“Sve ću da ti ispričam, samo nemoj da me pitaš odakle mi prvi milion”.
Ovu rečenicu su mnogo puta izgovorili razni tajkuni na prostoru Balkana, kada bi pričali o načinu na koji su stekli svoje bogatstvo. Mi ćemo pokušati da odgovorimo na to pitanje kroz nastavak priče o privatizaciji.
Onog trenutka kada su – pod pojačanim nadzorom MMF-a u SFRJ izmijenjeni Zakon o udruženom radu i Zakon o preduzećima, o čemu ste mogli da čitate u prethodnom tekstu, otvorena su vrata najgore verzije liberalne privatizacije koja je na prostorima nekadašnje zemlje počela prije 30 godina.
Princip je zapravo – bio jednostavan i primijenjen je u hiljadama slučajeva u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Naravno bilo je i drugih “varijacija na temu”, ali je veliki broj privatizacija odrađen upravo ovako:
Raspad dogovorene ekonomije
Firme su u to vrijeme bile organizovane piramidalno: na “dnu” velikih sistema su se nalazili pogoni, radionice, odnosno “osnovne organizacije udruženog rada” (OOUR). Stepen iznad bila bi “organizacija udruženog rada” (OUR), koja je u svom sastavu imala po nekoliko OOUR-a, da bi još jedan stepen iznad bila “radna organizacija” (RO). Na vrhu te i takve piramide bio je SOUR – Složena organizacija udruženog rada.
Svaki SOUR imao je svog generalnog direktora: to vam je u današnjem modernom svijetu u kom patimo od engleskih skraćenica isto što i – CEO (Chief Executive Officer). Taj direktor sastao bi se najprije u svom kabinetu, a onda i u nekoj kafani i po potrebi nekoliko puta po nekim kućama sa direktorima koji su bili ispod njega.
Tu bi bilo dogovoreno da se u skladu sa zakonom (a kako drugačije) najpre raspiše transformacija preduzeća – privatizacija prodajom akcija firme u vrijednosti do 50 odsto. Zadatak “malih” direktora bio je da ubijede radnike da kupe akcije firme. Jer, tako će da obezbijede budućnost.
Dobro uigrana krizna šema
Nakon privatizacije nekadašnjeg društvenog preduzeća, koje bi najprije potrošilo velike pare na zamjenu tabli iznad ulaska u proizvodni/magacinski/bilo kakav prostor i nabavku novog automobila za novog direktora (čitaj vlasnika) nekoliko mjeseci bi cvjetale ruže.
Onda bi firma – igrom slučaja upala u krizu – naravno nikako krivicom direktora. I zbog te krize nije bilo moguće isplaćivati plate, zbog čega bi radnici ostajali bez novca za život, pa bi morali da prodaju ono što mogu: akcije svoje firme. Gle čuda: pogodite ko ih je kupovao? Direktor, naravno.
Onda bi poslije nekoliko mjeseci primirja firma opet upala u dubiozu, jer – trebalo se otarasiti radnika. A situacija u zemljama bivše Jugoslavije bila je kao stvorena za tako nešto: Zbog ratova i razorenosti, zastarjele tehnologije, sankcija i još koječega – jednostavno nije bilo posla. Moglo je prosto da vam bude žao u pojedinim slučajevima “jadnih” direktora-vlasnika, koji ne znaju kako da se izbore sa platama. I zato su radnici ostajali bez posla.
A direktori? Sa ekipom koju su okupili na početku ove priče pravili bi nove firme, uglavnom specijalizovane za ono što su radili ranije, ali sa drastično manjim brojem radnika i manjom veličinom pogona, bez menze, parkinga… Jer – ostatak placa na kom se nalazila nekadašnja firma – trebalo je iskoristiti za izgradnju zgrade. Ali, ne sa stanovima za radnike – nego sa stanovima za one koji imaju pare da ih kupe. Ili tržne centre, naravno.
E, tako je veliki broj bogataša u zemljama bivše Jugoslavije zaradio prvi milion.
