„Uvodimo kartu šansi sa transparentnim sistemom bodovanja, kako bi
ljudi, koji su potrebni našoj zemlji, lakše došli do nas“, rekao je
ministar rada Hubertus Hajl (SPD) za nedeljno izdanje tabloida Bild.
Takozvana
karta šansi (Chancenkarte) veoma podsjeća na američku ili kanadsku
zelenu kartu (Green Card). Tako nešto već odavno zazivaju posebno
poslodavci u Njemačkoj.
Jer, zemlji nedostaje radne snage. Neumoljiva demografija kaže da će do 2035. biti sedam miliona manje ljudi na tržištu rada – ukoliko se doseljavanje osjetno ne pojača.
Socijaldemokratski
ministar Hajl kaže da je teško tražiti posao u Njemačkoj ukoliko niste
fizički tu, pa bi da olakša i sam dolazak.
Kako sada stoje
stvari, svako ko je u Njemačkoj završio školovanje – bilo kojeg stepena –
taj će automatski dobijati kartu šansi.
Ako nije, onda mora da
ispuni tri od četiri kriterijuma: obrazovanje (kvalifikacija) iz
inostranstva, radno iskustvo od barem tri godine, znanje njemačkog ili
raniji boravak u Njemačkoj, i to da je mlađi od 35 godina.
„Treba
nam useljavanje“, rekao je Hajl. „Iz godine u godinu bismo, u skladu sa
potrebama, određivali kontingent koliko ljudi može da dobije kartu
šansi kako bi jedno određeno vrijeme tražili posao ili praksu. Tokom tog
perioda će morati finansijski sami da se staraju o sebi.“
Karta šansi bi trebalo da olakša i sam dolazak u Njemačku, čak i bez radnog mjesta – kako bi se to mjesto potražilo.
Iako
stvar još nije utanačena u Vladi kancelara Olafa Šolca, nema sumnje da
će biti ove jeseni. Jer, sva tri koaliciona partnera – Socijaldemokrate,
Zeleni i Liberali – zalažu se za olakšavanje useljavanja.
Pogled ka Balkanu
Relativno
novi njemački zakon o doseljavanju omogućava rad svima koji nađu
poslodavca – pod uslovom da su za nešto stručni. Mogu da budu računovođe
ili šoferi, važno je da imaju neki papir.
Izuzetak je takozvano
„zapadnobalkansko pravilo“, donijeto u jeku izbjegličke krize kada su se
migrantima iz Sirije i daljeg istoka masovno pridruživali potražioci
azila iz Srbije, Makedonije ili sa Kosova.
Tada je utanačeno da
godišnje 25.000 ljudi iz zemalja Zapadnog Balkana može dobiti radne
dozvole u Njemačkoj, čak i kad su u pitanju nekvalifikovani radnici.
No
ovog ljeta ispostavilo da ni to nije dovoljno. „U zemljama Zapadnog
Balkana ima dosta radne snage koja bi radila u hotelima i restoranima u
Njemačkoj“, zavapio je Gido Celik, šef udruženja ugostitelja i
hotelijera Dehoga.
Toj branši je, poslije brzog oporavka nakon
ere lokdauna, odjednom zafalilo mnogo radne snage. Slično se desilo sa
aerodromima i aviokompanijama koji su otpuštali ljude tokom perioda
lokdauna. Ovo ljeto je zato u Njemačkoj bilo haotično za mnoge koji su
htjeli da odlete na odmor.
Doduše, pitanje je koliko još ima
ljudi spremnih da pakuju kofere na isušenom Zapadnom Balkanu. To su ove
godine dobro osjetili u hrvatskom turizmu gdje konobari i sobarice,
umjesto iz Srbije i BiH, sve češće dolaze iz Nepala i Filipina.
Useljavanjem protiv kataklizme
„Nikada
prije u Njemačkoj nije bilo toliko upražnjenih radnih mjesta kao
danas“, pisao je nedavno magazin Špigel u naslovnoj temi. „Manjak
personala guši aerodrome, restorane ili bazene – a opet je tek sitnica u
odnosu na ono što prijeti zemlji.“
Statistika pokazuje da je 1,74 miliona radnih mjesta slobodno, mada ih je zapravo vjerovatno mnogo više.
Tako
radno mjesto u njezi starih lica ostaje upražnjeno u prosjeku 239 dana –
dakle poslodavci po skoro osam mjeseci ne mogu da nađu njegovatelja.
Jedva da je bolje sa limarima, majstorima za grijjanje i klima-uređaje
gdje se na novog zaposlenog čeka po 224 dana. U visokogradnji se radnik
traži 221 dan u prosjeku, a kod medicinskih sestara, babica i
sanitetlija prosjek je 188 dana.
Sve to može odvesti
horor-scenariju po njemačku ekonomiju u kojem bi do 2060. na jednog
penzionera dolazilo tek 1,7 radnika. Ni danas taj odnos nije sjajan
(2,7) što vodi relativno niskim penzijama.
Da bi se to izbjeglo, stručnjaci računaju da Njemačkoj svake godine treba 400.000 doseljenika.
Zato
je, kažu iz vladajuće koalicije, potrebna promjena paradigme – to jest,
da Njemačka sebe konačno proglasi „useljeničkom zemljom“ poput Kanade.
Tome se decenijama opirala Hrišćansko-demokratska unija, pa i tokom
četiri kancelarska mandata Angele Merkel.
Koliku promjenu to
iziskuje lijepo ilustruje jedan od prijedloga Liberala: oni traže da se u
njemačke institucije koje rade sa građanima uvede engleski kao drugi
jezik. Tako bi moglo biti da, dok gastarbajteri uče njemački, njemački
službenici uče engleski.