Zapad ima moć da demontira Rusiju sankcijama – samo što to ne želi
Piše: Robin J. Brooks / The Atlantic
Radim na pitanjima ruskih sankcija od februara 2022. godine, od trenutka invazije na Ukrajinu. Ono što sam vidio u protekle tri i po godine šokiralo me. Najkraće rečeno – Zapad je sam sebi najveći neprijatelj.
Živjeli smo u decenijama globalizacije, tokom kojih je nastao veliki broj zapadnih firmi specijalizovanih za globalni transport roba, energenata i plaćanja. Upravo te kompanije bile su najveći protivnici sankcija, jer im kratkoročno ruše profit. Rezultat: prije nego što su sankcije uopšte stupile na snagu, vlade Zapada bile su izložene snažnom lobiranju da se njihova ozbiljnost ublaži. A kada su sankcije uvedene, uslijedilo je masovno zaobilaženje. Posebno u EU, gdje se vlade nisu usudile stati na put ovom cirkusu – dijelom zbog izbora na horizontu, a dijelom, po mom mišljenju, i zbog korupcije.
Iz svega ovoga izdvajam nekoliko ključnih lekcija.
Finansijske sankcije ne funkcionišu protiv Rusije
Primjer Turske 2018. godine pokazao je da finansijske sankcije mogu izazvati krizu – ali samo u zemljama koje žive na stalnom zaduživanju. Turska je zemlja sa deficitom tekućeg računa i u takvim okolnostima kriza valute bila je neizbježna.
Rusija je, međutim, suprotnost: zemlja sa hroničnim suficitom, koja više pozajmljuje svijetu nego što se zadužuje. To znači da je mnogo manje ranjiva na finansijske udare. Kada su sankcije uvedene protiv određenih banaka, uključujući i centralnu banku, tokovi suficita jednostavno su preusmjereni na druge, nesankcionisane banke. Jedino rješenje bilo bi sankcionisati sve banke – ali to je de facto potpuni trgovinski embargo. A Rusija neće izvoziti naftu i gas ako za to ne može biti plaćena.
Pouka: finansijske sankcije bile su skretanje pažnje. Pravi udar može se zadati jedino preko izvoza.
Cjenovni plafon G7 je bio pravo oružje – ali je upropašten
Ideja G7 plafona cijene ruske nafte bila je tačno usmjerena na srž problema – tekući račun. Što je plafon niži, to Rusija ima manje prihoda. Ali umjesto da se ide na prag od 20 dolara po barelu, koji bi Moskvu gurnuo u finansijsku krizu, plafon je postavljen na 60 dolara – gotovo jednako tržišnoj cijeni tada.
Zašto? Grčki brodovlasnici su lobirali kod svoje vlade da zaštiti njihov biznis prevoza ruske nafte. Grčka je, zahvaljujući pravu veta u EU, uspjela osigurati da plafon bude praktično bezopasan. Da stvar bude gora, grčke kompanije kasnije su Rusiji prodale veliki broj starih tankera, pomažući Moskvi da izgradi tzv. “sijenku flotu”. Najgori oblik zaobilaženja sankcija – i EU ga nije zaustavila, opet zbog grčkog lobija.
Idi rano i idi snažno
Zapadne vlade su sankcije uvodile sporo i neodlučno. Najbolji primjer je administracija Joea Bidena: tek nakon izgubljenih izbora odlučila je da ozbiljno udari na rusku flotu tankera, kada politički rizici više nisu bili važni.
Da je plafon od starta postavljen nisko – recimo na 20 dolara – Rusija bi doživjela ekonomski slom i teško bi mogla nastaviti rat. Ali umjesto toga, sankcije su postajale polovične i zakašnjele, a Moskva se prilagođavala.
EU u krizi upravljanja
Na početku sam spomenuo lobiranje zapadnih firmi. Taj problem je posebno izražen u EU. Pored Grčke i brodovlasnika, tu su i njemački i italijanski izvoznici, koji plasiraju robu u Rusiju preko posrednika u državama poput Kirgistana.
Podaci jasno pokazuju kako su SAD i Velika Britanija uspjele zatvoriti takve kanale, dok EU i dalje žmuri. Na kraju, sve se svodi na političku volju – a ona u EU nedostaje. Umjesto dugoročne bezbjednosti 27 zemalja članica, prioritet su kratkoročni profiti nekolicine velikih firmi i brodovlasnika. To jeste i ostaje suština evropske krize upravljanja.
Tri godine sankcija protiv Rusije pokazale su da Zapad ima moć da udari Kremlj tamo gdje boli – u izvoz i tekući račun – ali da je nedostatak odlučnosti, lobiranje i unutrašnja korupcija tu moć učinio jalovom.
Zapad je mogao ranije i jače. Umjesto toga, birao je kompromis i odlaganje. Rezultat je rat koji i dalje traje, dok EU i dalje pokazuje slabost da zaštiti sopstvenu dugoročnu sigurnost od kratkoročnih interesa svojih elita.
Izvor: The Atlantic
Autor: Robin J. Brooks