi” za slučaj nužde.
Ali za sada samo rijetki energetski koncerni koriste tu opciju.
Puno otvorenih pitanja
U praksi je naime puno detalja još uvijek nejasno, kaže Michael Lux,
šef elektrane u Bexbachu. Problem je vidljiv samo nekoliko stotina
metara iza tornja za hlađenje elektrane. Tamo se nalazi skladište
ugljena za elektranu. To je polje široko i dugo nekoliko stotina metara
i pomalo podsjeća na površinski kop. Na rubu tog polja nalazi se jedan
ogroman bager. On čeka na posao. Pored bagera je transportna traka. Na
tom mjestu se može skladištiti oko 180.000 tona ugljena, to je zaliha
dovoljna za 30 dana rada elektrane. Ali u ovom trenutku na skladištu se
nalazi samo djelić tog kapaciteta. Ugljena nema.
Lux za sada ne
zna kako bi ugljen iz luke Rotterdam trebao stići do Bexbacha. Tu je
najprije problem s velikim sušama, vodostaj u rijeci Rajni je opao,
brodovi više ne mogu prometovati s punim kapacitetom tereta. A transport
ugljena uz pomoć željeznice u ovom trenutku nije moguć – barem ne u
dovoljnim količinama.
Sudeći po Luxovim navodima, logističke
tvrtke poput DB Cargo (tvrtka Njemačke željeznice za prijevoz tereta,
nap. red.) nema dovoljno vagona, nema dovoljno lokomotiva i nema
dovoljno ljudi. Kapaciteti logističara su proteklih godina smanjivani,
kaže on. I dodaje da se željezničku infrastrukturu u Njemačkoj na puno
mjesta trenutno sanira. Brojne trase ne stoje u potpunosti na
raspolaganju za transport ugljena, dodaje Lux. Čak i kad bi skladište
ugljena kod njegove elektrane bilo puno, svaki tjedan bi elektrani u
punom pogonu trebalo šest novih pošiljki ugljena vlakom. To je
logistički izazov koji se trenutno ne može riješiti, kaže on.
Problemi s financiranjem
Osim
problema s transportom uvezenog ugljena u Bexbach, otvorena su i neka
druga pitanja: na primjer kako financirati kupovinu ugljena? Sredinom
kolovoza tona ugljena na svjetskom tržištu je koštala oko 325 američkih
dolara.
STEAG bi, kako bi napunio svoje skladište, morao kupiti
180.000 tona ugljena. Uzmemo li aktualnu cijenu od 325 dolara po toni,
koncern bi to koštalo 60 milijuna eura. Svota koju ni jedan takav
energetski div ne može skupiti od danas do sutra. STEAG zato zahtijeva
pomoć banaka u kratkoročnom financiranju nabavke ugljena, i to prije
nego što su uopće dogovoreni detalji oko stvarnog financijskog paketa i
modaliteti otplate glavnice.
Što s viškom ugljena?
Dodatni problem je,
kako kaže Lux, da uopće nije dogovoreno što će se dogoditi s ugljenom
koji jednoga dana više ne bude potreban. Teoretski se naime može
dogoditi da STEAG nakupuje ugljen, koji jednoga dana više neće moći
iskoristiti. Za poduzeće je to financijski horor-scenarij. STEAG
trenutno o svim otvorenim pitanjima pregovara s nadležnom državnom
agencijom (Bundesnetzagentur) i tvrtkama koje distribuiraju struju.
Lux
je optimističan da će se pronaći odgovori na ta pitanja. No, ipak
dodaje kako će energetski koncern odluku o ponovnom reaktiviranju svoje
elektrane u Sarskoj donijeti tek nakon što se svi modaliteti razjasne. A
to bi moglo još neko vrijeme potrajati.
DW