Iz svega što se do
sada moglo čuti, nameću se dva logična pitanja – zašto se Milorad Dodik bavi
ovakvim najavama kada institucionalno to nije njegov posao, a drugo realnije i
uzročno posljedično pitanje je da li privreda Republike Srpske, koja je ionako na
izdisaju, to može da izdrži?
„Kada se najniža
plata povećala sa 590 na 650 konvertibilnih maraka, dodatni doprinosi koje mora
da plati privreda su iznosili oko 50 miliona maraka. Ako posmatrate to iz ugla
vlasti, njima to i više nego odgovara. To su im dodatni prihodi za punjenje fondova,
od kojih kasnije finansiraju gradnju bolnica, parkinga i slično. Ali time
gubimo radna mjesta.”, jasan odgovor daje ekonomista Zoran Pavlović.
Najniža plata u Republici Srpskoj je
trenutno 700 konvertibilnih maraka, i njeno povećanje na 1050 bi, prema
podacima Poreske uprave RS, trebalo da primi 75.000 radnika koliko ih trenutno
radi za minimalac. Ipak, ocjene poslodavaca su da bi Republika Srpska, ukoliko
se za 50 odsto poveća najniža plata u ovoj godini, mogla da ostane bez 10
hiljada radnih mjesta, a najgore prognoze dolaze čak do brojke od 20 hiljada.
„Već
imamo ogroman broj poziva inostarnih kompanije koje su već sada rekle da od
iduće godine nećemo surađivati, zbog enormnog rasta troškova.
Najniža plata mora
biti slična kao na tržištima koje snadbjevamo, a to su Srbija, Crna Gora,
Makedonija. Albanija….. Mi smo došli sada u situaciju da ćemo možda imati veću
najnižu platu od Bugarske i Rumunije koje imaju jače privrede ngo što je naša.
To bi dovelo do gubitka kupaca, što naposlijetku dovodi do gašenja radnih
mjesta. Procjena je da je to 10 hiljada radnih mjesta, a postoje procjene koje
kažu da bi moglo biti izgubljeno i 20 hiljada radnih mjesta.”, poručuje Saša
Trivić, predsjednik Unije poslodavaca RS.
Ali, izgleda da su u Vladi Republike
Srpske imali drugu računica, a to je isključivo briga kako spasiti budžet i
javnu potrošnju. Ako bi se minimalac povećao na 1.050 konvertibilnih
maraka, i ako bi bez posla ostalo, u najboljem slučaju oko 10.000 radnika, od
preostalih 65.000 zaposlenih, na ime poreza i doprinosa, u budžet bi se slilo
po otprilike 200 maraka ili ukupno 156 miliona maraka više nego sada. Bez
obzira na gubitak 40 miliona maraka dadžbina na plate onih koji će ostati bez
posla, budžet RS bi i dalje bio u plusu ukupno oko 116 miliona maraka.
Povećanje najniže plate na 1050
konvertibilnih maraka je u očima radnika i više nego prihvatljivo, a stvorio se
i mit u javnosti o poslodavcima koji gomilaju svoj lični dohodak na uštrb
radnika.
Ekonomista Miloš
Grujić poručuje da ukopavanje u rovove i jedne i druge strane nikome neće
donijeti dobro, te da u kontekstu inflacije i rasta cijena energenata ovoliko
povećanje minimalne plate može imati nesagledive posljedice.
Ipak, treba uzeti
u obzir i želju radnika za povećanjem zarade, kako bi se spriječio odlazak iz
zemlje, objašnjava Grujić.
„Međutim,
stekao sam utisak da su izostale analize koje potvrđuju koliko povećanje je
održivo i realno. To je činjenica da će sa povećanjem minimalne plate radnici
sa nižim stepenom odgovornosti približiti kolegama koji rade zahtjevnije,
odgovornije i složenije poslove. To bi poslodavce primoralo da zbog „mira u
kući“ povećaju i plate koje su blizu 1.050 KM. Sljedeći razlog za analizu
proizilazi iz činjenice da Srpska može očekivati i koristi i štetu o iste
odluke. Konkretno, na minimalnu platu porezi i doprinosi iznose 316,39 KM.
