Mlada Sarajka Adna Ahmedić, magistrica je arhitekture koja se odlučila na jedan jako hrabar korak – ostavila je posao u arhitektonskom birou gdje je radila punih pet godina i svoj život odlučila posvetiti drvetu. U prašnjavnoj radionici ova vrijedna djevojka dizajnira i izrađuje namještaj od punog drveta, a starim komadima daje novi život.
Iako je magistrica arhitekture Adna pohađa školu za stolare. Razloga su dva. Prvi jer je shvatila da treba nešto i teoretski naučiti, a drugi jer je mnogo lakše otvoriti stolarsku radionicu kada si zvanično stolar.
Danas Adnino ime stoji iza Drvoredakture radionice koja se bavi izradom, dizajniranjem i redizajniranjem namještaja, ali i iza Kutche, u kojoj se prodaju dodatci za dom.
Ali vratimo se na početak priče o radionici koja nosi ime Drvoredaktura…
Radionica je, kaže Adna, nastala iz potrebe da pokuša stvoriti jednu posebnu priču i posebnu radionicu. U cijelu ovu poslovnu avanturu krenula je sa prijateljem, akademskim slikarem koji dizajnira i izrađuje nakit. Radionica im je oboma bila bijeg od kancelarije, sjedenja za računarom i svojevrsni izduvni ventil. Nakon nekoliko mjeseci, prijatelj je odlučio da se “povuče” iz radionice zbog privatnih obaveza, i Adna je ostala sama. Radionica tada još uvijek nije imala ime, sam par ruku koje naporno rade i veliku podršku najbližih prijatelja i Adninog oca.
“Kroz radionicu je od njenog početka do danas prošlo nekoliko ljudi koji su ostavili svoj pečat i svakome od njih sam zahvalna jer sam dosta naučila o odnosu sa ljudima, kako vjerovati, odnosno nevjerovati nekome. Velika pomoć mi je sve vrijeme bio moja tata, moja desna ruka. On je mašinski injžinjer i godinama je sa svojim prijateljima imao stolarsku radionicu koja je prestala sa radom jer su se pojavili novi i jeftiniji materijali kao glavni materijali za izradu namještaja. Svojski mi je pomagao, učio me šta je to šmirgl papir, ružio me kada nešto pogriješim zbog svoje brzopletosti, ali i ponosno stajao nad svakim komadom namještaja koji sam sama ili uz njegovu pomoć završila. Tata je i danas veoma bitan dio radionice, pa mu u šali znam reći da se Drvoredaktura trebala zvati “tata i kćer”. Pored tate tu je danas i jedan divni i vrijedni drug- Slaviša, jer toliko vremena provodimo zajedno u radionici, da jednostavno ne mogu reći da je to moj kolega- već moj pravi drugar.
Prvi komad koji je redizajnirala bila je komoda koju i danas čuva, i ne postoji svota novca kojom bi je neko mogao nagovoriti da je proda. Isto tako, ljubomorno čuva i prvu lampu koju je izradila od starog parketa.
Nakon toga uslijedilo je redizajniranje starih komada namještaja prijateljima, koji su, kaže Adna, znali dugo čekati da im vrati komade u novom ruhu, ali ipak riječ je o prijateljima i bili su strpljivi.
Da bih se predstavila na socijalnim mrežama, morala je nekoliko komada napraviti “na svoju ruku”, slikati ih i postaviti na Facebook.
Kada je shvatila da je totalno netalentovana za fotografiju, pozvala je u pomoć fotografkinju Ninu Mašić-Lizdek koja je odlučila da joj pomogne i fotografiše njen namještaj. Nakon toga je sve krenulo i već dugo vremena joj se javljaju klijenti koji imaju svoj stari namjestaj i žele da ga sačuvaju.
“Namještaj, u većini slučjeva, pronalazi mene. Znalo mi se desiti da mi se jave nepoznate osobe koje nađu komad namještaja i samo me kontaktiraju u kasne sate i kažu “stojim pored dobre fotelje ispred kontejnera na toj i toj raskrsnici”, nakon čega zamolim svog momka da me odveze kako bismo pokupili neku “starudiju. Radionica se polako okreće ka dizajnu i izradi namještaja, ali nikada nećemo dozvoliti da se redizajn kao primarna djelatnost radionice potpuno izgubi”, ističe ova mlada Sarajka, koja je pored Drvoredakture otvorila i concept store “Kutcha” gdje trenutno 19 umjetnika izlaže i prodaje svoja djela.
Riječ je isključivo o dodacima za dom, redizajniranom i “novom” namještaju.
“Vrlo često znam reći “džaba je sve što radiš ako nemaš kome i gdje to pokazati. Znala sam svoje klijente dovoditi kući kako bi im pokazala namještaj koji sam redizajnirala, pa popijemo kafu, napravim kolač i onda se klijent osjeća pomalo dužnim da taj neki komad i kupi. Kutcha je, kao ideja, odavno u meni i mislila sam da ću je otvoriti za nekoliko godina. Ali zvijezde su se ranije poklopile. Opština Centar je raspisala konkurs za finansiranje najboljih poslovnih projekata mladih ljudi, prijavila sam se na konkurs i dobila poticaje. Tako je nastala Kutcha”, ističe Adna i dodaje da iza ovih poslovnih poteza koje je povukla stoji vjera u uspjeh i upornost.
“Kukali ili ne- ništa nećete promijeniti. U trenucima kada sam imala veoma malo posla u radionici, mogla sam kukati do iznemoglosti ili sam mogla sjediti i raditi, pokušavajući stvoriti nešto. Ne mislim da sam još uvijek uspjela, ali znam da treba biti uporan, uložiti mnogo snage i rada, biti hrabar i ne bojati se ničega. Jedino tako možete “iskočiti” iz ove sredine koja vas više koči nego što podstiče”, naglašava na kraju razgovora za Buku Adna Ahmedić.
Foto: Ivana Belančić