. Najsnažniji udar došao je od sve veće inflacije, a počeli su izlaziti i prvi podaci kako gospodarstva snažno usporavaju, a ponegdje i već zaranjaju u recesiju.
Kakav ekonomski utjecaj ima ruska invazija, koliko Europska unija i Hrvatska imaju kapaciteta zaštititi se od posljedica nadolazeće „majke svih kriza“ za Poslovni dnevnik govori ugledni stručnjak za međunarodne ekonomske odnose Luka Brkić, profesor na sveučilištu Libertas.
Nakon izbijanja ruske invazije, vidjeli smo – prema tvrdnjama Zapada – uvođenje do sada najsnažnijeg paketa sankcija Rusiji. One su najviše usmjerene na financijski aspekt, dok su primjerice, uvozu ruskih energenata i dalje uglavnom otvorena vrata. Mogu li sankcije u ovom obliku prisiliti Putinov režim na prekid ratnih operacija i sjedanje za pregovarački stol?
Mislim da ne mogu, barem ne u kratkom roku. Nekoliko je razloga za to. Prvi je da je upitno koliko ekonomske sankcije mogu dovesti do radikalnih političkih promjena. Na kraju krajeva, Rusija je pod sankcijama – doduše ne ovakvog opsega – još od 2014. godine i aneksije Krima. Ovo jesu najsveobuhvatnije sankcije u povijesti međunarodnih odnosa i definitivno razaraju rusko gospodarstvo, to nije sporno. No, kad pogledate strukturu uvoza i izvoza Europske unija i Rusije, vidjet ćete da izvoz Rusije u EU čini otprilike polovicu njezina ukupnog izvoza. Pri tome je izvoz EU-a u Rusiju negdje oko pet posto ukupnoga izvoza, a ne postoji članica kojoj izvoz u Rusiju čini više od 20 posto ukupnog izvoza.
Međutim, kada pogledate strukturu te trgovinske razmjene, onda je vidljivo da se ruski izvoz u EU uglavnom sastoji od izvoza energenata. Pri tome Bugarska iz Rusije zadovoljava 100 posto svojih potreba za plinom, Poljska 80 posto, Italija 60 posto, a Španjolskoj i Portugalu ruski plin uopće ne treba. Tu je vidljiv unutarnji problem EU-a koja nema zajedničku energetsku politiku ili barem razine solidarnosti potrebne za izlazak iz ove krize. Tako da po površini idu tenkovi, a ispod zemlje nafta i plin.
Europa još nije uvela embargo na uvoz nafte i plina iz Rusije. Procjene govore da bi u slučaju prekida dotoka plina u Njemačku 40 posto tamošnje industrije stalo. To bi dovelo do recesije u Njemačkoj, a time i u eurozoni, odnosno EU. Može li si EU priuštiti još jednu recesiju svega dvije godine nakon pandemijske i imali li fiskalnih i monetarnih kapaciteta za onakav opseg poticaja kakvima smo svjedočili prije dvije godine?
To je jedno od fundamentalnih pitanja. Upitno je koliko je preostalo fiskalnog kapaciteta s obzirom na količinu „streljiva“ ispucanog u vrijeme pandemije. Na fiskalnom planu EU će ipak nešto učiniti, ali bitno drugačije nego u pandemiji. Tu su dva segmenta: jedan će biti pomoć kućanstvima s obzirom na energetsku krizu i inflaciju uvjetovanu tom krizom, a drugi će biti poticaj vojnoj industriji. Pitanje je koji su dosezi takve politike u uvjetima kada imate krizu izazvanu šokom ponude. To je kontraproduktivno i šalje potpuno pogrešnu poruku jer plasirate takve poticaje u uvjetima inflacije koja u eurozoni nikada nije bila tako visoka.
S druge strane, monetarna politika u eurozoni što god učini ili ne učini, neće biti dobro jer sada postoji problem inflacije. Ortodoksni ekonomski pristup kaže da se problem inflacije rješava restriktivnom monetarnom politikom, odnosno podizanjem referentnih kamatnih stopa. Ako se problem inflacije krene rješavati ortodoksnim pristupom, postavlja se pitanje što će se dogoditi sa ekonomskim rastom, odnosno kolika je opasnost od recesije i porasta nezaposlenosti. To znači da bi monetarna politika trebala vrlo oprezno postupati.
Kada tome dodate da još uvijek postoji problem sa pandemijom, i taj rizik mora biti ugrađen u „algoritam“ odgovora monetarne politike. Treća stvar, krajnje nepredvidljiva i izrazito opasna, jest rat u Ukrajini i sve što on znači, ne samo u smislu ekonomije, već i političkih procesa. Europa je dodatno ranjiva zbog toga što nije država i to je dodatni problem. Moguće je razmišljati i u smjeru da je ruski odgovor na sankcije u stilu izreke „zavadi, pa vladaj“. Niz divergentnih tonova u samoj konstrukciji Europske unije sada ponovno dolazi do izražaja jer „europski konstrukcijski deficit“, kako ga ja zovem, puno je dublji i s puno većim tektonskim potencijalom nego što su Orban u Mađarskoj ili politika aktualne poljske vlade. Taj sukob nacionalnog i europskog najveći je problem EU-a, a on se zrcali na različite načine. Što duže traje rat, a time i sankcije Rusiji, to je veća opasnost od pucanja savezničkog bloka Zapada.
Europi ne prijeti samo recesija, već i „majka svih kriza“, a to je stagflacijska recesija, što znači visoka i dugotrajna inflacija, rast nezaposlenosti i pad BDP-a. To će biti veliki problem, a onda imate dodatne upitnike koji se tiču fiskalne i monetarne politike.
Kada bi taj najcrnji scenarij mogao najranije nastupiti?
Neki mali obrisi toga vide se već sada, ali već koncem ove godine ili početkom 2023. – pod pretpostavkom da se situacija razvija kako je sada projicirano – to je izgledan scenarij. Čini mi se da su rizici za takav scenarij jasni i prilično snažni. Pokazuje se da inflacija baš i nije privremena, kako su ranije ocjenjivali ekonomski analitičari. Kao što sam već spomenuo, tu su još i pandemija te rat u srcu Europe. K tome, još uvijek osjećamo ekonomske posljedice pandemije, poput poremećaja u lancima opskrbe.
No, oporavak neće biti brz. Čak i da rat sutra stane i krene obnova kroz neki novi Marshallov plan, bit će potrebno vrijeme, svakako nekoliko godina, da se vrati povjerenje investitora, bankara, potrošača.
Nastavak razgovora čitajte ovdje.