Dakle, to je bruto iznos od 1.016,39 KM. Planiranim povećanjem neto iznosa na
1.050 KM doprinosi i porezi rastu na 540,16 KM odnosno za 223,77 čine je bruto
iznos plate 1.590,16 KM. Dakle, to je 573,77 KM razlike. Pod pretpostavkom da
se minimalna plata ovako poveća, poslodavci imaju oko 573 KM veći trošak, a u
budžet se slijeva toliko više po radniku čiji minimalac se poveća. To lijepo
izgleda. Siguran sam da je nemali broj poslodavaca koji ovo ne mogu da prate,
pa će otpuštati radnike. Na ovaj način će budžet ostati bez 1.016,39 KM, a biće
i povećani troškovi socijalnog zbrinjavanja otpuštenih.”, objašnjava Grujić.
A
sve je počelo u Federaciji Bosne i Hercegovine kada je zvanično najavljeno da
će najniža plata od 2024. godine biti 1.000 konvertibilnih maraka, iako
trenutno iznosi 596 maraka. U skladu sa tom odlukom najavljen je i set novih
zakona koji bi sve to mogli da isprate, a federalni ministar razvoja,
poduzetništva i obrta, Vojin Mijatović obećao je i kako će FBiH imati najniže
opterećenje na rad ili platu u iznosu od 28 posto.
Pero
Ćorić, predsjednik Privredne komore Republike Srpske, poručuje da mi ne treba
da gledamo na Federaciju BiH, već u svoje dvorište.
„Mi
imamo negativne trendove u posljednjih 9 mjeseci, tako da je već prisutan pad
proizvodnje u prerađivačkoj industriji od 5, 4 odsto. Broj zaposlenih u ovoj
istoj djelatnosti je već manji za 2, 8 odsto. Promet u industriji je manji za
2,2 odsto. Izvoz je u prvih devet mjeseci bio manji za 146 miliona maraka. I
prognoze su katastrofalne tek za sledeću godinu, i zato ne treba dolijevati
ulje na vatru sa ovim najavama o najnižoj plati. Već su nam privrednici rekli
da dolazi do smanjenja narudži, smanjenja posla, a samim tim i smanjene potrebe
za radnom snagom, i sigurno slijede otpuštanja. Kožarska, tekstilna, metalska
industrija su najugroženije. Konkretno, ako je sada plata 700, i poveća se za
350 maraka, u osnovi, sve plate rastu, ako uzmete u obzir i doprinose, to je za
oko 400 maraka. Ako imate hiljadu
radnika, to je 400 hiljada povećanje na mjesečnom nivou. Za 12 mjeseci, to je 5
miliona maraka na godišnjem nivou. Pet miliona koje neko nije planirao. Mnoga
preduzeća to neće moći iznijeti, pogotovo što strani partneri traže smanjenje
cijena, a kamoli povećanje koje će morati uslijediti ako se ovoliko povećaju
izdaci za plate radnika.”, objašnjava Ćorić.
Dok
u Bosni i Hercegovini nosioci najviših funkcija pokušavaju da oboje slike u
nerealnim bojama, podaci iz regiona, ali i šire, govore da i razvijenije
ekonomije nemaju tolike minimalne plate koliko su predviđene u BiH. Pa tako na
primjer radnik koji dobija minimalac u Rumuniji primi 385 evra, u Mađarskoj 375
evra, Bugarskoj 309 evra, Albaniji 260 evra.
Crna
Gora je programom „Evropa sad“ povećala minimalne plate na 450 eura, Dok će za
puno radno vrijeme na Kosovu radnik dobiti između 130 i 170 eura. Kada
je riječ o Srbiji, minimalna plata iznosi 780 konvertibilnih maraka. Nešto
bolje stoje Hrvatska sa minimalcem od 554 evra, a radniku u Sloveniji
zagarantovana je minimalna plata od 878 eura. Privreda Bosne i Hercegovine bi
naglim povećanjem minimalca na 1050 dobila sljedeće:
„Oni
ne razumiju da rast najniže plate
podrazumijeva da sve plate rastu, što nije bio slučaj prije nekoliko
godina. Evo trgovina ima učešće od 56 odsto radne snage, ja kao pekarska
proizvodnje 36 odsto, Šume RS imaju 60 do 70 odsto. Nije jednostavna situacija
ni u javnom sektoru, iako to zvaničnici RS trenutno ne vide. Evo, u pomenutim
Šumama bi više od 80 odsto radnika radilo za minimalac, jer onda ne bi mogli da
opstanu, Elektroprivreda RS bi zbog ove odluke svima morala značajno da poveća
plate, pa bi došlo do povećanja struje svima. O tome niko ne razmišlja.”,
poručuje Saša Trivić.