Koliko je mjesta izgubljeno u Sloveniji?
Ma koliko izvora provjeravali i ukrštali podatke – lista izgubljenih radnih mjesta u SFRJ bi bila nepotpuna. Prema nekim procjenama – više od milion radnika ostalo je bez posla tokom glavnog naleta privatizacije između građanskog rata (ili ratova) i 2000. godine.
Najmanje podataka o ovom bolnom procesu dolazi iz Slovenije. Da li zbog toga što je njihova privreda bila najzdravija, ili zbog toga što su već uoči raspada zemlje bili tržišno orijentisani – na vama je da zaključite.
Tek – kada se radi o zemlji koja je prva od nekadašnjih jugoslovenskih republika ušla u Evropsku uniju, procjenjuje se da je izgubljeno “svega” nekoliko hiljada radnih mjesta. Ujedno – bilo kakvih opipljivih dokaza ili novinskih napisa o tajkunskoj privatizaciji gotovo da nema.
Činjenica je da su Elan, Lesnina, TAM, Tomos i mnoge druge kompanije prošle kroz bolan proces ali u poređenju sa drugim zemljama bivše Jugoslavije – iznosi i brojevi izgubljenih radnih mjesta su naprosto smiješni.
U Hrvatskoj više od 385.000 gubitnika
Što se tiče Hrvatske – slobodno se može reći da je u tajkunskim privatizacijama bez posla ostalo više od 385.000 ljudi. U prilog takvoj tvrdnji govori podatak da je pred izbijanje ratova u industrijskim pogonima u Zagrebu i okolini radilo skoro 140.000 radnika, da bi na prelazu između dva vijeka – u fabrikama radilo jedva 30.000 ljudi. Najviše su pogođene tekstilna industrija, u kojoj je izgubljeno više od 25.000 radnih mjesta.
Ni Istra nije pošteđena divljih privatizacionih postupaka: od 1995. do 2000. izbrisano je 50.000 radnih mjesta. Brodogradnja i građevinska industrija su oborene na koljena, a samo u Rijeci je tokom privatizacionih procesa koji su se protegli do 2015 – izgubljeno 30.000 radnih mjesta.
Regija Dalmacije ostala je bez 65.000 radnih mjesta, od čega je većina bila u Splitu. Najteže pogođena bila je Jugoplastika u kojoj je za samo dva mjeseca izbrisano više od 8.000 radnih mjesta, potom Dalma koja je izgubila više od 3.500 radnika. Dalmacijacement, Brodosplit, Jugovinil – sve su imena proizvodnih firmi koje su nestale pred naletom tajkunskog kapitala i naletom gradnje tržnih centara i stambenih blokova. U zadarskom području nestalo je oko 50 firmi sa više od 20.000 radnika.
U Slavoniji je izgubljeno oko 100.000 radnih mjesta u nekoliko desetina firmi koje su upropašćene što tokom rata, što kroz privatizaciju. Tužan primjer svakako je fabrika Borovo, koja je prije rata zapošljavala 23.000 radnika, a danas – tek oko 100. U Osijeku i okolini – izgubljeno je 20.000 radnih mjesta.
Kako su nestale 54 milijarde evra
Da sve ovo nije puko naklapanje jednog novinara – govori i podatak hrvatske Državne revizije koja je prije ravno 20 godina ustanovila u svom izvještaju da je čak 70 odsto nekadašnjih društvenih preduzeća izgubilo na vrijednosti kapitala. Zašto? Pa… Ako bismo ušli u analizu – vidjeli bismo da je po Hrvatskoj (baš kao i po drugim tranzicionim zemljama) niklo mnogo tržnih centara i još više zgrada.
Prema procjenama stručnjaka iz tog izvještaja, u privatizaciji je nestalo oko 54 millijarde evra, a najveća (dokazana) pljačka u privatizaciji nekog preduzeća u Hrvatskoj – prema pisanju tamošnjih medija – odnosi se na tamošnje preduzeće INA (industrija nafte) u kom je tokom privatizacije ukradeno raznim malverzacijama 150 miliona evra