„Učešće
plata, kada je u pitanju trgovačka djelatnost, je 56 odsto. Politika neće ili
stvarno ne razumije, jer su oni ovo shvatili kao mjeru da uberu više poreza, da
bi sada svaka plata, ne samo najniža, porasla za oko 350 maraka. To znači za
trgovački sektor da bi svi troškovi porasli za oko 6 – 7 odsto, s tim da na
primjer pekarska porizvodnja radi za taj isti trgovački lanac, takođe povećava
troškove za oko 3 – 4 odsto, pa bi namirnice u ukupnom iznosu bile po
automatizmu povećane za oko 10 odsto.”, dodaje Trivić.
Ono
što je Vlada Republike Srpske, odnosno predsjednik RS u njeno ime rekao, da je
glavni cilj povećanja najniže plate, da se stane u kraj sivoj ekonomiji,
popularnije nazvanoj „koverta”.
Podaci
govore da su privredni subjekti u prošloj godini ostvarili prijavljenu neto
dobit u iznosu od četiri milijarde maraka, a procjene su da je najmanje još 1/3
dobiti ostala u sivoj zoni. Ipak, sivu zonu treba rješavati smanjenjem poreskih
opterećenja, a ne povećavanjem, jer bi se upravo to desilo povećanjem najnižne
plate, smatra ekonomista Zoran Pavlović.
„Povećanje
najniže plate na 1050 maraka je moguće samo pod jednim uslovom, a to je da se
drastično smanje poreska opterećenja. To bi trebalo da bude minimalno 50 odsto,
i u tom slučaju bi poslodavci odustali od isplate radnika u gotovom novcu, a
radnicima bi se objektivno povećala plata. Kojom bi radnik bio u mogućnosti da
bude kreditno sposoban. Ta ideja nije loša, ali tek nakon što se stvore uslovi
za to. Ukoliko se ovakva odluka samo nametne, 50 odsto naše niskoprofitne
aktivnosti koja postoji bi bila prisiljena da zatvori proizvodnju. Stvari nisu
jednostavne kako se čine. Ovdje treba uzeti i da je u Evropi, gdje je uglavnom
skocentrisan naš izvoz, trenutno kriza i nema porudžbina. Fabrika u Bosanskom
Petrovcu je zatvorena i 40 ljudi je ostalo bez posla, jer nema porudžbina, a
opterećenja koje država nameće poslodavcima su prevelika. Jedino rješenje, ako
želite da revitalizujete privredu, je da smanjite opterećenja. To sindikati ne
shvataju, ili neće da shvate. Oni to posmatraju vrlo pojednostavljeno, uzimaju
samo kategorije isplaćene plate i isplaćene dobiti poslodavaca, i računaju da
je to realno stanje. A nije. Realno stanje je da poslodavci 50 odsto svoje
dobiti pretvore u gotov novac i daju radnicima kroz sivu zonu, jer im se tako
više isplati. Kada se povećava najniža plata, to povlači povećanje svih drugih
plata.”, poručuje Pavlović.
Trenutno je
najniža plata 700 maraka, ali kada se tome dodaju regres, topli obrok i minuli
rad, minimalan iznos koji mora da se isplati radniku je oko 950 maraka, što u
drugim zemljama nije slučaj. U Republici Srpskoj se državi daje na minimalac
oko 47 odsto, oko 350 maraka, dok je, primjera radi u Hrvatskoj i Crnoj Gori
oko 20 odsto.
U cjelokupnoj
priči oko minimalca javlja se i problematika postojanja dvije najniže plate.
Jer u javnom sektoru postoji jedna najniža plata u koju ulaze regres i topli
obrok, kako je i zakonski regulisano, dok u najnižu platu u realnom sektoru ne
ulaze regres i topli obrok. Po ovim prognozama, čistačica u jednom marketu
će imati istu platu kao jedan nastavnik u školi, čime se dolazi do konačnog
besmisla cijele priče.
Odgovor na drugo pitanje s početka
teksta – zašto se Milorad Dodik bavi najavama o najnižoj plati u Republici
Srpskoj, pored premijera, resornih ministarstava, sindikata i poslodavaca –
ustvari je retoričko pitanje. Predsjednik Republike Srpske institucionalno nema
nikakvu nadležnost da odlučuje o ovakvim stvarima, ali građani su već i navikli
na situacije u kojima se o njihovim životnim pitanjima odlučuje u prostorijama
Izvršnog komiteta jedne stranke. Ipak, ne može, a da se ne primijeti i da niko
od pripadajućih udruženja niti ministarstava u Vladi Srpske ne reaguje na
uplitanje jednog čovjeka s pozicije predsjednika u stvari koje vjerovatno ni ne
razumije, jer nije iz te struke. Ili mu, možda, trenutno nije u interesu da
razumije.